FEŠTA OD FILMA Naš kritičar posjetio je ZFF te pogledao ratnu dramu »Proslava«

Svečano otvorenje 22. izdanja Zagreb Film Festivala, iliti popularnije – ZFF-a, održano je ovog ponedjeljka u Zagrebu. Kako to već nalaže i sama tradicija, program ovogodišnjeg izdanja je ponovno bio ispunjen vrhunskim i dugoiščekivanim filmskim naslovima, interesantnim radionicama, panel raspravama, okruglim stolovima i još čitavom hrpetinom kvalitetnog popratnog sadržaja, a čast otvorenja je dopala višestrukog laureata Pula film festivala, ratnu dramu Bruna Ankovića – ‘’Proslavu’’! Riječ je naime o naslovu koji je ovog ljeta na spomenutoj fešti od filma podjednako oduševio i kritiku i struku, ujedno i zaprepastio publiku, a da su selektori odabrali savršen film za još jedno magično izdanje dugovječnog festivala, mogu vam potvrditi već u ovim uvodnim riječima. Krenimo stoga redom. Prvo nekoliko rečenica o samoj radnji, a zatim i dojmovima te pokojim detaljima iz drugog dana festivala.

Borba za život

Nelinearno posložena radnja filma nas prvo odvodi u lički kraj u jesen 1945. i svršetak Drugog svjetskog rata. Vojnik Mile (Bernard Tomić) poskrivećki i preplašeno iz razdaljine promatra svoje rodno selo i kućanstvo kojeg u tom trenutku pretresaju komunistički vojnici. Kako ga ne uspijevaju pronaći ili od ukućana izvući informacije o njegovoj trenutnoj lokaciji, vojnici napuštaju selo i Mile s olakšanjem odlazi u obližnju šumu gdje u goloj borbi za život pokušava prkositi hladnoći i gladi. Kakve-takve zalihe hrane i vode mu uz veliki oprez donosi brižna supruga Drenka (Karla Fiolić), no Mile je upozorava kako mu mora dovršiti skrovište inače neće uspjeti preživjeti nadolazeći snijeg i još veće hladnoće. Dok pokušava sačuvati zdrav razum, Mile se sjećanjima vraća u proljeće 1933. i svoje tinejdžerske dane. Po nalogu žandara svi psi su tad morali biti uklonjeni iz sela, a takvu okrutnu zadaću Mili (Lars Štern) naloži i njegov strog otac (Krešimir Mikić) ne želeći probleme s vlastima. Mile nevoljko posluša očev zahtjev i odvede psa na put u gustu šumu. Na putu do svoje konačne destinacije on susreće Drenku (Tena Šubarić) dok čuva ovce. Njihov kratki susret sav zapršti od ljubavnih iskri i emocija. Novo Milino prisjećanje vraća nas pak u hladnu zimu 1926. dok je on još dječak (Jan Doležal) čija je obitelj suočena s još većom glađu i neimaštinom zbog čega mu otac po prethodnom dogovoru odvodi djeda (David Tasić Daf) visoko u planine kako bi tamo okončao život i prestao biti teret već izgladnjeloj obitelji…

Sve navedeno tek je djelić radnje ovog izuzetnog filma utemeljenog na dojmljivom istoimenom romanu Damira Kerekeša. Postojale su doduše u ranoj fazi razvijanja samog projekta kod određenih pojedinaca određene skepse o samom uspjehu adaptiranja ovako poetičnog, složenog i ne filmičnog romana, ali na našu veliku sreću i zadovoljstvo, scenaristica Jelena Paljan, redatelj Bruno Anković i čitav produkcijski tim su pokazali i dokazali suprotno. ‘’Proslava’’ poput svojeg pisanog ‘imenjaka’ rezonira s publikom, zapanjuje i oduševljava, a ako kojim slučajem niste imali priliku pročitati predložak ili vam sam sinopsis nije uspio ogoliti priču, odnosno, navesti na zaključke ili snagu ovog djela, stižemo polako i do toga.

Grijesi prošlosti

Spomenuti vojnik Mile je naime bivši ustaški vojnik ili u ovom slučaju bolje rečeno, tragična figura koja simbolizira malenog, preplašenog, očajnog, izgladnjelog i nesigurnog čovjeka nekoć zavedenog poput mnoštva drugih, sličnih mu ljudi, toksičnom ideologijom i lažnim obećanjima o boljoj budućnosti. Kako je ta povijesna priča završila, svi dobro znamo, ali isto tako i znamo kako se neke slične već godinama ponovno ‘kotrljaju’ negdje iza ugla, ako ne i u ‘našem dvorištu’. Upravo je to bila intencija ovog filma, možda i više nego same knjige, da nas upozori na grijehe prošlosti i kako bi ovaj put svi trebali biti pametniji. Intencija film jest da nas snažno pljusne i kaže kako u svom jadu i bijedi, gladi i neimaštini, ne bismo smjeli olako vjerovati figurama iz sjena dočim se razmašu s bliještećim zlatnicima i slijepim obećanjima.

Oživjeti moćno ispisana Karakaševa slova na velikom ekranu nije bio lak posao. Trebalo je prije svega pronaći savršen model uz pomoć kojeg će se doprijeti do srca, ali i glava onih kojima je film namijenjen, a u tome su uspjeli svi uključeni u ovaj zahtjevan projekt. Bruno Anković je ime koje široj publici ne znači mnogo i nemali je broj onih koji su se zapitali kako netko u svojim srednjim godinama (op.a. spomenuti je rođen 1976. u Splitu), bez nekog većeg filmskog iskustva može ostvariti ovako upečatljiv debitantski dugometražni film? Anković možda i nije ime koje vam je proteklih godina ‘iskakalo’ iz raznoraznih oblika medija i/ili kuloara povezanih sa svijetom filma, no dotični je uistinu prekaljeni majstor montaže i režije koji je svoj zanat usavršio kroz uvijek izazovne vode komercijalnih namjenskih videa (kako na domaćem, tako i međunarodnom tržištu) ili jednostavnijim rječnikom – reklama, ali i nekoliko dobro prihvaćenih kratkometražnih filmova te dokumentarac ‘’Vanka škvare’’. Sve one, u knjizi ispisane unutarnje monologe glavnog protagonista, detaljne opise podjednako okrutne i predivne prirode, Anković i Paljan impresivno su prebacili na film kroz mnoštvo sugestivnih kadrova, glumačkog angažmana i vrhunske tehničke podrške snimatelja Aleksandra Pavlovića, montažera Tomislava Stojanovića, zvuk Julija Zornika i glazbenu podlogu Alena i Nenada Sinakuza.

Crtice s događaja

Svaka kapljica kiše, pucketanje drveća, zavijanje vukova ili škripa snijega pod istrošenim opancima, slikovito, zvučno i poetično nam dočaravaju jednu mučnu i tešku priču dok se iz svake bore i ispijenih lica i očiju iščitava agonija tih ljudi koji su, ne znajući bolje, potpisali pakt s đavlom i zatim platili danak svojoj lakovjernosti. Nasilju, a ima ga u raznim oblicima, Anković prilazi na mudro osmišljen sugestivan i simboličan način kroz kojeg nas gledatelje postavlja u nezavidnu poziciju dalekih promatrača koji ne mogu djelovati premda su svjesni okrutnosti koje se u tim trenucima zbivaju. To se najbolje manifestira kroz emocionalno razarajuće prizore lancima svezanog psića okruženog vukovima ili nepokretnog djeda ostavljenog visoko u planinama na nemilost okrutne prirode. A tek sam svršetak? Uh! Reći ću samo kako je navedeni direktno vezan uz sam naslov filma (s knjigom se tu pak razilazi) i kako u njemu svjedočimo jednom od najmračnijih poglavlja naše krvave i kompleksne povijesti. Nije taj izbor bio slučajan. Svijet oko nas je iznova na pragu velikog sukoba kojeg možda nitko neće preživjeti kako bi ga prepričao, a Anković i Paljan koriste Karakašev roman kako bi nas bolno upozorili na grijehe prošlosti kakve ne smijemo ponoviti. Svakako za kraj moram istaknuti i fenomenalan glumački ansambl predvođen briljantnim, inače jako dobro prihvaćenim i sve popularnijim kazališnim glumcem Bernardom Tomićem, uvijek angažiranim Krešimirom Mikićem, Karlom Fiolić, Tanjom Smoje kao i mladim glumcima Larsom Šternom, Janom Doležalom, Tenom Šubarić i Viktorijom Lulić. Snažan, dojmljiv i značajan – ‘’Proslava’’ je bez ikakve daljnje diskusije najbolji hrvatski dugometražni film godine i film kojeg ne biste nipošto smjeli propustiti. U kinima ćete ga moći pogledati u drugoj polovici studenog.

U CineStar Branimir svečano je otvoren 22. Zagreb Film Festival. Photo: Željko Hladika/PIXSELL

Dozvolite mi i još da vam u kratkim crticama spomenem i neke detalje iz drugog festivalskog dana koji je među ostalom bio obilježen panelom o poziciji domaće i europske produkcije, odnosno, neizvjesnoj borbi kina i moćnih streaming servisa koji svojim monopolističkim pristupom ‘preotimaju’ gledatelje i zatrpavaju ih američkim bezumnim sadržajem dok se europske kinematografije bore za goli opstanak. U utorak navečer sam imao i zadovoljstvo s dupkom ispunjenom dvoranom pogledati jako dobru romantičnu komičnu dramu ‘’Šlager’’, no o spomenutom filmu ipak drugom prilikom, točnije u veljači kad za Valentinovo stiže u kina. Festivalske aktivnosti i projekcije traju do nedjelje, 10. studenog i svakako ih popratite ako vas put odvede do naše, sad već prohladne metropole.