Mlada zadarska slikarica koja kroz svoju umjetnost istražuje unutarnje svjetove

Zadranka Julia Kršlović je mlada slikarica i studentica završne godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, koja kroz svoju umjetnost istražuje unutarnje svjetove, koristeći figuralne prikaze i simboličke motive kako bi prikazala transcendentalne trenutke. U svom najnovijem ciklusu radova pod nazivom »Ljetni fragmenti« zabilježila je svoje ljetne uspomene koje prodiru kroz slojeve svakodnevice, evocirajući duboke emocije i duhovnu dimenziju.

Iako su djela manjeg formata, rađena tehnikom akrila, ona su bogata simbolikom i izražavaju intenzivne introspektivne procese, koje autorica doživljava i prikazuje kroz specifičan izbor kolorita – od tamnoplavih tonova do okera.

Izložba je zanimljiva jer nije izložena u fizičkom prostoru već virtualnom na stranici akademija-art.hr, prilikom čega je novinar Miroslav Pelikan prepoznao cjelovitost i zrelost njezinog stilskog izričaja u kojem, fascinirana naizgled običnim trenucima, nastoji kroz umjetnost premostiti granice svakodnevnog iskustva, otkrivajući pritom što nas povezuje s dubljim, intuitivnim, pa čak i transcendentalnim razinama života. Osim ove virtualne izložbe, ove godine je izlagala u sklopu Akademije dva puta u Zagrebu, te jedan put u Rijeci.

Julia nam je u razgovoru ispričala kako joj je ovaj ciklus ujedno poslužio kao dobra priprema za izradu diplomskog rada, u kojem se bazira na metafizičke prostore.

Noćni prizori

– Serija radova »Ljetni fragmenti« predstavljaju na neki način uvertiru u moj diplomski rad. To su svojevrsne zabilješke trenutaka iz mog života, trenutaka koje sam htjela sačuvati kao uspomenu. Naime, oduvijek me fasciniraju određeni trenuci, koji zahvaljujući specifičnoj atmosferi i okolnostima mogu probuditi osjećaj transcendentalnosti. Iako naizgled obični, u sebi nose duboku duhovnu dimenziju. Štoviše, te radove sam stvarala u trenucima kada se nisam osjećala mentalno najbolje, pa sam na neki način pokušala izvući iz sebe sve one trenutke koji me podsjećaju na ono što me zapravo drži na životu, započinje mlada slikarica, kazavši kako su to svojevrsni vizualni dnevnički zapisi.

Kroz svoj diplomski rad namjerava se baviti stvaranjem slika koje su, kako kaže, na prvi pogled svakodnevne, ali istodobno i nadrealne.

– Koristeći različite fragmente iz osobnog života želim prenijeti određene atmosfere koje aludiraju na nešto više. Nastojim pratiti simbolički aspekt svoje nutrine, pa tako često psihologiziram i analiziram život općenito. Kada se dogode ti transcendentalni trenuci koji probijaju veo obične realnosti, osjećam potrebu zabilježiti ih, kaže Julia.

Iako su njezini radovi pretežno figuralni, nisu realistični već prije svega, kako naglašava – simbolični. Ne radi fotografski precizne portrete jer se više oslanja na ekspresionistički stil vođena emocijama i unutarnjim porivima. U tom kontekstu od nedvojbene važnosti izdvaja kolorit kao ključno sredstvo kojim prenosi određenu atmosferu.

– Raspon kolorita u mojim radovima kreće se od tamno plave do okera. Posebnost svoje slikarske palete crpim iz noćnih prizora. Naime, u tim trenucima osjećam da smo svi najranjiviji, stvari su iskrenije nego pod direktnim, dnevnim svjetlom. U tom također pronalazim simboliku kontrasta između objektivnosti i subjektivnosti, svjesnog i nesvjesnog. Budući da uvijek pokušavam prodrijeti u nesvjesno i dokučiti zašto me neki elementi pokreću ili »triggeraju«, kolorit mi zasigurno pomaže u tom procesu, objašnjava nam Julia, koja je još od osnovne škole znala kojim putem ići.

Kako priča, tijekom osnovne škole puno vremena je provodila u Gradskoj knjižnici Zadar, gdje su je djelatnici s Dječjeg odjela i glazbenog odjela, uz roditelje, uvijek poticali i gdje je pronalazila ugodnu atmosferu za razvijanje svog senzibiliteta.

– Nikad nisam pohađala tečajeve; bila sam samouka i u tome sam imala podršku svoje obitelji, ali i djelatnika knjižnice. Kada sam upisala klasičnu gimnaziju nisam imala plan B, znala sam što želim i upala sam iz prve na Akademiju. U odnosu na prethodno školovanje, Akademija je bila jedno posve specifično mjesto. Tijekom prve dvije godine smo bili fokusirani na razvijanje klasičnih vještina, korak po korak, od svih elemenata, kako bismo kasnije mogli razvijati svoj vlastiti izričaj. Na trećoj godini mentorica za završni rad mi je bila Ksenija Turčić, priča nam Julia, prisjećajući se kako su prve godine njezinog studija bile obilježene i potresom, i pandemijom, pa su tako morali iseliti iz Ilice, dok se sada nalaze kod Jadran Filma u Dubravi.

Ženska energija

Usprkos svim izazovima, preseljenje u Zagreb joj je u prvom redu donijelo nova iskustva i posve drugačije životno okruženje koje joj je proširilo vidike.

– U Zagrebu sam se po prvi put okružila ljudima koji dijele istu strast kao i ja, koji gledaju svijet na sličan način. U toj novoj zajednici međusobno se inspiriramo; čini se da u sredini gdje te netko bolje razumije možeš se bolje osloboditi i pronaći ono što si oduvijek tražio, podijelila je Julia.

U slikarstvu se vidi u dva smjera – ekspresionizmu i nadrealizmu; dok ne voli ulaziti u konkretna imena umjetnika koji su joj uzori ili inspiracija, jer, kako kaže, često osjeća privlačnost samo prema pojedinačnim slikama, ali ne i cjelokupnim opusima.

– Ne znam točno kada je počelo, mislim da je to bilo na trećoj godini, kada sam shvatila da se osjećam puno slobodnije dok slikam na većim platnima. Taj ekspresivni trenutak u mom slikarstvu tada je došao do izražaja. To sam zapravo otkrila zahvaljujući profesorima na Akademiji, koji su prepoznali taj potencijal u meni i potaknuli me da se oslobodim kroz slikanje na velikim formatima. Takva platna su mi zahvalnija jer mi omogućuju da se više prepustim osjećaju koji me vodi tijekom stvaranja. Uz to, vjerujem da djeluju dramatičnije na promatrača u usporedbi s manjim formatima. Kada stojiš ispred takvog velikog platna, ono te na neki način – proguta, ističe mlada slikarica u usponu.

Uz preokupacije metafizičkim prostorima, transcendiranjem svakodnevnih trenutka, konstanta u njezinom radu ostaje i zaokupljenost ženskim likom.

– Iako sam trenutno fokusirana na metafizičke prostore za diplomski rad, motiv žene, posebno u smislu istraživanja ženske energije u njenom najiskrenijem i najslobodnijem obliku, uvijek je bio prisutan. Iako prikazujem žene, ne radim to na način kako su ih kroz povijest umjetnosti često prikazivali – kao objekte divljenja ili muškog pogleda, jer su ih većinom slikali muškarci. Moja je namjera bila napraviti suprotnost tome, prikazivati žene s fokusom na njihovu srž, energiju i autentičnost. Volim taj trenutak osnaženja koji dolazi iz oslobođene ženske energije, kaže Julia.

Podijelila je i više o svom završnom radu koji nosi zanimljiv naslov – »Kazalište utrobe«, a u kojem je proširila medije izražavanja.

Pričanje priča

– Završni rad sam nazvala »Kazalište utrobe« jer sam uzela motiv ženskog trupa, skinula sloj kože s prednje strane i preuredila organe u prostorije. Ta serija slika prikazuje jedan moj emotivan i psihološki proces koji sam proživjela. Kada sam završila slike, osjetila sam da to nije dovoljno – da je to samo jedna dimenzija, ali da trebam još nešto. Zatim sam napravila odljev svog trupa i preko te instalacije snimala video s motivom stop-animacije.

Video mi je pružio slobodu da direktnije ispričam priču, jer sam mogla manipulirati slijedom događaja. Tako je moj rad dobio tri dimenzije, kao tri različite perspektive koje govore istu priču. Iako ne bih ulazila previše u detalje, pojednostavljeno, rad reflektira moj psihološki i emotivni proces koji dovodi u pitanje mene samu i moj odnos prema drugoj osobi. Koliko zaista imamo kapaciteta za ljubav u odnosu na ono što želimo dati? U jednom trenutku nesebično voliš, ali koliko god daješ, ljudski je nemoguće imati beskonačan kapacitet, i zbog toga te to počne izjedati iznutra. Postoji neka granica ljudske psihe – ako je preskočiš, to se vraća poput bumeranga i počinje te iznutra trošiti. Međutim, ključan trenutak tog procesa je realizacija – shvatiš da si se urušila, ali onda odlučiš ponovno izgraditi samu sebe, objašnjava nam introspektivna mlada slikarica.

Prošle godine, kako nam priča, u prvom semestru slušala je izborni kolegij »Scensko slikanje«, koji joj je predavao profesor Damir Medvešek, glavni scenograf u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar, gdje su imali i predavanja; a nakon čega joj se ukazala prilika da radi tamo kao ispomoć.

– Oduvijek sam gajila ljubav prema teatru i u tom trenutku su se te dvije stvari spojile na neočekivan način. Jedan od zaposlenika koji je tamo radio igrom slučaja je otišao, pa sam dobila priliku raditi šest mjeseci kao ispomoć u HNK-u. To je za mene bilo »eye-opening« iskustvo jer sam imala priliku uživo vidjeti kako se scenografija doslovno gradi od nule, korak po korak, za svaku predstavu. Mogla sam pratiti proces izrade – od dizajna koji osmišljava tim, do njegove realizacije u radionici. Raditi na velikim formatima poput onih u kazalištu, gdje scenografija može biti dimenzija 14 x 10 metara, potpuno je drugačije iskustvo od rada na manjim formatima. Uz to što sam radila kao ispomoć na scenografiji, počela sam slikati s Damirom, koji mi je dao mnogo korisnih savjeta, budući da tamo radi skoro četrdeset godina. Sve to pružilo mi je novi i svježi pogled na umjetnost, dodatno oplemenilo moje vještine i obogatilo moj pristup, priča Julia.

Vizažističke vode

Pored Akademije i rada u HNK, u Zagrebu je sasvim slučajno upala i u vizažističke vode, pa je tako do sada radila na dvadesetak snimanja video-glazbenih spotova.

– Šminkanje se dogodilo potpuno spontano, paralelno s Akademijom, tijekom druge godine. Naime, slučajno sam završila na jednoj gaži gdje sam upoznala neke ljude kojima se svidio moj pristup šminkanju, jer nije bio klasičan, već više slikarski. U međuvremenu sam završila i tečaj za šminkanje. U jednom trenutku, moje iskustvo sa snimanja i šminkanja počelo se povezivati s mojim likovnim izričajem, jer si na setu okružen različitim vrstama umjetnosti. Oduvijek sam imala povezanost s glazbom i u mom slikarstvu često se pojavljuju glazbeni motivi, objašnjava Julia.

Kod ove umjetnice nema zabušavanja jer se uvijek vodi onom da inspiracija dolazi samo kroz rad i svakodnevno istraživanje vještina.

– Picasso je rekao kako inspiracija dolazi u određenim trenucima, ali te mora zateći dok radiš. Vjerujem da treba raditi svakodnevno i istraživati svoju vještinu, kako bi, kada val inspiracije dođe, mogao to prenijeti u svoje djelo. Osobno sam izgradila određeni kontinuitet i kada osjetim bujicu inspiracije, napravim nekoliko skica koje kasnije dorađujem, govori Julia.

U njezinom svakodnevnom radu motivira je istraživanje psihe, podsvjesnog i subjektivne percepcije. Njena životna filozofija temelji se na prihvaćanju životnih procesa, bilo dobrih ili loših, jer vjeruje da iz svakog iskustva proizlaze nove spoznaje koje oblikuju i njezin umjetnički izraz.

– U životu me vodi fascinacija svim procesima kroz koje prolazimo. No, ono što me najviše zaokuplja jest istraživanje psihe, podsvjesnog i fenomena subjektivne percepcije. Nikada ne možemo u potpunosti prenijeti ono što osjećamo ili mislimo, a ipak imamo potrebu za tim zbog suživota i komunikacije. Često se osjećam kao dijete koje je tek otvorilo oči i prvi put ugledalo svijet, a posebno kad počnem pratiti određene obrasce unutar sebe i izvan sebe. Vjerujem da se treba prepustiti tom ciklusu, bez obzira na to je li nešto dobro ili loše, jer na kraju uvijek iz svega izvučemo nove spoznaje, zaključuje Julia.

“Razglasna ploča”

Također, prokomentirala je i poziciju umjetnika i umjetnosti u suvremenom društvu.

– S jedne strane, umjetnici su inherentno sebični kada je riječ o promociji, ali ako se okrenemo široj slici, umjetnici mogu mijenjati svijet i slati društveno angažirane poruke. Možda možemo napraviti moćniju i snažniju izložbu ako je tematizirana stvarnim društvenim događajima, poput komentara na društvene nepravde prema ženama, koristeći umjetnost kao »razglasnu ploču« za širenje svijesti. Da, umjetnost bi mogla biti odgovor na društvene reakcije. No, s obzirom na to da je danas teže privući ljude u galerije, zbog promjena u kulturnim normama, takve poruke mogu se prenijeti i kroz murale u javnim prostorima. U posljednje vrijeme razmišljam o tome jer sam kao tinejdžerica oslikavala sve prostorije po stanu. Postoji poveznica između elemenata velikih formata, koji odmah upadaju u oči, i javnog prostora. Naravno, danas su tu i društvene mreže, kojima nisam pretjerano vična, ali one su važan alat. Mislim da umjetnik danas mora biti sam sebi sve – od promocije do umrežavanja. No, pri tome je bitno da se ne izgubi suština umjetnosti, koja treba progovarati o važnim temama, poticati na promišljanje, ističe Julia otkrivajući gdje se vidi nakon završetka Akademije.

– S jedne strane, fascinirao me rad u HNK-u, i zanima me daljnje istraživanje u tom smjeru. Vidim se u nekoj kombinaciji gdje radim u kazalištu, primjerice kao slikarica scenografije, ali također zadržavam kontinuitet u svom autorskom radu. Svakako ne želim da moj osobni rad padne u drugi plan – želim imati svoj atelje i stvoriti jedno okruženje u kojem će sve te aktivnosti skladno funkcionirati, istaknula je Julia.