Festival u Gornjem Karinu povezao baštinu, umjetnost, ekologiju i iskustva migranata: 'Stvarnost je bila kompleksnija od svođenja na jedan identitet ili selo'

Završnom izložbom »Mi« Vladimira Mikete i javnim predstavljanjem na imanju Pueblo Escondido u Gornjem Karinu, ali i nizom različitih radionica i aktivnosti, zaključen je središnji dio prvog izdanja Diversity Festivala, odnosno nastavka umjetničke rezidencije »O razumijevanju raznolikosti« koja se održala u rujnu ove godine. Projekt je realiziran u suradnji s domaćinom, Udrugom Lončari, platformom Vizura Aperta, Udrugom Punktum i Klubom studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Srpskog narodnog vijeća, Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH te Zadarske županije.

Začeci festivala vezani su uz ekologiju, bioraznolikost i imanje Marka Simića Pueblo Escondido u Gornjem Karinu na kojem se već niz godina susreću priroda, umjetnost, lokalna baština i različite društvene inicijative. Iz tih je susreta postupno izrasla i ideja o festivalu čija je temeljna ideja zapravo jednostavna, a to je da se različitost ne promatra kao prepreku, nego kao vrijednost zajednice.

Povratak prirodi

Priča je, otkriva jedan od organizatora, Marko Simić, za naš list, ta da u početku nije bilo riječi o kulturnom programu, nego prije svega o ekologiji i aktivizmu. Jedan od važnijih trenutaka dogodio se kada je na imanju ugostio veliku skupinu biologa, nakon čega je prostor počeo dobivati i novu ulogu. S vremenom je ideja različitih vrsta koje postoje jedna uz drugu počela nadilaziti samu ekologiju i širiti se prema ljudima, identitetima i kulturnim praksama.

– Ta je bioraznolikost s vremenom prerasla u metaforu. Iza svega je postojao ekološki i aktivistički pristup i princip povratka prirodi, dodaje.

Sljedeći korak proizašao je iz Simićeva interesa za lokalnu baštinu, osobito ornamente i vizualne tragove koji su nekada razlikovali pojedina sela i zajednice. Umjesto da se baština promatra kao nešto završeno i spremljeno u prošlosti, zanimalo ga je može li postati polazište za suvremeni umjetnički rad. U suradnji s udrugama, stručnjacima i studentima umjetnosti počelo se istraživati motive iz okolnih sela, a prikupljeni materijal poslužio je kao osnova za njihove suvremene interpretacije.

Što ostaje nakon festivala?

Za organizatore Diversity Festivala uspjeh manifestacije ne određuje isključivo broj posjetitelja, nego i njezin dugoročan doprinos lokalnoj sredini. Zato su pojedine aktivnosti, poput uređenja novog penjališta u kanjonu rijeke Bijele, osmišljene tako da njihovi rezultati ostanu dostupni i nakon završetka programa. Poseban naglasak stavljen je na osposobljavanje lokalnog stanovništva kako bi stečena znanja, uređene prostore i nove mogućnosti mogli nastaviti samostalno koristiti i razvijati.

– Zanimalo me nasljeđe vezano uz ornamente i znao sam da u ovom kraju postoje određeni motivi koji oblikuju specifične stilove. Krenuli smo istraživati uzorke iz sela u okolici i pokušavati prepoznati vizualne identitete pojedinih zajednica. Još nemamo dovoljno uzoraka da možemo reći da je sve sto posto potvrđeno, ali stvorili smo mehanizam kroz koji ćemo to moći dalje istraživati, objašnjava.

Upravo mu je nekadašnja raznolikost tih lokalnih identiteta bila posebno zanimljiva u vremenu u kojem se, kako kaže, pripadnost često nastoji svesti na jednu oznaku.

– Učinilo mi se zanimljivim da kroz tu priču govorimo o identitetima naših sela i o bogatstvu različitosti koje je nekada postojalo. Danas se sve poprilično pojednostavljuje i svodi na jedan identitet, jednu zastavu ili jedno selo, a stvarnost je bila puno složenija, kaže Simić.

Otvoreni prema iskustvima

Iz istraživačkog dijela projekt je prerastao u umjetnički. Javnim pozivom odabrani su umjetnici koji su tijekom rezidencije boravili i stvarali na njegovom imanju, a njihovi su radovi predstavljeni na završnoj skupnoj izložbi. Simić želi da se takav proces nastavi i narednih godina. Festival vidi kao prostor kroz koji bi lokalna zajednica mogla ponovno upoznavati i vlastite, ponekad zaboravljene identitete, ali istodobno biti otvorena prema iskustvima koja dolaze izvana.

Iako je program okupio umjetnike, aktiviste, sportaše i goste iz drugih sredina, Simiću je od početka bilo važno da Diversity Festival ne ostane izdvojeni kulturni događaj. Jedan od motiva za pokretanje cijele priče bila je upravo želja za bogatijim društvenim životom u Karinu. Međutim, svjestan je da suvremene i alternativne kulturne prakse neće automatski privući svakoga. No upravo zato ne želi zatvarati program u samo jednu kulturnu nišu. Važnije mu je stvarati situacije u kojima se različite publike i različite prakse mogu sresti. Tako su se u festivalskom programu našli lokalna baština i tradicijska glazba, suvremena umjetnost i ekologija, ali i penjanje te highline. Naizgled udaljene aktivnosti povezuje činjenica da iza svake od njih postoji određena zajednica i način života koji djelomično izlazi iz dominantnih obrazaca.

– Mi smo zapravo tematski različite inicijative, ali se u mnogo toga prepoznajemo. Penjačka zajednica, primjerice, također na neki način pripada subkulturi. Zato ne želimo biti samo festival alternativne kulture. Važno nam je da budemo u prirodi i da različite sadržaje dovedemo na isto mjesto, ističe Simić.

Susret tradicijskog i alternativnog ne vidi kao kontradikciju. Upravo suprotno, ideja je alternativnoj publici približiti vrijednost lokalnih tradicijskih praksi, a ljude koji ih njeguju otvoriti prema suvremenim kulturnim izrazima.

Jedan od dijelova ovogodišnjeg programa koji Simić posebno izdvaja bio je susret s ljudima koji su u Hrvatsku stigli iz drugih zemalja i danas ovdje žive i rade. U program su bili uključeni i novi sugrađani iz Nepala i drugih zemalja, pa je pojam »diversityja« dobio vrlo konkretnu društvenu dimenziju.

– Kroz festival su se, na neki način, provukle i Himalaje. Imali smo glazbeni nastup imigranata iz Nepala, zagrebački Buddha bend, uz Pocket Palmu i DJ-eve; ali i razgovor u kojem smo pokušali otvoriti ozbiljnije teme vezane uz integraciju i migracije, govori Simić te posebno ističe izložbu fotografija filmskog redatelja i direktora fotografije, strastvenog planinara – Vladimira Mikete, ujedno jednog od suorganizatora festivala.

– Naziv njegove izložbe nije slučajan. »Mi« su ljudi s Himalaja, ali i ljudi obrovačkog kraja i Velebita. Dvije geografski udaljene priče koje, kada ih staviš jednu pored druge, odjednom više sliče jedna na drugu nego što bi se očekivalo, dodaje.

Budućnost lokalne zajednice

Kulturni program, naglašava, nije trebao govoriti o migrantima dok oni ostaju po strani. Cilj je bio stvoriti prostor u kojem će sami sudjelovati, govoriti i predstaviti dio svojih iskustava. Upravo su ti neposredni susreti bili jedna od najvećih vrijednosti festivala. Takvi će susreti, smatra, postajati sve važniji jer ljudi koji su došli iz drugih zemalja više nisu neka apstraktna, udaljena tema, nego su već postali dio lokalnih sredina u kojima žive i rade.

– Poruka je bila da možemo učiti jedni od drugih i da trebamo širiti ljubav među ljudima. Ne radi se o nekakvim apstraktnim subjektima koji dolaze odnekud. Radi se o ljudima koji dolaze iz drugog svijeta i kojima trebamo omogućiti mehanizme da se uključe u naš, jasan je Simić.

Zaboravljeni identiteti

Jedan od važnih segmenata projekta posvećen je istraživanju tradicijskih ornamenata i vizualnih obilježja sela karinskog i obrovačkog kraja. Prikupljeni motivi poslužili su kao polazište za suvremene umjetničke interpretacije, ali i za istraživanje nekadašnjih razlika među lokalnim zajednicama. Organizatori pritom naglašavaju kako istraživanje još nije završeno te da je potrebno prikupiti dodatne uzorke kako bi se pojedini identiteti mogli pouzdanije rekonstruirati.

Festival se tako dotaknuo i šireg pitanja budućnosti lokalne zajednice. Dolazak strane radne snage, upozorava, ne može se promatrati samo kao ekonomsko pitanje. Potrebno je razmišljati i o tome kako će ti ljudi živjeti u novim sredinama, kako će izgledati škole i na koji će se način novi stanovnici uključivati u svakodnevni društveni život. No program nije ostao samo na razgovoru o integraciji. Dio aktivnosti bio je zamišljen upravo tako da se ljudi upoznaju kroz zajednički rad. Jedna od radionica bavila se divljom glinom pronađenom u prirodi.

– Ono što mi je bilo posebno lijepo jest da su nas upravo migranti učili kako ćemo glinu koju pronađemo u Karinu pretvoriti u umjetnički predmet, kaže Simić te dodaje kako imigrante često u društvu promatraju kroz pojam radne snage, dok su ovdje nastupili kao osobe koje imaju svoje znanje, iskustvo i vještine koje mogu prenijeti drugima.

Sličnom logikom vođen je i sportski dio programa. Uređivanje novog penjališta SPK Paklenice u kanjonu rijeke Bijele nije bilo zamišljeno kao nešto jednokratno, nego kao stvaranje resursa koji se može koristiti i nakon što festival završi.

– Sve što smo radili pokušavali smo raditi s ciljem da osposobimo ljude iz lokalne zajednice kako bi oni kasnije mogli biti nositelji nekog budućeg korištenja tih resursa i edukacije drugih, pojašnjava Simić te ističe da ih od ostalih manifestacija razlikuje to što ih zanima što ostaje nakon festivala, bilo da je riječ o znanju, prostoru, novim poznanstvima ili mogućnosti da ljudi nešto od programa nastave sami razvijati.

Potraga za zlatom

I samo imanje na kojem se velik dio ove priče odvija nosi svoju simboliku. Naziv Pueblo Escondido Simić povezuje sa svojim interesom za društvenu, političku i kulturnu povijest Latinske Amerike. Privukla ga je priča o mjestu povezanom s potragom za zlatom, naselju koje više ne postoji i koje je svojedobno bilo izvan uobičajenih društvenih okvira. U Gornjem Karinu ta je priča dobila drukčije značenje.

– Meni je bilo zanimljivo da mi na neki način također kopamo, samo što tražimo zlato u kulturnom dobru ovog prostora, objašnjava Simić te dodaje kako veza s rudarenjem pritom nije samo metaforična. Naime, Obrovački kraj obilježen je rudarskom i industrijskom prošlošću, koja se danas često sažima u priču o gospodarskom neuspjehu. Simića je, međutim, zanimalo što o tome vremenu govore ljudi koji su ga doista živjeli.

– Još uvijek ovdje žive ljudi koji su radili u rudnicima. Kada s njima razgovarate, njihova je slika tog vremena dosta drukčija od one koja se danas prikazuje u javnosti kao potpuni industrijski promašaj. Oni se sjećaju druženja, sigurnosti, puno ljudi i puno djece. To njihovo njegovanje tih uspomena potaknulo me da pokušam valorizirati i taj dio priče, makar indirektno, dodaje.

Ne pokušava, naglašava, idealizirati prošlost niti osporiti probleme koje je taj sustav imao. Zanimljivije mu je sačuvati složenost iskustva koje se ne može jednostavno svesti na uspjeh ili neuspjeh.

– U svemu postoji neki problem, ali ja u tome vidim i vrijednost kada govorimo o društvenom životu. Nemamo inicijative koje su same sebi svrha. Sve su usmjerene na valorizaciju lokalnih resursa, zaštitu prirode, bioraznolikost i kulturni i društveni život, govori Simić te ističe kako uspjeh festivala ne mjere brojem ljudi, nego onim što se među njima dogodilo.

Nakon završetka programa, kaže, počele su stizati poruke iz različitih sredina, a posebno ga raduje što sudionici o festivalu više ne govore kao o nečemu što pripada samo organizatorima.

– Mislim da je jako važno prenijeti što se tu dogodilo jer se stvara nešto posebno. Nešto slično nije se dogodilo u našem kraju. Sa svih strana stižu nam poruke, ljudi su jako sretni, a svi se osjećaju kao da su i oni bili domaćini, zaključuje Simić.

Sedam godina na moru

Umjetnici Nova Ruth i Grey Filastine na Diversity Festivalu predstavili su performans »Artivism at Sea (Arka Kinari)«, kojim su publici približili svoj neobičan život na moru, tijekom sedam godina gotovo ne silazeći na kopno. Uz živu glazbu, dokumentarne snimke i osobne priče govorili su o plovidbi nemirnim morima, zabačenim lukama, preživljavanju na napuštenim radioaktivnim atolima i prijateljstvima sklopljenima tijekom putovanja. Svoja su iskustva pritom povezali s ekološkim problemima, pokazujući kako umjetnost može poslužiti i kao sredstvo aktivizma.