"Preko mosta" Marinka Koščeca: Spoj tehnotrilera s elementima psihodrame, satire i groteske

Kaos i košmar ono su prema čemu svijet nezaustavljivo ide, govore nam zbivanja, likovi i opće ozračje novog moćnog romana Marinka Koščeca. Pred pet godina Koščec je u svom osmom romanu »Sami« jednoga od najbitnijih likova tog djela na kraju tužne i bolne obiteljske priče »poslao« u šume Gorskog kotara da se možda tamo sakrije, snađe i preživi ludilo korone, digitalizacije, bešćutnosti, egoizma i drugih brojnih negativnih odrednica suvremenog života. U »Preko mosta«, svom devetom romanu, Koščec nas ponovo vodi u šumu, ali ona ovog puta nije goranska (negdje je na sjeveru Hrvatske), a neće u njoj biti ni spasa, mada se glavni lik, nesretni Janko, u početku tome nadao.

Janko je knjižničar pri kraju svojih pedesetih. Prilično nesretno djetinjstvo stvorilo je od njega osobu kojoj je najljepše kad je sam (»diskrecija i distanca njegove su svetinje«), odnosno kad su mu jedino društvo knjige. Kad mu u dubokoj starosti (devedeset i koja) umre otac, Janko ode do seoca (Zdrvlje) svog djetinjstva i brzo se nakon pogreba vrati u grad i ne znajući da će uskoro opet morati prema seocu utopljenom u šumu. Naime, zbog štednje koju provodi država on je, budući da je najbliži mirovini, odabran za raniji odlazak u mirovinu. S obzirom da mu je posao smisao života, Janka to tjeranje u mirovinu jako pogađa primoravajući ga, na jedan način, i na odluku da se, barem na neko vrijeme, vrati u rodno seoce.

Slojevit roman

Naravno, u odnosu na doba pred pola stoljeća Zdrvlje je sada u puno gorem položaju. Šuma je sve obrasla, kuće su ruševne i stare, a u mjestu jedino žive Luno, binarna osoba, te Branka, pedeset i koju godinu stara žena koja se nedavno doselila i kupila jednu kuću u kojoj planira urediti prostor za aktivnost jedne ženske mreže. Nedugo po Jankovom povratku u selo stiže i nekoliko Nepalaca. Koji dan kasnije njih još nekoliko, a svi dolaze jer su kupili po vrlo povoljnim cijenama kuće u tom seocu. Počinju ih kvalitetno uređivati i pripremati za dolazak njihovih supruga i djece… Do tog trenutka gotovo pa mrtvo selo polako oživljava, a o svemu što se događa, kako u snu, tako i na javi, govori ova 273 stranice opsežna knjiga. Naravno, prepričavati pojedine epizode i otkrivati sadržaj nema smisla.

No, ono što se može reći i što svakako može pomoći pri čitanju ovog zanimljivog i slojevitog romana je da ovo djelo, po riječima samog autora, predstavlja spoj tehnotrilera s elementima psihodrame, satire i groteske. Sve su te odrednice vezane uz lik Janka, odnosno njegove kasnije verzije J+ i J++, a pred čitatelja prostrta priča o njegovom životu, od djetinjstva pa do trenutka povratka u rodni dom, bit će ne samo priča o njemu, već i o društvu u kojem je živio i živi i to ne samo na našoj lokalnoj razini, već na jednom univerzalnom planu koji je i logičan s obzirom na činjenicu da je, više no ikada, danas svijet zaista globalno selo.

Naravno, digitalna revolucija, svijet društvenih mreža te opasne i opake stranputice umjetne inteligencije pri tome su posebno istaknute i pripada im furiozni završni dio romana koji, baš zbog njihova utjecaja u pitanje dovodi sve, čak i samog Janka, i cijelu priču, i sam roman i sve ideje… Jednom riječju ništa nije sigurno ni konačno osim košmara i opće nesigurnosti. Logično je da tome odgovara i stil pripovijedanja pa iz početnih okvira realističkog pristupa tekst vremenom klizi i u duge stilske sfere prenoseći čitatelju sliku psihički opterećenog uma glavnog lika, njegove more i košmare, fantazmagoriju i grotesku u kojoj živi stvarno ili samo u svojoj svijesti.

Poveznice s književnim i filmskim djelima

Usprkos svoj razbarušenoj otkačenosti i bujicama riječi koje izviru iz svih dijelova Jankove i svijesti ostalih likova, roman nudi jasno izražene i direktno kritičke stavove o brojnim temama suvremenog društva zapadne civilizacije – izbjeglicama i emigrantima, feminizmu, nasilju općenito i nasilju prema ženama, nacionalizmu i rasizmu, sve većem generacijskom jazu između mladih i starijih, mraku i smradu društvenih mreža, novinarstvu svedenom na tračerski senzacionalizam… Pišući u svoju A4 bilježnicu Janko u jednom trenutku kaže: »Sve je očitije, zapadna je civilizacija pri kraju. Amerika je izabrala samoubojstvo i hita mu ususret. Europa je već gotova, s juga i s istoka pristižu tamne mase pijavica i lešinara, sisati joj preostalu koštanu srž i razbucati utrobu. Opasno je zakoračiti na ulicu, noževi vrebaju grla. U slavu ispravnog Boga sijeku se glave i autima se zabija u gomilu, u ime Oca i Sina i Svete Nacije bombardira se bolnice, tržnice i kolodvore. Djecu bijednika spašava se odrastanja u bijedi ukidanjem hrane. Države se opasuju bodljikavim balama, kućanstva žicom pod naponom… Sve je izglednije da će nagomilani nuklerarni projektili napokon nečemu poslužiti…«, piše, između ostalog, Janko.

Sastavni dio ovog romana su i poveznice s brojnim književnim i filmskim djelima, slikarstvom i rock glazbom pa ćemo, primjerice, svjedočiti poistovjećivanju Janka s Ivicom Kičmanovićem i Filipom Latinoviczem, osjeti se u tekstu i Mersault Alberta Camusa i Švejk Jaroslava Hašeka, citira se Paul Simon, srećemo i Melkiora iz Marinkovićevog »Kiklopa«, tu je i Kafkin Jozef K… Koščec je, nedvojbeno, iznova izgradio nesvakidašnji literarni svemir uspijevajući ponovo izreći opomenu čovječanstvu koje, dojam je, takve poruke baš i ne želi slušati.