Dubrovačka umjetnica o izložbi u Kneževoj palači: 'Priroda nije samo lijep prizor, nego složen sustav čiji smo i sami dio'

Između onoga što u prirodi možemo jasno vidjeti i onoga što tek naslućujemo nastaje novi ciklus hrvatske umjetnice Katarine Ivanišin. U izložbi »Između tragova«, koja se mogla razgledati u Kneževoj palači, umjetnica polazi od krajolika, vode i ljudske prisutnosti, ali ih ne prenosi doslovno na platno. Promatranje prirode za nju postaje početak slikarskog istraživanja u kojem se konkretan prizor postupno odvaja od svojeg izvora i počinje slijediti vlastitu logiku.

Monumentalnim slikama te radovima u tekućem grafitu, ugljenu i monotipiji Ivanišin istražuje tragove promjene i prolaznosti, odnos prisutnosti i odsutnosti te granicu između vanjskog svijeta i osobnog iskustva. Važan dio izložbe pritom postaje i sama Kneževa palača, čiji su povijesni prostor kustosice Koraljka Alavanja i Nevena Štokić uključile u postav kao aktivan dio susreta s radovima.

S Katarinom Ivanišin razgovarali smo o tome što za nju predstavlja »trag«, zašto bira monumentalne formate, gdje završava analitičko promatranje prirode, a počinje slikarska interpretacija, kako prostor mijenja način na koji vidi vlastite radove te zašto joj je važnije ostaviti pitanja otvorenima nego pronaći konačan način rada.

Logika slikarstva

Naslov izložbe “Između tragova” sugerira da vas ne zanima samo ono što je u krajoliku neposredno vidljivo, nego i ono što iza njega ostaje ili se tek naslućuje. Što je za vas danas “trag” u prirodi – fizički zapis promjene, trag čovjekove prisutnosti ili nešto osobnije što nastaje u samom činu gledanja?

– Trag za mene nije samo vidljiv zapis promjene, nego i nešto suptilnije: promjena svjetla, ritam površine ili osjećaj da se nešto upravo dogodilo ili se tek treba dogoditi. Zanima me ono što ostaje nakon susreta s prizorom, iako ga više ne pokušavam doslovno rekonstruirati. Tada trag postaje osoban: zapis susreta prirode i mojega pogleda. Posebno me zanima trag ljudskog tijela u void, kratak i gotovo neuhvatljiv, ali dovoljan da nakratko oblikuje prostor oko sebe: volumen koji se nazire u pomaku vode i mjehurićima, a nestaje čim tijelo prođe. Tijelo je tako istodobno prisutno i odsutno, voda ga na trenutak prihvaća, a zatim se zatvara za njim. Zato naslov “Između tragova” upućuje na prostor između vidljivog i naslućenog, prisutnosti i odsutnosti, onoga što možemo zabilježiti i onoga što nam izmiče. Trag je za mene zapis susreta čovjeka, prirode, pogleda i vremena.

Priroda je u vašem radu mnogo više od motiva koji treba prenijeti na platno. Što u njoj tražite kao umjetnica i u kojem trenutku promatranje konkretnog prizora prerasta u propitivanje vlastitog unutarnjeg svijeta?

– U prirodi me privlači njezina složenost, ali i činjenica da je ne možemo do kraja obuhvatiti ni pojmiti. Ne pokušavam je prenijeti na platno onakvu kakva jest. Više me zanima što se događa s mojim pogledom dok je promatram. Ponekad je to vrlo konkretno, gotovo analitičko promatranje, a ponekad se prizor postupno počne odvajati od početnog iskustva. Ono što sam vidjela ostane u pozadini, dok se slika počinje graditi prema vlastitoj logici, logici slikarstva. Nije mi važno da gledatelj prepozna konkretno mjesto, nego da slika postane uvjerljiv prostor u kojem može ostvariti vlastito iskustvo.

Radite u monumentalnim slikarskim formatima, koji gledatelju ne dopuštaju da sliku obuhvati tek usputnim pogledom. Što vam takav format omogućuje u odnosu između slike, prostora i promatrača, a što biste manjim formatom izgubili?

– Veliki format mijenja odnos između slike i gledatelja. Manju sliku možete relativno brzo obuhvatiti pogledom, dok vas velika poziva da joj pristupite drukčije: približite joj se, odmaknete i potražite novu udaljenost. Gledanje tako postaje i fizičko iskustvo, svjesni ste vlastitog tijela u prostoru pred slikom. Možda se upravo iz tog tjelesnog susreta otvara i nešto unutarnje: osjećaj, sjećanje ili raspoloženje koje ne možete odmah imenovati. Manjim formatom izgubila bih dio tih prostornih i tjelesnih odnosa, ali ne mislim da je velika slika nužno snažnija. Neke od meni najdražih slika drugih umjetnika vrlo su malih dimenzija. Veliki format samo omogućuje drukčiju vrstu susreta, koja mene zanima. Na nedavnoj izložbi u Kontarpogonu, nekadašnjoj industrijskoj hali u Dubrovniku, slike su visjele u prostoru tako da je gledatelj mogao vidjeti i njihove stražnje strane. Slika je postala i predmet, ne samo površina za gledanje. Budući da su se vidjele i stražnje strane slika, do izražaja je došla i pažnja koju posvećujem svakom dijelu rada, uključujući okvire koje mi izrađuje stolar. U tom se izložbenom postavu njihova kvalitetna i pedantna izrada pokazala kao prednost.

Fizički susret

U najavi izložbe posebno je zanimljiva formulacija da prirodi pristupate “metodama znanstvenice”, a spoznato potom artikulirate jezikom umjetnosti. Kako taj gotovo analitički način promatranja izgleda u vašem radu i gdje prestaje analiza, a počinje slikarska interpretacija?

– To je formulacija kustosice izložbe Koraljke Alavanje i mislim da dobro opisuje moj način promatranja, premda ga ne bih nazvala doslovnom znanstvenom metodom. Zanima me kako nešto funkcionira, kako se mijenja, od čega je sastavljeno i kakvi se odnosi među elementima mogu uočiti. Ali u jednom trenutku analiza mora stati. Kada bih pokušavala sve objasniti, slika bi izgubila nešto što mi je u slikarstvu vrlo važno. Promatranje mi daje početnu točku, ali zatim više ne slijedim samo prizor nego i odnose boje, površine, poteza i materijala. Tražim kako iskustvo prevesti u slikarski jezik, kroz različite medije, od tekućeg grafita, ugljena i monotipije na papiru do ulja na platnu.

U vašim se radovima susreću vanjski, fizički svijet i vrlo osoban, unutarnji prostor. Je li vam važnije da gledatelj prepozna prirodu koju prikazujete ili da pred slikom prepozna neko vlastito stanje, iskustvo ili osjećaj?

– Nije mi važno da gledatelj prepozna prirodu od koje sam krenula. Ako se to dogodi, sasvim je legitimno, ali nije mi cilj. Više me zanima trenutak kada se ono što je pred nama počne povezivati s nečim našim. Svatko pred slikom donosi vlastita iskustva, sjećanja i raspoloženja. Ako slika može otvoriti prostor u kojem gledatelj nešto prepozna u sebi, a ne samo u motivu, tada se dogodio dijalog.

Umjetnički postupak u “Između tragova” opisan je i kao autorefleksivno propitivanje vlastite pozicije. Što za vas znači propitivati vlastitu poziciju kroz slikarstvo – poziciju umjetnice, pojedinca prema prirodi ili čovjeka unutar vremena u kojem živi?

– Slikanje je za mene i način osvještavanja vlastite pozicije. Kada promatram prirodu, istodobno postajem svjesna da je promatram iz vrlo ograničene, osobne perspektive. Ne postoji potpuno neutralan pogled. Zato autorefleksija za mene nije toliko pitanje “što osjećam prema ovom prizoru”, koliko pitanje kako moj način gledanja mijenja ono što na kraju nastaje. Priroda je polazište, ali slika se oblikuje u susretu vanjskog svijeta, mojega pogleda i mogućnosti samog slikarskog medija. Ti me odnosi zanimaju.

Nema neutralnog pogleda

Izložba nastaje u vremenu u kojem prirodu sve češće promatramo kroz vijesti o požarima, poplavama, ekstremnim temperaturama i drugim katastrofama. Je li takav kontekst promijenio i vaš način gledanja prirode, odnosno ono što danas u njoj primjećujete u odnosu na prije desetak godina?

– Mislim da je danas nemoguće ne biti svjestan promjena koje se događaju u prirodi. Čovjek drukčije primjećuje neke stvari kada zna koliko su krajolici osjetljivi i koliko su se određeni procesi ubrzali. Ipak, nikako ne bih voljela da moje slike postanu izravni prikazi ili objašnjenja ekoloških problema. Mene priroda zanima izvan njezine aktualne političke ili ekološke interpretacije. Ono što se možda promijenilo jest moj osjećaj odgovornosti prema onome što gledam. Svjesnija sam da priroda nije samo lijep prizor koji nam stoji na raspolaganju, nego složen sustav čiji smo i sami dio.

U tekstu izložbe pojavljuju se napetost i neizvjesnost kao posljedice susreta vanjskog i unutarnjeg svijeta. Kako takva stanja prevodite u sliku bez potrebe da ih gledatelju doslovno objasnite ili unaprijed odredite način na koji će ih čitati?

– Ne volim unaprijed određivati što bi gledatelj trebao osjećati pred slikom, a mislim da je to i nemoguće. I sama tijekom slikanja pokušavam ostaviti prostor nedorečenosti. Napetost se često pojavi upravo onda kada se nešto ne može do kraja objasniti. Ako je sve jasno određeno, gledatelju možda preostaje samo prepoznati ono što mu je već ponuđeno. Više me zanima situacija u kojoj slika nešto sugerira, ali ne daje konačan odgovor. Tada gledanje postaje aktivan proces, a ne samo primanje informacije.

Ostati znatiželjna

Izložba je bila postavljena u Kneževoj palači, prostoru s vrlo izraženim vlastitim karakterom i povijesnim slojevima. Koliko vam je važno kako monumentalne slike funkcioniraju upravo u konkretnom izložbenom prostoru i može li prostor promijeniti način na koji i vi vidite vlastite radove?

– Ovo je prva moja izložba čiji postav gotovo uopće nisam pratila uživo, sudjelovala sam minimalno, samo u nekoliko dogovora tj. odobravanja prijedloga putem WhatsAppa. Kad sam nekoliko sati prije otvorenja došla u Kneževu palaču, bila sam presretna, postav mi je djelovao izvrsno. Kustosice Koraljka Alavanja i Nevena Štokić oblikovale su ga kao svojevrsni prostorni kolaž. Crteži planina na papiru obuhvaćaju prostor i nastavljaju se preko uglova, dok uski prolazi između prostorija nakratko uokviruju pogled. Ulaskom u novu prostoriju taj se pogled preobražava, pa se u kretanju otvaraju uvijek drukčiji odnosi između radova i prostora. Prostor uvijek utječe na to kako doživljavam izložena djela, a ponekad mi promijeni i pogled na njih. Kneževa palača ima vlastiti karakter i memoriju; njezina povijest ne nestaje unošenjem suvremenih djela. Zanima me što se događa kada se različiti slojevi vremena susretnu. Izložbu zato ne doživljavam samo kao niz slika, nego kao odnos između slika, arhitekture i ljudi koji kroz prostor prolaze. Mislim da taj odnos u ovom slučaju jako dobro funkcionira.

Nakon “Između tragova”, u kojem smjeru želite nastaviti svoj umjetnički rad? Postoji li već novi ciklus, izložba ili projekt koji pripremate i koji će vas odvesti prema nekim drukčijim temama, materijalima ili postupcima?

– Trenutačno me više zanimaju pitanja koja su ostala otvorena nego neki precizno zacrtan sljedeći korak. Slikanje mi je zanimljivo upravo zato što neke stvari nikada ne uspijem do kraja riješiti. Uvijek postoji nešto što mi izmakne ili što bih ponovno pokušala napraviti drukčije. Ne bih voljela doći do trenutka u kojem imam osjećaj da sam pronašla konačan način rada. Čim pomislim da nešto razumijem, pojavi se novo pitanje. Možda mi je zato važnije ostati znatiželjna nego unaprijed znati kamo idem. U najnovijim radovima pojavila se i ljudska figura. Veseli me taj pomak jer osjećam da otvara nova pitanja i mogućnosti za daljnji rad.