OD RITUALA DO TEATRA Ples prati čovjeka od rođenja pa sve do smrti

U sklopu Dana antropologije i etnologije, koje organizira Odjel za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, u sveučilišnoj zgradi SEP održana je prezentacija »Od rituala do teatra i natrag. Mirila kroz plesnu koreografiju« te projekcija filma »Kartografija mirila«. Film je nastao kao rezultat suradnje profesora Marija Katića, stručnjaka za mirila, te plesne umjetnice i koreografkinje Matee Bilosnić i dramaturginje Nikoline Rafaj, djelatnice Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, dok ga je snimao Vladimir Miketa. Na samom početku događanja, profesorica Katica Burić Ćenan, koja dugi niz godina predaje kolegij Antropologija plesa, istaknula je kako je ples neodvojiv od ljudske vrste te kako je prisutan u svim ključnim životnim trenucima od samih početaka.

Od prapovijesti

– Arheološki nalazi i pećinske slike potvrđuju da je ples bio prisutan još od prapovijesti te da prati čovjeka od rođenja do smrti. Nalazimo ga u ritualima inicijacije, proslavama, vjenčanjima, blagdanima, ali i u trenucima molitve za ozdravljenje ili pripreme za borbu, pojasnila je profesorica Burić Ćenan, dodavši kako proučavanje plesa u određenim zajednicama otkriva mnogo o njihovim običajima, vjerovanjima i društvenim strukturama. Na tu temu je pisala, kako navodi, i poznata hrvatska plesačica i teoretičarka Ana Maletić, koja ples opisuje kao arhetipsku, iskonsku potrebu čovjeka, prisutnu u svim civilizacijama kroz povijest.

Autorica filma, plesna umjetnica i koreografkinja Matea Bilosnić, podijelila je svoje iskustvo rada na ovom projektu.

– Odlučili smo spojiti istraživanje koreografskih metoda s upoznavanjem fenomena mirila. Tijekom nekoliko terenskih izlazaka, u vodstvu stručnjaka za mirila Katića, nismo koristili sama mirila kao inspiraciju, već njihovu simboliku. Dakle, fokus nam je bio na okolišu u kojem nastaju mirila i uvjetima koji oblikuju taj prostor, pa smo istraživali kako to utječe na tijelo u pokretu te kakav plesni vokabular i vrste izvedbe mogu proizaći iz toga, objasnila je Bilosnić.

Osim izazova povezivanja znanstvenih činjenica s umjetničkim izričajem, dodatni izazov bio je i rad s filmom kao medijem.

– Prvi korak bilo je savladavanje samog medija filma, zato što sam se prethodno okušala samo u kratkim formama. Uz to, bilo je izazovno spajati i konkretnu znanstvenu građu s osobnim doživljajem i percepcijom cijelog autorskog tima. Međutim, upravo taj dijalog između umjetnosti i znanosti bio je ono što je bilo najzanimljivije u cijelom ovom procesu, istaknula je Bilosnić.

Autorske perspektive

Dramaturginja Nikolina Rafaj kazala je više o pristupu spajanju tradicijske kulturne baštine s plesnim izrazom.

– Montaža se pokazala kao uzbudljiv kreativni prostor koji nije samo dodatno oblikovao terene koje su izvođačice u suradnji s Mateom Bilosnić i našim kulturnim antropologom Marijom Kastićem obilazile, već ih je dramaturška strukturizacija naknadno otkrila u različitim žanrovima. Pitali smo se – stvaramo li hibridni film, pseudodokumentarac, plesni film ili doku-fikcijski materijal? Kroz različite autorske perspektive stalno smo izazivali vlastitu pažnju i koristili dramaturške alate kako bismo ta pitanja učinili sastavnim dijelom materijala, umjesto da ih ostavimo po strani, kazala je Rafaj.

Jedan od ključnih dramaturških izazova bilo je pitanje publike i reprezentacijskih okvira – kako prevesti materijal koji je duboko ukorijenjen u specifičan krajolik i kontekst fenomena mirila u izvedbeni prostor poput dvorane.

– Pitali smo se što se događa s materijalima kada ih pokušavamo prebaciti iz njihova prirodnog okruženja u prostor izvedbe poput dvorane, dodala je Rafaj, te zaključila kako im je fokus bio na tome kako prikazati fenomen mirila i okoliša u kojem se nalaze, a da se pritom ne izgubi njihova autentičnost.