Iris Pavić-Tumpa završava svoju misiju: ’Kazalište lutaka bilo je moj dom, no vrijeme je za novi početak’

Umjetnost je ogledalo društva, neovisno o svojoj formi. Ako u zadarskom društvu trebamo naći barem jednu vrlinu, onda je to zasigurno naše lutkarstvo i Kazalište lutaka Zadar (KLZ), koje je u više od sedam desetljeća svoga postojanja uvijek bilo predvodnikom u umjetničkom izražavanju, inovator u lutkarstvu i dom svim najvažnijim domaćim umjetnicima i lutkarima.

No, iako uvijek iza zastora, kroz više od 15 ga je godina svojim neumornim radom i elanom obilježila i njegova, sada već i friško bivša ravnateljica, koja se od bisera zadarske kazališne scene oprašta nakon četiri mandata.

Kada je prije skoro dva desetljeća po prvi puta kročila u KLZ, Iris Pavić-Tumpa, kazala nam je, ni u snu nije mogla zamisliti da će se nakon 16 godina vođenja ove kultne zadarske kulturne ustanove od nje morati oprostiti. S predstavom “Šuma Striborova” počeo je njezin kazališni put, a završio s “Ogledalcem”, koje je premijeru imalo krajem ožujka.

Sjeli smo s njom zato po zadnji put za isti stol, pretresli predstave i događanja koja su obilježila njezina četiri mandata, ali i još jednom porazgovarali o naravi lutkarstva i ulozi kazališta u zajednici.

Novo poglavlje

Kada je 2009. godine po prvi put postala ravnateljicom, prvi izazov s kojim se susrela bilo je preseljenje kazališta iz stare zgrade u Jazinama u novu na Poluotoku, odakle i danas stoluju.

Još su joj svježa sjećanja kada je 13. prosinca na blagdan sv. Luce nova zgrada otvorila svoja vrata. Četiri su joj mandata, kazala je na početku razgovora, prošla kao u prostorno-vremenskoj anomaliji, istovremeno kao da se sve dogodilo prije sto godina i jučer.

– Kada sam ja došla, Kazalište je još uvijek bilo u Jazinama, u skučenom prostoru, glumci i glumice zajedno – s miševima, scenografijom koja je bila u svakom kutku Kazališta. Prve dvije godine mandata provela sam pokušavajući ući u novu zgradu.

Na tjednoj smo se bazi tada sastajali kako bi dogovorili detalje. Tada sam rodila i kćer, te se na posao vratila samo deset dana nakon poroda, sjetila se Pavić-Tumpa, koja je 16 godina života potpuno posvetila Kazalištu i njegovom kulturnom napretku.

“Drago Č. i tvornica čokolade” tada se pokazala kao još jedna u nizu predstava iz tvornice zadarskih lutkara koja će osvojiti mnoge nagrade za scenografiju, glazbu, kostimografiju, svjetla i izvrsne glumce.

– Iako se preseljenje činilo kao nemoguća misija, zajedničkim smo radom i entuzijazmom otpočeli novo poglavlje u povijesti Kazališta, koje su obilježili brojni velikani umjetnosti i lutkarstva, a s “Dragom Č. i tvornicom čokolade” Zlatka Svibena na najbolji mogući način, snažnom metaforom iz crkve sv. Dominika, koja je predstavljala potleušicu i skroman prostor u kojem smo do tada radili, ušli – doslovno i figurativno u naš novi dom – našu tvornicu mašte i snova, poručila je Pavić-Tumpa, kazavši kako su tom dvosatnom predstavom pokazali svu puninu svog umjetničkog i kreativnog rada, jer Sviben je iskoristio sve tehničke i tehnološke mogućnosti novog kazališta.

Perjanica umjetnosti

– Kada sam kao ravnateljica došla u KLZ, ansambl je već bio djelomično zreo za umirovljenja i uvođenje novih mladih talenata. Vizualni identitet KLZ-a i tada mi je bio moćan, bojala sam ga se promijeniti. Ivo Nižić, Zlatko Košta, Mojmir Mihatov, koji je naslijedio Branka Stojakovića, već su bili legende naše kazališne scene.

Svi bardovi zadarske i hrvatske kazalište i lutkarske scene u nekom su razdoblju prošli kroz našu Kuću, a upravo je “Drago Č. i tvornica čokolade” bila ulaznica u ansambl Ireni Bausović Tomljanović, prisjetila se Pavić-Tumpa.

Upravo je KLZ kroz više od sedamdeset godina tradicije najbolji primjer zadarske scenske umjetnosti.

Kroz godine, naglasila je Pavić-Tumpa, isprofilirali su se brojni stručnjaci, kao višestruko nagrađivani oblikovatelj svjetla Frane Papić, Robert Košta, ali i Milena Dundov, Luko Paljetak, Zvonko Festini i brojni drugi. Cijelu povijest Kazališta obilježile su dopadljive i kvalitetne predstave, koje su jednako dobro prihvaćali i kritika i gledatelji.

– Umjetnička kvaliteta i dosezi naših predstava dokazani su kroz nebrojene festivale i gostovanja, te brojne nagrade koje smo kroz godine zaslužili. Zaista smo perjanica zadarske umjetnosti. Nikada se nismo bojali uhvatiti u koštac s velikim predstavama.

To je i naša najvažnija značajka, jer uvijek su se radili složeni projekti, kao što je “Petar Pan”, kojim su otvorene Glazbene večeri u sv. Donatu, a dobili smo poziv i da ga sljedeće godine uprizorimo u Lisinskom, do “Michelangela Buonarrotija”, koja je te 2010. godine nedvojbeno bila najbolje domaće kazališno ostvarenje, dodala je.

Na dobar način, poručila je, kroz godine se pratila tradicija, a istovremeno uvodili moderni glumački i lutkarski elementi.

Sve podređeno predstavi

– Bez muke nema umjetnosti. Svaka mi je nova produkcija zato najljepši proces rada. Prilika je to da se pobjegne od administracije i svih problema. To je nezamjenjiv osjećaj i zato smatram da se ovim poslom ne može baviti ako se ne voli umjetnost.

Ako nema kreativnosti, zašto postojimo? Biti birokratom smrt je kazališne umjetnosti, smatra Pavić-Tumpa, koja, dodaje, zadovoljna i ispunjena napušta Kazalište koje je svojim domom zvala punih 16 godina te od kojeg se u suzama oprostila.

– Ovo je uistinu najljepši posao na svijetu i zato sam toliko emotivna na kraju svog puta u KLZ-u. Ne sramim se priznati da sam se umorila, poručila je Pavić-Tumpa. Dolaziti na posao svaki dan, kaže, a ne dati sve od sebe, bilo bi lako.

– Tada bi samo radila posao, a ne imala poziv. Tako da ponosna napuštam ovu poziciju, u nadi da će nova ravnateljica nastaviti moj rad, jer puno se toga kroz godine posložilo, temelji Kazališta su čvrsti i ansambl postojan. Uvjerena sam da Kazalište ostavljam zdravim, rekla je Pavić-Tumpa. Djeca i Zadrani, poručila je, zaslužuju najbolju umjetnost.

– Moja je filozofija bila da uvijek budemo dio grada, radimo s drugim umjetnicima i svoja vrata držimo otvorenima. Predstava je zato naša baza, kojoj je sve drugo podređeno. Dati se svojoj publici uvijek je ostalo najvažnijim. Bitnije od nagrada, gostovanja i dobrih kritika.

Uvijek smo se fokusirali publici dati klasične predstave, koje svi znamo i volimo kako bi ih privukli u kazalište, te moderne komade, kojima probijamo okvire i oduševljavamo publiku, istaknula je Pavić-Tumpa, koja ravnateljsku palicu novoj ravnateljici Ivani Modrić predaje sutra.

Političko kazalište

Ona je na tu funkciju izabrana praktički u zadnji tren, nakon puno peripetija i problema s natječajem. Smatra li da će joj biti dostojnom nasljednicom nasljednicom, Pavić-Tumpa nam nije otkrila, kazavši tek kako su pred njom veliki izazovi.

– Trebat će joj puno snage i kreativne energije, ali i diplomatski “touch”, a ja joj stojim na raspolaganju za sva pitanja, poručila je friško bivša ravnateljica. Voljela, bi, priznaje, na neki način ostati dijelom priče koja će se u Kazalištu u budućnosti plesti.

– Lutkarstvo je u zadnjih dvadesetak godina prošlo kroz velike promjene – kvalitativno i umjetnički.

U prilici smo imati školovane lutkare, što potvrđuje da je kazalište za djecu i mlade itekako važno, umjetnički i u odgoju publike, jer samo mi kroz godinu primimo 30 tisuća djece godišnje, zaključila je Pavić-Tumpa, poručivši na kraju svog ravnateljskog mandata kako su se kroz povijest uvijek trudili predstaviti ne samo domaćoj publici, napose djeci, ali i kritici.

U ovih 16 godina, rezimirala je, nikada joj politika nije krojila odluke i repertoar, iako, priznala je, balansirati između umjetnosti i politike, jako je teško.

– Svojoj smo kvalitetom opravdali naše odluke i repertoar. Poduprli su nas i cijenili čak i onda kada nisu razumjeli naše odluke. Kad imate dobar balans između tog dvoje, nikad se ne treba bojati politike. Ja se nikada nisam bavila političkim kazalištem.

Za mene nema modernih pitanja i tema, jer sve su najvažnije ljudske teme već davno preispitane. Na tom ih tragu moramo prilagođavati modernom dobu i od njih ne zazirati. Sva pitanja koja se trebaju postaviti već su obrađena kroz svjetske klasike.

Priča o ljudskosti zato nikada ne odumire. Naši su izazovi stari, ali na njih odgovaramo kroz moderan pristup. Kroz sve smo se ove godine zato u svom radu i držali tih krucijalnih tema i poruka.

Na koncu konca, u prvom smo redu tu da pokažemo kako umjetnost nije besmislena, poručila je Pavić-Tumpa.