Frane Belinić: ’Bubanj mora govoriti za tebe, a ne ti za njega’

Svjetski, a naše – izraz je koji najbolje opisuje zadarskog bubnjara Frana Belinića. Posvećen ovom instrumentu od davne 1996. godine, ovaj talentirani glazbenik svakodnevno usavršava svoju tehniku, istražuje ritmove i pomiče vlastite granice. Njegova strast prema bubnjanju, rođena usred izazova djetinjstva u ratom pogođenoj Hrvatskoj, postala je njegov životni poziv.

Frane je uspio svoj talent transformirati u odličnu glazbenu karijeru, nastupajući na mnogim pozornicama, a kroz razgovor nam je otkrio više o počecima svoje karijere, izazovima bubnjarstva te o planovima za budućnost.

Koliko dugo se već baviš bubnjarstvom, kako je sve počelo i što te privuklo ovom instrumentu?

Sve je započelo davne 1996. godine. Iskreno, mucao sam još od rata i nisam pričao do svoje sedme godine. Strahote rata imale su velik utjecaj na mene, no upravo sam kroz bubnjanje nekako prebrodio svoj strah, prigrlio ga preko tog instrumenta.

Sjećam se da smo ‘96. bili u Zatonu i da je jedan čovjek udario po bubnjevima. Od tog me zvuka preplavila panika, nisam mogao govoriti, nisam mogao ništa. Godinu kasnije mi je jedan prijatelj posudio kazetu Iron Maidena, njihov drugi album »Killers«, a ja sam se odmah zaljubio u bubanj preko njihovih pjesama.

I tako je sve krenulo; kad bih udarao bubanj, mucanja je bilo sve manje i manje. Bubanj me, na neki način, izliječio. Zaljubio sam se u taj instrument sa sedam godina, a počeo sam ga svirati s osam godina.

Kako su izgledali počeci?

Prvo sam počeo svirati na – kanti od Jupola. Čak sam napravio cijele bubnjeve od tih kanti. Sav novac koji bi mi majka dala za marendu nosio bih u željezariju, gdje sam kupovao trake kojima bih lijepio bubnjeve. Također sam koristio rendgenske slike, koje su tada bile dostupne, kako bi bubnjevi imali bolji zvuk.

Činele smo izrađivali od prometnih znakova, ili bilo čega što je bilo metalno. Basevi su bili od starih veš mašina, i tako je sve krenulo. Majka mi je kupila prvi bubanj 2002. godine kada sam bio u petom razredu. Ozbiljnije je postalo 2005. kada je Škola primijenjene umjetnosti i dizajna imala školske dane, koji se uvijek održavaju tijekom svibnja.

Tada smo formirali školski bend i svirali pjesme poput onih od Parnog Valjka i sličnih izvođača. To je bilo, recimo, ozbiljnije jer smo imali probe u školi.

S tim istim školskim bendom napravio sam i »Tribute to Children of Bodom« jer sam zaista obožavao taj bend. Prva svirka tog tribute benda bila je 2005. godine ispred Nazora i može se pogledati na YouTubeu.

Je li ti je majka, još od vremena kada si svirao na kantama od Jupola, znala da ćeš jednog dana postati jedan od najboljih bubnjara u Hrvatskoj, a možda i šire?

Ona je to jedina znala od samog početka. Najviše me gurala, sjećam se da je dala cijelu svoju plaću za jednu moju činelu. Uvijek mi je govorila da ću uspjeti.

Njoj je bilo teško gledati svoje dijete kako muca i kako je u panici zbog rata i svega, a kada vidiš da ti dijete nešto spašava kao što je mene bubanj spašavao, te da onda ne guraš svoje dijete u tom smjeru, to bi čak bilo i pogrešno.

Koji stil sviranja preferiraš?

Svaki stil sviranja je dobar jer kroz svaki stil vježbaš. No, ja najviše preferiram kada za bubnjevima izgubim pet litara znoja, popijem pet litara vode i time obavim trening dok radim ono što volim – ekstremno sviranje, ekstremno bubnjanje.

Bilo da se radi o death metalu, black metalu, progresivnom metalu, postoji mnogo tih grana, ali tu se najviše vidim. Međutim, u taj extreme drumming uvijek dodajem i druge stilove – rumbu, sambu, latino, pop, jazz i tako dalje, ali bitno mi je da ima tog extremea, da su to velike brzine, da se znojiš i da težiš za onim što nikada nećeš dostići.

Koje su ti glazbene inspiracije i utjecaji na stil sviranja?

Najveća glazbena inspiracija mi je uvijek bila i uvijek će biti grčki bend Nile, a njihov bubnjar George Kollias je zapravo moj profesor. Upisao sam njegovu školu, koja je trebala biti održana u Ateni, ali je nažalost zbog Covida bila održana online.

Bio mi je idol, i iako svi znamo da se s idolima ne bi smjeli upoznavati, ja sam to napravio i – nisam požalio. Naravno, ima tu još puno drugih bubnjara – Nicko McBrain, Nicholas Barker, Dimmu Borgir, Jukka Nevalainen i mnogi drugi. U svakom od njih se nađe nešto što bi htio izvesti, ali na svoj način.

Kako održavaš motivaciju tijekom svih ovih godina?

Motivacija u sviranju bubnjeva dolazi iz stalne težnje da pomičem vlastite granice i postignem nešto što nitko drugi nije. Na primjer, trenutačno sviram na 296 BPM, a cilj mi je dosegnuti 300 BPM. Ekstremne brzine sviranja mogu biti iscrpljujuće, osobito jer otkucaji srca mogu skočiti na 100-110 pri visokim BPM.

Da bih se nosio s tim izazovima, odlučio sam isprobati sviranje s maskom koja pomaže smanjiti otkucaje srca i poboljšava izdržljivost. Trenutačno me ograničava toplina ljetnih mjeseci, ali na jesen ću nastaviti raditi na unapređenju svoje izdržljivosti s ciljem da postignem 300 BPM. Želim doseći razinu na kojoj ću moći ostati odmoran čak i pri ekstremnim brzinama.

Radio si kao profesor bubnjeva u Yamaha Music School Zadar i još uvijek si dio te škole kao vanjski suradnik, a uz to držiš privatne satove svojim učenicima. Imaš li možda neke veće planove za budućnost, poput osnivanja vlastite škole bubnjeva?

Imam puno svojih učenika koji privatno pohađaju moje satove, tako da je vrijeme da otvorim vlastitu školu bubnjeva. Taj bi se plan trebao realizirati do kraja ove godine. Želim svoje učenike voditi putem koji će im omogućiti da izbjegnu teškoće kroz koje sam ja prolazio.

Atmosfera će biti opuštena, bez stresa, a djeca i stariji će dobiti široko obrazovanje. Učenici će se osjećati kao kod kuće, jer je ljudima tako najlakše učiti. Također, ne može se svirati samo rock ili samo blues; treba učiti sve stilove kako bi se mogao razviti vlastiti, a plan mi je i surađivati s vanjskim bubnjarima, organizirati seminare i događaje, gdje će se, na primjer, spojiti bas i bubanj.

U mojoj će školi učenici ostati dok ne savladaju sviranje, a ne da ih se zadržava samo radi novca. Radio sam u Yamaha Music School, ali mi njihov način rada nije odgovarao. Oni rade po staroj knjizi iz 1965. godine i provode previše vremena na osnovama poput držanja palice.

Smatram da je važno poticati djecu, paziti na njihov entuzijazam i inspiraciju. To je živi instrument i ne može se naučiti svirati na elektronskim bubnjevima; moraš ga osjetiti, mora ti zglob raditi, a mozak to mora čuti. Zato sam odlučio napustiti Yamahu i sada radim samo kao vanjski suradnik.

Jednostavno, bubanj mora govoriti za tebe, a ne ti za njega. On vodi, a ti si tu da ga stvoriš i omogućiš mu da priča. Uz to, osim Yamahe, odavde do Zagreba, pa odavde do Dubrovnika te odavde do Rijeke i Pule – nema škole bubnjeva, tako da je vrijeme da se to promijeni.

Nedavno si imao uspješnu suradnju sa svjetskim glazbenikom Thomasom Bergersenom, za čiju si pjesmu »Immortal« napravio drum cover. Kako je došlo do toga i jesi li zadovoljan rezultatom?

Ovaj je projekt započeo prije pet godina. Sjećam se da je bila zima, i svaki put kad bih izvodio psa u šetnju, slušao sam »epic« glazbu poput one iz Gospodara prstenova i razmišljao – zašto ne bih dodao bubnjeve na ovo? Iako već postoje takve pjesme s bubnjevima, ono što sam slušao nije ih imalo, pa mi je to bio izazov.

Kontaktirao sam nekoliko glazbenika putem maila i Instagrama, ali nitko nije odgovorio. Jednog dana, Bergerson je imao live stream i pročitao moj mail. Pristao je na moj prijedlog, uz uvjet da ne mijenjam njegov ton i ritam, već da samo dodam bubnjeve.

Tako je nastao drum cover, a za samu izradu su mi trebala tri pokušaja. Prva snimka je propala zbog poplave 2020. godine, a druga snimka je izgubljena nakon što je grom udario u kuću prijatelja kod kojeg je bila na hard disku. Tek nas je treća sreća poslužila.

Prilikom snimanja nisam koristio čak ni metronom; toliko sam puta preslušao pjesmu da sam je savršeno znao odsvirati. Zatim sam kontaktirao Vladimira Miketu za snimanje spota, već sam imao viziju kako će izgledati i gdje ćemo snimati, a to je bilo na Rtu Ljubljana pored Ljupča.

Ovaj sam projekt napravio za generaciju koju ostavljam iza sebe – bitno je shvatiti da si putnik, da će tvoje vrijeme proći te da moraš ostaviti nešto iza sebe. Tako se u spotu pojavljuje moja kćer koja mi pruža krizantemu, a to je metafora koja znači da ona meni zapravo daje život.

Nakon što je cover izašao, dobio sam stvarno puno pozitivnih informacija. Uloženi trud se isplatio.

U kojim se sve projektima i bendovima nalaziš? Koji su ti najviše pomogli u vlastitom napretku?

Najviše sam napredovao s bendom Serpentslain, to je bend kojeg sam osnovao 2007. zajedno s Paulom Mateljanom, a ubrzo su nam se pridružili i Marko Ilić i Frane Herman – Kršlović. Tada smo imali brojne nastupe diljem Hrvatske.

Nakon nesuglasica, bend se raspao, ali Paulo, Marko i ja smo se jednom ponovno okupili na nekom druženju i odlučili ponovno pokrenuti Serpentslain iz čistog gušta. Ilić je kasnije otišao u Nizozemsku, pa smo Paulo i ja tražili nove članove.

Nakon nekoliko promjena, doveli smo Damira Tomića kao vokala, uz Alena Babina na gitari i Antu Šimunića na basu. Uskoro nastupamo u Sloveniji, a, iako smo dobili još ponuda za festivale, zbog osobnih i obiteljskih obaveza nismo mogli prihvatiti sve.

Svi članovi benda su obiteljski ljudi, pa imamo razumijevanja jedni za druge. Obitelj je na prvom mjestu, bend na drugom, a posao na trećem. Nedavno nam je izašao i novi EP pod nazivom »Cognitive Dissonance«. Također sam uključen u projekte Omnivore i Act of Denial.

Kako komentiraš zadarsku alternativnu scenu i promjene kroz koje je prošla? Misliš li da se možemo vratiti na staro, kada su gradom žarile i palile česte metal svirke?

Zadarska alternativna scena nekad je bila živahna i raznovrsna, s brojnim svirkama na lokacijama kao što su Pet bunara, Citadela, Kapetanski i Providurova palača. Punk, black metal i death metal bili su uobičajeni, a Baterijada je bila posebno zanimljiva.

Imali smo i Miksofoniju i MMS koji nam je doveo veliko ime Amon Amarth. Nažalost, taj je žar postupno izblijedio, a današnje generacije koje žele izraziti svoju alternativnu stranu često nailaze na nerazumijevanje. Grad Zadar nije prepoznao potencijal svojih prostora, poput kasarne iza Gradske knjižnice, koja je mogla biti idealna za underground svirke.

Takvi su prostori često korišteni za političke događaje, dok su metal i punk scena zapostavljeni. Zadrani koji žele uživati u takvoj glazbi moraju putovati u splitsku Kocku. Stjepan Juras bio je ključna figura koja je organizirala Metalfest, na kojem sam bio bubnjarski tehničar, Underwall i ostale festivale u Zadru, dovodeći velika imena kao što su Sepultura, Behemoth, Moonspell, Hypocrisy, Graveworm i ostali.

Njegov odlazak iz Zadra zbog nedostatka podrške označio je velik gubitak za scenu. Iako je teško vratiti se na staro, vjerujem da se situacija može bar malo poboljšati. Potrebno je organizirati redovite svirke, barem jednom u mjesecu, kako bi se potaknula scena i pružila prilika lokalnim bendovima, bez obzira na njihov status.

Zadarska alternativna publika postoji, ali Grad Zadar mora poduzeti korake kako bi podržao i revitalizirao ovu dragocjenu kulturnu dimenziju grada. Mjesta poput Nigdjezemske pružaju priliku za takve događaje, ali to nije dovoljno.

Potrebni su redoviti koncerti, veći događaji i kontinuirana podrška kako bi scena ponovno oživjela.

I za kraj, koji bi savjet dao mladim bubnjarima koji su tek počeli sa sviranjem?

Nikad ne odustajte od svojih snova. Uvijek težite onome što volite i ne dopustite drugima da vam govore kako da radite stvari, jer vi najbolje znate kako ostvariti svoje ciljeve. Budite autentični.

Ne dopustite da vas obeshrabre oni koji tvrde da nećete uspjeti. Važno je ostati skroman i ne dopustiti da vas obuzme ego, jer ego može uništiti sve. I naravno – upišite moju buduću školu!