Nebojša Gunjević predstavio novi višeslojni roman u kojem je Zadar puno više od kulise

Na blagdan Svete Lucije u Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači Nebojša Gunjević predstavio je svoj roman »Prorokova škrinja«. Predstavljanje je moderirala zadarska glumica Mija Bujan, dok su o samoj knjizi, osim autora, govorile doc. dr. Nikolina Gunjević Kosanović s Odjela za talijanistiku te izv. prof. dr. Ana Mišković s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

Gunjević Kosanović istaknula je kako roman budi asocijacije na kultni roman Umberta Eca »Ime ruže« koji je također smješten u srednjovjekovno razdoblje, jer priziva strast prema znanju.

– U ovom višeslojnom narativnom djelu čitatelj se kreće prostorom materijalnog, ali i metafizičkog. Peostorom znakova, tragova i glasova. Međutim, pri čitanju ovog djela osjeća se i široki europski kontekst, toplina i suosjećanje prema marginaliziranima koje nalazimo kod Charlesa Dickensa, unutarnja potraga za smislom koja se priziva, kao i ona napeta, nabijena borba između slobode i krivnje, dostojna Dostojevskoga. No možda je najintimniji sloj ove knjige upravo Zadar. Grad ovdje nije pozadina; on je protagonist, sugovornik, svjedok. Opisan je s monumentalnošću koja priziva Danteovu Firencu. Zadar je prikazan kao mjesto kušnje i milosti, kao prostor identiteta, ljepote i borbe. Prostor u kojem se povijest pretače u sjećanje, a sjećanje u smisao, kazala je Gunjević Kosanović.

– Roman je hommage sv. Šimi i meštru Frani, ali i svima koji vole ovaj grad, onako kako se voli ono što je veće od nas, a ipak naše. Zato to nije samo povijesni roman; to je psihološko-teološka drama, meditacija o umjetnosti i svetosti. Tekst nas podsjeća da najvažnije promjene često rastu nečujno – u gestama, šutnji, u mislima koje se naizgled ne vide, dodala je.

Povjesničarka umjetnosti Mišković zahvalila je piscu što je istaknuo zasluge njezine pokojne kolegice Marijane Kovačević, koja je napisala kolosalnu i iznimno vrijednu disertaciju o zadarskom zlatarstvu 14. stoljeća, a koja mu je poslužila kao dragocjen izvor informacija.

– Roman je izgrađen na konkretnim činjenicama, prvenstveno na doktorskoj disertaciji Marijane Kovačević, a mogu reći da je pisac proučio svu postojeću literaturu.​Fascinantno je što je u središte radnje odlučio postaviti samog majstora, autora škrinje, Franju iz Milana, kao i okolnosti njegova života, čime povijesnom romanu daje i biografsku dimenziju, mjestimice obogaćenu romantičarskim detaljima. Između redaka, osjete se i autobiografske elemente, na primjer u odnosu majstora Franje i njegove žene, kao i plemenitost majstora koji u duhovnom aspektu, istaknula je Mišković.

Također, napomenula je kako je pisanje ovakvog roman bilo nadasve profesionalno jer je autorautor nastojao radnju utemeljitelji na povijesnim činjenicama, ali i onim spoznajama koje je mogao pretočiti u slikovit prikaz srednjovjekovnog Zadra.

– Likovima čija su imena u povijesti Zadra itekako poznata i koji su bili ključni čimbenici u prijelomnim događajima pridaje jasne karakterne odlike. Maštovito, ali sugestivno dočarava kakva je bila kraljica Elizabeta Kotromanić, naručiteljica izrade škrinje, kakav je bio sam majstor Franjo, zadarski nadbiskup, tadašnji zadarski kroničar, kao i Franjin posinak Bogdan te ostali za Zadar važni likovi. Usudio se dotaknuti i pitanja zašto tijelo nije bilo položeno u srebrnoj raci u kapeli sv. Šimuna, koja se nalazila uz crkvu sv. Marije Velike; rekonstruira razloge zbog kojih je autor duže radio na samoj škrinji, procjenjuje njezinu vrijednost u odnosu na nagradu i plaću koju je majstor dobio te ističe ulogu kulta sveca i značaj tadašnje velebne crkve u Zadru. Nadalje, usporedno uvodi biblijske citate te, u kontekstu duboko religioznog srednjovjekovnog društva, realistične i nerijetko brutalne opise. Pokazuje i poznavanje antičkih izraza u izradi određenih umjetničkih projekata, vrsta brodova i drugih detalja, što govori u prilog njegovoj snažnoj želji za dočaravanjem atmosfere i razdoblja u kojem su pripovjedač Bartul i tvorac Prorokove škrinje živjeli, kazala je Mišković, preporučivši ovaj povijesni roman svima koji vole lijepu književnost.

Autor Gunjević zahvalio je na lijepim riječima te kazao kako je Bog stvorio ženu drugu, kao napredniju, podsjetivši pritom na žensku snagu i izdržljivost. Sam roman posvetio je svojoj supruzi Zdravi.

Na kraju promocije odlučio je svima koji su došli na predstavljanje, uoči Božića, pokloniti po jedan primjerak svog romana, na kojem je marljivo radio punih pet i pol godina.