Mlada pjesnikinja Ema Botica: "Izdavači okreću leđa poeziji jer stihovi ne pune blagajne"

Na nedavnoj promociji antologije »Jadranskih sirena zov – Antologija hrvatskog pjesništva književnica iz područja Dalmacije«, održanoj u Zadru, priređivačica književnog dijela, dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, predstavila je ovo značajno izdanje posvećeno isključivo ženama. Tom smo prilikom doznali da je među uvrštenim autoricama i Ema Botica – najmlađa pjesnikinja u antologiji. Zanimljivo, ona do trenutka našeg javljanja nije ni znala da je dio ove zbirke. Oduševljena neočekivanim priznanjem, mlada književnica i akademska djelatnica iz Splita podijelila je s nama svoje dojmove o antologiji te progovorila o vlastitom književnom stvaralaštvu.

– Ugodno sam iznenađena što sam uvrštena u prvu hrvatsku antologiju posvećenu pjesnikinjama, posebno jer je fokus na Dalmaciju. Iako dalmatinska književnost ima snažnu prisutnost, Zagreb kao kulturni centar i dalje dominira književnim kanonom i općom kulturnom scenom, dok druge regije često djeluju kao zasebni, izolirani krugovi sa svojim specifičnostima, započinje 29-godišnja pjesnikinja.

Više od hobija

Premda nastoji pratiti književnu scenu, priznaje da to nije uvijek lako.

– Informacije su često ograničene, a književne rezidencije uglavnom se održavaju u inozemstvu, dok su kod nas rjeđe. Čini se da se književnost sve više svodi na hobi, dok profesionalni pisci gotovo da ne postoje – odnosno, nemaju uvjete za život od pisanja. Bez obzira na to, ja i dalje ostajem posvećena pisanju, jer je za mene to puno više od hobija – to je neizostavni dio mog života. Književnost ima važnu ulogu u društvu jer, ako ništa drugo, čuva uspomene i poglede na svijet u određenom trenutku za buduće generacije, naglašava mlada Botica.

U Antologiji su uvrštene dvije njezine pjesme – »Kugla mala« i »Leptirova čahura« iz zbirke »Ulični svirač« koju je objavila još tijekom srednje škole.

– U svojim zbirkama ne vidim ono što sam tada željela predstaviti, već svoju tadašnju percepciju, koja se sada promijenila. Volim se odmaknuti od njih jer ih doživljavam kao spremište uspomena na sebe. Gledajući na poeziju iz zbirke »Ulični svirač«, danas vidim da sam pokušavala uhvatiti trenutke, stanja i prizore, donekle u duhu haiku poezije, iako ne u klasičnoj formi. S druge strane, zbirka »Skriveno sunce«, koju sam pisala tijekom studija u Zagrebu, donosi drugačiju atmosferu – iako sam studirala što sam željela, to razdoblje bilo mi je prilično teško. Zato su se teme pomaknule; more, koje me uvijek povezivalo s Dalmacijom, postalo je još izraženiji motiv moje težnje, objašnjava Botica, te dodaje kako danas na te zbirke gleda s većim odmakom i smatra ih gotovo dječjima, pa bi ih čak mogla svrstati u dječju književnost. Stoga, iskreno će, iznenadila se kada je saznala da su upravo pjesme iz njezine prve zbirke uvrštene u ovu vrijednu Antologiju koja okuplja ženske rukopise od 18. stoljeća do suvremenog doba.

Budući da radi kao asistentica na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu, posljednjih godina ne stiže pisati koliko bi htjela jer joj to otežava rad oko doktorata. Međutim, svakako piše kad god uhvati vremena, ali rijetko objavljuje.

– Posljednju pjesmu sam objavila slučajno u časopisu »Republika«, tako što me nazvao netko tko zna da pišem i upitao me imam li nešto. Iskreno, ne znam gdje bih objavila svoje radove jer izdavači nisu baš oduševljeni poezijom jer im to nije profitabilno. Ne bih se voljela okomiti na izdavače, ali općenito smatram kako nema puno promocije – često je uspjeh rezultat neke nagrade ili toga što je netko već poznat autor ili utjecajna osoba, teško se probiti na drugačiji način, rekla je mlada književnica, čiji su književni uzori Dobriša Cesarić zbog simbolike i jednostavnosti, te Nikola Šop, koji, kaže, zahtijeva dublje čitanje i razumijevanje, pa stoga smatra da je pomalo i zanemaren u književnom kanonu.

Uz bok suvremenima

U predgovoru Antologije njezino pjesništvo svrstano je uz bok suvremenim autoricama poput Stanislave Nikolić Aras, Maje Klarić i Martine Vidaić. U tom kontekstu spominje se i interpretacija suvremene poezije pod utjecajem Husserlove filozofije koja naglašava odvojenost pjesničkog subjekta od vanjske zbilje. Tako pjesnički subjekt često doživljava svijet kao dekadentni prostor na koji reagira »unutarnjom depresivnošću« ili pak ironijskim postmodernističkim diskursom. Upitali smo Boticu kako ona gleda na to.

– Tada sam bila pod snažnim utjecajem impresionizma i to razdoblje bih čak nazvala »zakašnjeli impresionizam«. Danas je moj stil drugačiji, možda su tonovi melankoličniji, simbolizam izraženiji, ali i dalje osjećam da pripadam modernističkoj struji. U mojoj poeziji nema puno intertekstualnih aluzija, koje su ključna odlika postmodernizma, pa se ne bih nužno svrstala u tu poetiku. Smatram se suvremenom autoricom jer živim i stvaram u ovom vremenu, ali teško mi je reći koliko se moj rad uklapa u aktualne književne tendencije. Moja najnovija poezija, koja nije zastupljena u ovoj antologiji, možda više odgovara tim melankoličnim stanjima, no i dalje je bliža modernizmu, podijelila je naša sugovornica, koja je i članica Hrvatskog društva književnika.

Uz to, dodaje kako je vidjela u jednom udžbeniku da je sva književnost 20. stoljeća označena kao »postmodernistička«, što joj se čini pojednostavljenim pristupom. Također, naglašava kako se i dalje na neki način raspravlja o tome što je to »postmodernizam«, dok s druge strane i sama riječ »modernizam« označava sadašnjost, odnosno suvremenost.

– Korištenje simbola i metafora u poeziji je zapravo neka vrsta maske koju pjesnici često koriste. Nažalost, puno toga što vrijedi u unutrašnjosti nije uvijek odmah uočljivo. Ako bismo to izravno izložili, to bi bilo previše doslovno, pa možda čak i patetično, govori pjesnikinja, aludirajući na to kako pjesničke slike i metafore omogućavaju pjesnicima suptilniji izraz koji ne otkriva sve.

Bezvremenska strast

Pjesništvo i proza za nju su, naglašava, više od same umjetnosti – to je način života.

– Iskreno, ne mogu živjeti bez pisanja – za to ću uvijek naći vremena, čak i kada sam zauzeta. Pisanje me ispunjava i uvijek ću mu se vraćati, bez obzira na sve. Dok je poezija više povezana s izbacivanjem osjećaja, prozu nosim sa sobom, stvaram priče i likove koji žive u mojoj svakodnevici, izjavila je ova talentirana književnica koja književnost vidi kao svog stalnog suputnika, bilo to kroz pisanje ili akademski rad.

Tijekom 2019. godine objavila je i svoj prvi fantastični roman za mlade pod nazivom »Nositelj elemenata« za koji je 2020. godine nagrađena. Iako nije imala puno marketinga, kaže da je zadovoljna jer, i nakon nekoliko godina od objave, roman je i dalje prisutan u knjižnicama.

– Ako se posudi smo jednom, to je za mene solidno čitanje, jer na kraju, najvažnija stvar je da ljudi čitaju. Kada pretražujem čitanost naslova, primijetila sam da se najviše čita u Istri, dok u Dalmaciji to možda nije slučaj već se čitatelji vode provjerenim imenima, bez pretjeranog eksperimentiranja i davanja prilike novim autorima, tvrdi Botica koja je počela pisati tijekom osnovne škole, i to upravo prozu.

Osim što piše, redovito čita s obzirom na to da je zaposlena kao asistentica na FFST-u, gdje vodi seminare iz svjetske književnosti. Trenutačno sa studentima čita i analizira zbirku priča »Tisuću i jedna noć« te suvremene bliskoistočne romane poput »Frankenstein u Bagdadu« Ahmeda Saadawija, »Vodu za mrtve«, Sinana Antoona i »Kabulske lastavice« Yasmina Khadre.

– Književnost Bliskog istoka po mnogočemu nalikuje europskoj, odnosno primjetan je utjecaj zapadne književnosti. Naravno, imaju i svoje specifične teme, no u odabranim djelima vidljive su svakako sličnosti sa zapadnjačkim književnim strujanjima. Primjerice, »Vodu za mrtve«, doživljavam kao roman s izrazito modernističkom strukturom, dok »Frankenstein u Bagdadu« smatram postmodernističkim jer kroz priču o ratu tematizira neprestanu fragmentiranost – fizičku, društvenu i osobnu, pojašnjava ova asistentica.

Zatvorena scena

U razgovoru smo se dotaknuli i pitanja može li se uopće u današnjem ubrzanom suvremenom svijetu, koji se uvelike mijenja iz dana u dan, govoriti o postmoderni ili je to pak već pomalo zastarjeli pojam.

– Da, čini mi se da smo odmakli od poetike Umberta Ecca i njegov djela »U ime ruže«, ili pak, I. Calvina »Ako jedne zimske noći jedan putnik«. No, s druge strane, ima još takvih djela, ali to danas možda više nije toliko dominantno. U doba globalizacije imamo mnogo različitih struja i diskursa svih vrsta, a književnost nekako postaje preširoka da bi se obuhvatila u jednoj kategoriji. Međutim, modernizam i postmodernizam su i dalje prisutni. Možda je sada vrijeme da se nakon manirizma vratimo klasici, barem tako neki kažu, kaže Botica.

Također, dodaje kako je njoj osobno teško govoriti o svojim djelima iz perspektive književne teoretičarke jer joj je teško odvojiti subjektivnost nauštrb objektivnosti. No, zato joj je draže govoriti o tuđim djelima, pa je tako, govoreći o današnjoj hrvatskoj sceni, podijelila kako primjećuje da je scena pomalo zatvorena u sebe i odvojena od čitatelja.

– Imam osjećaj da je naša pjesnička scena previše zatvorena, svi smo nekako okrenuti prema vlastitom izražavanju i želimo da nas čitaju, ali, nažalost, nemamo neku snažnu povezanost s čitateljima. I sama sam se u tom smislu, barem djelomično, povukla u svoju prozu, u nadi da će moje priče doći do nekoga, dok poezija, čini mi se, priča sama za sebe. Vjerujem da nisam jedina u tome, samo što su neki više posvećeni poeziji, dok sam ja nekako više okrenuta prozi i akademskom radu. Za mene je poezija iskaljivanje emotivnih stanja na papir, dok kroz prozu oblikujem priče koje imaju uporište u meni, ali se opet temelje na različitim iskustvima i razmišljanjima o svijetu oko mene, zaključuje Botica, te dodaje kako doživljava poeziju i prozu kao dva odvojena svijeta.