Lino Brozić o svom glumačkom putu: Od harmonike do svijeta kazališta

Lino Brozić, glumac Kazališta lutaka Zadar, pričao nam je o svom putu od Pule do Zadra, o iskustvima koja su ga oblikovala i profesionalno i osobno. Odrastajući u Puli, gradu koji se po svojoj alternativnoj prirodi i mentalitetu razlikuje od Zadra, Brozić je prošao zanimljiv put do svijeta kazališta, započevši svoju umjetničku karijeru kao – mladi harmonikaš.

U Puli su, započinje razgovor, možda otvoreniji i skromniji nego u Zadru, no ne može reći da mu previše nedostaje.

Sve počelo slučajno

– Naravno, nedostaje mi obitelj, nedostaju mi prijatelji koji su tamo, međutim u tamošnjem kazalištu nema mjesta za mene. Pula me, kao i svakoga drugoga, formirala kao osobu, tamo sam naučio razvijati kritičko mišljenje što smatram iznimno važnim. Međutim, ako ja u nekom gradu ne mogu imati kruha od svog rada, ne može mi biti lijepo, kaže Brozić.

Foto: HNK ZADAR

Ipak, njegova uspješna priča započela je u rodnom gradu kada je bio drugi, treći razred srednje škole i kada ga je prijatelj i kolega iz razreda, Ugo Korani, koji je sada glumac u ZKM-u, pozvao da sudjeluje u predstavi Ivica i Marica tako da osmisli glazbu i prati predstavu svirajući uživo.

– Svirao sam harmoniku, tada sam bio u srednjoj glazbenoj školi. Odabrao sam harmoniku iz prilično jednostavnog razloga; moja je mama svirala taj instrument u osnovnoj školi, a imali smo je i kod kuće. Roditelji su vidjeli da mi to ide te me upisali u glazbenu školu. Zapravo, htio sam upisati Glazbenu akademiju, međutim nakon Ivice i Marice dogodilo se da je u sljedećoj predstavi nedostajao jedan glumac. Luka Juričić, tada voditelj kazališta, pozvao me da glumim, probao sam i tada se sve okrenulo, odlučio sam da se želim baviti glumom, kazuje Brozić koji je ostvario svoj san upisavši Glumačku akademiju u Osijeku.

Spavao u automobilu

To mu je bila prva velika promjena, no ističe kako je Osijek krasan grad i da su Slavonci otvoreni i druželjubivi, stoga je vrlo brzo nestala njegova početna povučenost. Na njegov umjetnički put utjecalo je puno ljudi; spomenuti Ugo Korani i Luka Juričić, a na Akademiji značajan je trag ostavio prof. Jasmin Novljaković.

Foto: KLZ

– Prof. Novljaković bio nam je profesor svih pet godina, on nam je bio poput tate. Prenio mi je veliko znanje, no ne samo po pitanju kazališta; učio nas je o ljudskosti, odnosno kako se truditi biti što bolja osoba. To je najvažnije, jako sam mu zahvalan upravo zbog toga. Moram spomenuti i Nenada Pavlovića, svestranog umjetnika koji mi je također velika podrška, prijatelj, a i sugrađanin. Naravno, roditelji su uz mene cijelo vrijeme, od njih sam imao zaista jako puno podrške, da nije bilo njih, ne bih ostvario ništa što sam ostvario, kaže Brozić i ističe da je upravo roditeljima najviše zahvalan.

Koncem studija počeo je raditi u HNK Osijek, bilo mu je, priča nam, jako lijepo, osjećao se kao doma i bio je spreman ostati, čak iako tamo nema mora, ali…

– Stvari su se promijenile, nisam dobio posao, rekao bih da su me dosta zavlačili i odlučio sam ići dalje. Otišao sam živjeti u Zagreb, a radio sam i dalje u Osijeku, na nekim predstavama, u Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, Puli i Sisku. Dakle, paralelno sam radio u šest gradova, spavao sam u automobilu, kazuje Brozić koji je u jednom trenutku ipak poželio biti na jednom mjestu, imati svoje okruženje i sigurnost.

Lino Brozić/Foto: Doris Babić

Voli Zadar, ali…

Stoga, kad se u Zadru ukazala prilika za to, tj. kad ga je pozvala ravnateljica Kazališta lutaka Zadar, ponudu je objeručke prihvatio.

– Ovdje sam tri godine i lijepo mi je, privikao sam se. Ekipa u Kazalištu lutaka je odlična, s njima i provodim najviše vremena. Obožavam ribolov, to je moj način bijega od užurbane svakodnevice, a ovdje imam more. U Zadru ima dobrih ljudi, ali kako to uvijek biva, i onih koji mi baš i ne odgovaraju. Zadar nije izoliran slučaj, svugdje je u Hrvatskoj tako, ljudi su se generalno previše okrenuli ka materijalnom, sve je skupo, pohlepe je sve više, bezobrazluka… Primjerice, nemoguće je naći stan za najam, nemoguće je kupiti stan. Kada govorimo o životu i (ne)zadovoljstvu, ne možemo pobjeći ni od tih krucijalnih pitanja, kazuje iskreno Brozić koji bi promijenio puno toga, no npr. politika ga ne zanima, pa mu preostaje ono dobro staro pravilo – uvijek krenuti od sebe i onog što sam možeš učiniti.

A za zadarsku kulturnu scenu već je mnogo učinio, prva njegova veća uloga bila je ona u predstavi Petar Pan gdje je pokazao što može, što zna i koji su njegovi glumački afiniteti.

– Predstava Kugina kuća bila mi je super za raditi, redatelj je Ivan Planinić, odlična osoba, puno smo istraživali, nekako smo se baš našli i bilo je jako zanimljivo. U predstavi Kugina kuća i Zezop sviram harmoniku na scenu, to mi je bilo odlično, počeo sam svirati nakon četiri godine, no u jednom sam se trenutku ipak udaljio od harmonike. Svirao sam je cijelu osnovnu, srednju školu i na faksu. Zatim, jako mi je draga i predstava Vrlo gladna gusjenica, kad vidimo nakon te predstave sretna dječja lica i oči pune uzbuđenja – to je to, kazuje Brozić i najavljuje da će za tjedan i pol imati premijeru predstave Misto di raste lavandulili.

Foto: KLZ

Riječ je o izmišljenom jeziku, a priča prati dječaka na otoku, njegove roditelje i jednu djevojčicu koja je zaljubljena u njega.

– Redatelj je Vanja Jovanović, a glumimo Ana Cmrečnjak, Juraj Aras, Irena Bausović Tomljanović i ja. Trenutno mi je to kruna rada u ovom kazalištu, baš zanimljiva predstava, ekipa je izuzetna. Dođite, pogledajte! E da, u toj predstavi sviram gitaru, to sam sam naučio svirati na studiju, a razlog je taj što je tata svirao i imao gitaru, kroz smijeh će Brozić.

Svestran čovjek

Uz sve te vještine, ne zaboravimo da smo imali priliku gledati Brozića i u dramskim ostvarenjima, u predstavama Umišljeni bolesnik i Obični heroji.

– Zadovoljan sam, no volio bih toga što više, iz toga sam potekao, u Osijeku sam radio puno i velikih i malih predstava, klasike i suvremene predstave na Akademiji… Imao sam nedavno i premijeru filma Sveta obitelj. Volio bih više i snimati, ali ne patim ni za čim, doći će sve u svoje vrijeme, kaže ovaj 29-godišnji glumac i dodaje da je ponekad izazov odabrati ono čim ćeš se, u moru mogućnosti, baviti.

Foto: IVA PERINČIĆ/KLZ

A i inače, u slobodno vrijeme, voli se baviti raznim aktivnostima; svira, pjeva, pleše, ide u ribolov, vozi bicikl, planinari…, a isto tako bi htio isprobati i razne mogućnosti koje mu struka nudi.

U svakom slučaju, umjetnost za njega ima – viši cilj.

– Volio bih ostvariti puno toga, san mi je jednog dana ostaviti nešto što će se cijeniti. Mislim da je obveza i dužnost svakog umjetnika razvijati kritičko mišljenje i ukazivati na probleme i na stvari koje su tabu tema. Naravno, ne mislim da trebamo vikati po ulici, već na pametan način ukazivati na ono što ne valja. Mnogi to ne rade, ne znam zašto, ja nemam problem s tim hoću li se nekome zamjeriti. Najveći umjetnici tijekom povijesti bili su šikanirani jer su napisali neku knjigu, naslikali nešto, i slično, što je kasnije postalo dijelom kanona i povijesti. Oni su ostali zapisani, a ne oni koji su bili priklonjeni politici, zaključuje Brozić.