Ivan Gligora dobitnik književne nagrade »Joja Ricov«: Poezija bez rime - kao sir bez soli

Ivan Gligora, pjesnik iz Kolana, ovogodišnji je dobitnik književne nagrade »Joja Ricov«. Nagradu je 2018. godine utemeljio Nikola Šimić Tonin, a posvećena je upravo čakavskoj poeziji te pjesmama o moru i otoku. Pored Šimića Tonina, ovogodišnje prosudbeno povjerenstvo činili su dr. sc. Patrick Levačić, dr. sc. Dragan Gligora, Ante Gregov Jurin, Žaklina Kutija, Velimir Žigo, Anamarija Ćurković, Darko Petrov, Karla Neferanović, Desa Blaslov Dujela i Miljenko Milko Dujela. U obrazloženju nagrade, predsjednik povjerenstva Šimić Tonin ističe jedinstveni Gligorin poetski svijet koji je duboko prožet koloritom njegovog rodnoga otoka Paga. Taj poetski svijet satkan je od mora, masline, težaka, kamena, ovaca te ostalih prepoznatljivih zavičajnih elemenata koji prerastaju u univerzalni makro svijet u kojem pjesnik omogućava preživljavanje čakavskog dijalekta i kolanjskog govora.

Ivan Gligora (1950.) rođen je u Kolanu na otoku Pagu, a već je u sedmom razredu osnovne škole objavio svoju prvu pjesmu u popularnom dječjem časopisu »Male novine«, najtiražnijem takvom listu u bivšoj državi, čije je uredništvo okupljalo imena poput Gustava Krkleca, Branka Ćopića i Desanke Maksimović. Također, bio je kolumnist Zadarskog lista, s kolumnom pod nazivom »Gligorin poučak«, a 2019. objavljuje knjigu eseja »Mojih sedamdeset kolona« u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru. Tijekom 2023. godine predstavlja svoju prvu pjesničku zbirku »O’ sunca rodu do sunca počitku«, a povodom osvajanja nagrade za nju izražava veliku radost i zahvalnost, napominjući pritom da je zbirka djelomično napisana na standardnom hrvatskom jeziku, a dijelom na kolanjskoj čakavici.

Lokalni izričaj

– Zbirka započinje mojom prvom pjesmom »Boje zavičaja« koju sam napisao u osnovnoj školi i koja predstavlja sam početak rađanja sunca – »Plavo nebo u visini,/Plavo more na pučini,/Plavo brdo u daljini./Bijeli galeb nebo para,/Bijela lađa pučinu razara,/Bijeli se toranj na brdu/odmara«, započinje Gligora, koji je ovu zbirku posvetio svom pokojnom ocu Šimi Gligori, pučkom pjesniku iz Kolana.

U prvom poglavlju donosi tri pjesme – »Damenbal«, »Koltrina od sunca« i »Šesnica«, a koje opisuje kao lake, pitke, pjevne i uglazbljive. S druge strane, u drugom donosi uglazbljene pjesme i njihove notne zapise. Listajući zbirku za oko nam je zapela jedna zanimljivog naslova, a Gligora nam je pojasnio značenje koje stoji iza toga.

– Pjesma »Djanbrle, djancule« predstavlja lokalni kolanjski izričaj, a ta pjesma je uglazbljena za klapu. Taj izraz se odnosi na možda pomalo čudan lokalni izričaj, koji je u prvom redu specifičan za žene koje su izbjegavale psovke (beštimje) poput vraže ili đavle, pa bi govorile ovako ublaženo. Još jedna od uglazbljenih pjesama je »Gospa Karmenica«, naš zavjetni blagdan koji se svetkuje ljeti, a osim toga glavna fešta nam je i sv. Luka, govori nam ovaj kolanjski pjesnik, čije ostale uglazbljene pjesme nose sljedeće naslove – »Samo snovi«, »Kamenjari od Jadrana«, »Tićar«, »Dojdi na feštu« i »Barba Jadre«. Posljednju navedenu posvetio je jednom lokalnom osobenjaku, koji, nažalost, nije više među živima. Kako priča, bio je pomalo čudan, a ponekad i nervozan, a djeca bi ga često izazvala.

– Nikada se nisam okušao kao skladatelj, ali bih volio da jesam. Imam smisla za to – osjećam i imam sluha kako bi neka kompozicija trebala izgledati ili zvučati, čak sam nekim skladateljima sugerirao kako ja to zamišljam. Ali, nažalost, ne znam sam zapisati, iskreno će Gligora, koji u trećem poglavlju pjesničke zbirke donosi još devet ostalih pjesama u dijalektu (po kolonjski) u kojima uglavnom donosi teme vezane uz njegov rodni zavičaj.

– U pjesmi »Komu ‘voga« donosim još jedan lokalni izričaj. Naime, u Kolanjskom polju postojao je nekoć ugljenokop, koji je bio jedinstven takav na Jadranu. Napušten je nakon Drugog svjetskog rata, ali su ljudi ponovno počeli kopati kave (rupe). Pravilo je bilo jasno – koliko kopača, toliko hrpa. Uvijek se pošteno dijelilo, jedan bi bio okrenut leđima (nije vidio hrpe), a drugi je pokazivao prstom na hrpe i govorio »komu ‘ovoga« (kome ovo), izvikujući primjerice Šimi, Mati…, opisuje Gligora koji je tome osobno svjedočio kao dječak.

Paški elementi

U pjesmi »Petkova bura nediljon bonaca« bilježi kako je u većini slučajeva bura puhala petkom, dok bi u nedjelju zavladala bonaca. Jedna od osobnijih pjesama iz tog poglavlja je »Ćaćo moj« koju je posvetio svom pokojnom ocu koji se, nažalost, razbolio i među zvijezdama našao svoj trajni mir, i to baš baš na njegov rođendan – 18. siječnja.

– Zadnji stihovi iz te pjesme – »Ćaćo, kako si ti,/radi krijonce/san ti govori Vi/ćaćo mučiš se,/oli sidiš,/ćaćo jer me vidiš,/i je s tobon mat?/To bi voli znat!« uklesani su na našoj grobnoj ploči u Kolanu, otkriva nam Gligora sa sjetom u glasu, čije ostale pjesme iz ovog poglavlja nose u svojim naslovima prepoznatljive paške elemente, poput »Mareta«, »Bura«, »Ovca naša«, »Komoran«, »O’ suncu rodu do sunca počitku« i »Paški sir je beleca«.

Ma, kakva bi to bila zbirka bez posvete neizostavnom nadaleko poznatom paškom siru. Potrebno je istaknuti kako je ovaj paški pjesnik upravo pokrenuo poznatu siranu Gligora, u kojoj njeguju ovu stoljetnu tradiciju. Gligora podsjeća na to s pjesmom »Suzi«, kojom je odao počast svojoj prerano preminuloj djelatnici. Isprva je, kako priča, sve krenulo u kućnom podrumu davne 1996. godine, a na otvorenju 2010. godine, naglašava, bio je tadašnji predsjednik Stipe Mesić, ali i predsjednica Vlade – Jadranka Kosor, uz ostale.

– Predsjednik Stipe Mesić bio je u dva navrata kod mene. Naši sirevi su postigli zapažene uspjehe na europskom i svjetskom nivou – oni su jedni od najnagrađivanijih u Europi. Tajna uspjeha je predanost, rad, zalaganje i poštovanje tehnološke discipline. Za razliku od nekog »fušeraja«, mi smo se bavili konkretno sa strukom jer sam prije toga skoro 20 godina bio šef proizvodnje u zadarskoj mljekari. Kada sam osnovao siranu, bio sam već gotov stručnjak, pojašnjava Gligora, dodajući kako ga je na tom putu pratilo mnogo zavisti ili ljubomore, ali sirana i danas radi, a vodi je njegov sin Šime, dok on, kako kaže kroz smijeh – »grinta«.

Četvrto poglavlje sadrži 22 misaone i duhovne pjesme, poput one »Pređa moje majke« u kojom opisuje svoje djetinjstvo i početke svoje ljubavi prema pisanoj riječi, u prvom redu poeziji.

– Pokojni otac, i moj stariji brat koji je tada već išao u školu, su čitali priče i poeziju. Ja sam kao mali strašno upijao sve što su čitali. To je bio moj prvi susret s književnošću, prisjeća se ovaj svestrani umjetnik i poduzetnik.

Zanimljivo je to što je ova zbirka popraćena kvalitetnim fotografijama koje dočaravaju njegov rodni kraj, primjerice pored pjesme »Moja svića« nalazi se fotografija petrolejske lampe, uz koju je u djetinjstvu čitao, prije nego li se pojavila električna rasvjeta. Jedna od zanimljivih naslova duhovne poezije je pjesma »Paruzija«, koja se odnosi na ponovni dolazak Gospodina Krista ili kraj svijeta, a on donosi svoju viziju i promišljanja o tome. Nadalje, tu je i »Šaljiva poema o Petru i Judi«, dok u pjesmi »Manjamukte« opisuje one koji jedu »badave«. A kako tvrdi, to su uglavnom doktori, suci, profesori… Na kraju donosi i fantastičnu pjesmu »Kralj« kojom najbolje ilustrira zalazak sunca, dok cjelokupnu zbirku započinje s pjesmom »Boje zavičaja«. U tim pjesmama, kako objašnjava, krije se preneseno značenje skriveno u samom naslovu zbirke, gdje kroz izlazak sunca i njegov zalazak donosi metaforu životnog ciklusa od rođenja do smrti.

Lik žene

U petom poglavlju donosi petnaest pjesama ljubavne tematike, u kojima, između ostaloga, kako navodi, ima dosta erotike, ali i humora. Lik žene nerijetko povezuje s prirodnim elementima poput divlje rijeke, smokvice, vučice, ili pak fantastičnim, poput pjesme »Vještica«. Ali i s astrofizikom, pa nas je posebno dojmila pjesma naslovljena »Higgsov bozon« (subatomska čestica otkrivena 2012. u CERN-u koja je ključna za razumijevanje kako materija dobiva masu u svemiru), gdje opisuje svoje stanje transa i opijenošću od zaljubljenosti.

I naposljetku, u posljednjem poglavlju donosi osam pjesničkih polemika (»veesova«) i pet osvrta vezanih za Sven Adama Ewina, pjesnika koji je u potpunosti anoniman – slično kao što je Banksy u svijetu likovne umjetnosti.

– On je imao jednu grupu na Facebooku u kojoj je radio pjesnička pripetavanja s odabranim živim pjesnicima, ali i pokojnim – recimo uzeo bi pjesmu Tina Ujevića i odgovarao na nju s ciljem da bude još bolji. Primjerice, on na moju pjesmu »Sven Adam Ewin« odgovara s pjesmom »Sude mi amateri«, ili pak na moju pjesmu »Ravno iz OPG-a« odgovara s pjesmom »Mali lukavac s Paga«. Međutim, nestao je već tri ili četiri godine – vjerojatno je umro, ali zanimljivo je to što nitko ne zna njegov pravi identitet. Bio je strašno, ali s razlogom, prepotentan, zaista je bio genije, naglašava Gligora ne skrivajući koliko je oduševljen s ovim misterioznim pjesnikom.

Tijekom 2019. godine objavio je povodom svog 70. rođendana knjigu simboličnog naslova »Mojih sedamdeset kolona« u kojoj donosi sve kolumne koje je pisao od 2017. za Zadarski list, a u kojima donosi razne teme vezane za otok Pag, posebice Kolan, ali i one na županijskoj i nacionalnoj razini. Zanimljivo da je jedna kolumna naslovljena »Komu ‘voga«, baš kao pjesma u njegovom ukoričenom pjesničkom prvijencu.

– U kolumni »Kolonat i kaštel oko njega« razvijam tezu o tome kako je Kolan dobio ime. Naime, kolonat je bio zakonski odnos u 15. stoljeću u Dalmaciji, kada su sluge zapravo svom feudalcu obrađivali zemlju i imali zapravo u zakupu njegovu zemlju. Budući da se u starim spisima Kolan naziva Kolona, Kolane, vjerujem da njegov naziv dolazi upravo do toga, tvrdi Gligora.

Pečat životu

U razgovoru nam je otkrio kako trenutačno piše roman s povijesnom potkom, te nam ispričao više o inspiraciji koja stoji iza toga.

– Radnju romana smjestio sam u Kolan tijekom 15. stoljeća i fokusira se na kaštel, koji danas postoji samo u ostacima. Sagrađen je upravo u tom razdoblju, a uz njega se vežu brojne legende koje su me zaintrigirale. Kašteli su se diljem dalmatinske obale gradili najviše u 14. i 15. stoljeću. Imali su različite funkcije – bili su obrambene utvrde, ali često i ljetnikovci koje su podizali plemići. U Kolanu je kaštel sagradio paški plemić na rubu Kolanjskog polja, dok je Kolan zapravo bio tek u svojim začecima, odnosno njegova jezgra se razvila upravo oko tog kaštela. Uz kaštele su se često nalazile i crkve, pa je tako i ovdje slučaj. Taj kaštel spominjem i u svojoj knjizi eseja »Mojih sedamdeset kolona« koje sam pisao za Zadarski list, dijeli Gligora, dodajući kako se nada da će njegov prvi roman biti objavljen u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru, s obzirom na njihovu ozbiljnu izdavačku djelatnost.

Nadalje, podijelio nam je kako mu je Nedjeljko Jusup, osnivač Zadarskog lista, jednom prilikom rekao da je promašio profesiju, s čime se on složio.

– Naravno, moraš biti pismen i poznavati stvari, ali ako netko nije rođen kao pjesnik, neće nikad to biti – moraš osjećati. Vjerujem da se pjesnik rađa. Mnogi ljudi, naročito oni koji nisu dovoljno pismeni, napišu dvije rime i misle da je to pjesma. Nije sve što se napiše u obliku strofe pjesama – to nije to. Kad pogledam nečije tuđe pjesme, odmah vidim je li to pjesnik ili nije, tvrdi Gligora, dodajući kako su pjesme bez rime kao »sir bez soli«, baš kako glasi i naslov jedne od njegovih pjesama.

Za kraj ovog ugodnog razgovora, Gligora nam je podijelio i svoju životnu filozofiju kojom se oduvijek vodio.

– Uvijek sam se nastojao boriti i izboriti – želio sam biti pobjednik u svim životnim situacijama, borbama… Nekako sam se vodio onom poznatom Šimićevom »Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda«. Život mi nije bio jednostavan ili lagan, bio sam dijete siromašnih roditelja, težaka, tako da sam se sam morao boriti kroz život. Nije bilo lako, ali to je tako – život je borba! Htio sam napisati ove knjige kako bih na neki način dao pečat svom životu, te da ostavim nešto svojim unucima, da me se imaju po čemu sjećati, zaključuje Gligora.