Damir Hoyka o fotografiji, pisanju SF romana i edukaciji mladih: 'Trudim se svojim radom mijenjati svijet'

Damir Hoyka čuveni je zagrebački slobodni umjetnik i fotograf pred čijim su se objektivom našle stotine poznatih lica iz društvenog života i showbiz svijeta. Ovaj svestrani kreativac pohađao je studij umjetničke fotografije u Beču, nakon čega su mu u fokusu rada većinom portreti i osobni projekti. Prepoznatljiv je po dugogodišnjem projektu seminara Fotosofia koji je pokrenuo iz altruističnih pobuda, s ciljem da znanja i vještine koje je stekao u struci prenese na nove generacije. Premda ostaje vjeran fotografiji, daroviti Hoyka od 2009. godine okreće se i pisanoj riječi te objavljuje svoj prvijenac, SF roman Xavia, za koji je i nagrađivan.

Pismeno izražavanje umjetnik nastavlja istraživati posljednjih godina, kroz seriju romana za djecu i mlade, a upravo je njen recentni nastavak bio povod njegova nedavnog posjeta Donatovom gradu. Predstavljajući svoj najnoviji prozni uradak zadarskim adolescentima, Hoyka je skrenuo pozornost mladih na ljepotu učenja i potrebu za kontinuiranim intelektualnim razvitkom. Premda nerijetko puni novinske retke, možda nije toliko poznato da je ovaj umjetnik, osim kreativca, i pravi epistemofil, neobično radoznao pojedinac kojeg pogoni glad za znanjem i osobnim napretkom. Svoja saznanja i promišljanja on nipošto ne čuva samo za sebe, već ih nastoji širiti, dijeliti, potičući mlade, ali i one starije, da nikada ne prestanu razmišljati, istraživati i, kako kaže, mijenjati svijet. S umjetnikom smo razgovarali o njegovim mnogostrukim interesima: od fotografije i filozofije umjetnosti, preko književnog djelovanja, sve do nekih gorućih društvenih pitanja.

Rizik slobode

Gospodine Hoyka, poznati ste po svojim portretima slavnih osoba. Koju biste suradnju s nekim od slavnih lica istaknuli kao Vama posebno zanimljivu ili značajnu?

Fer bi bilo istaknuti čovjeka koji je bio prvi od značajnijih osoba koje sam fotografirao i s kojim sam imao super suradnju, kako ljudsku, tako i fotografsku, a to je bio Dino Dvornik. On je bio čovjek koji mi je dao potpunu kreativnu slobodu i zajedno smo uživali u sjedinjavanju mojih fotografija s njegovim zvukom i imageom. Mislim da smo napravili velike stvari za to vrijeme. Napravili smo pomak, nešto što u to doba nije bilo viđeno na naslovnicama albuma. Radi se o fotografijama za maxi single Jače manijače i album Kreativni nered.

Godinama ste slobodni umjetnik. Koliko je ta poslovna odluka bila riskantna i koje izazove postavlja pred Vas kao umjetnika?

Generalno, samostalna djelatnost sama po sebi je uvijek veliki rizik. Kada radiš samostalno, to znači da onoliko koliko si zaradio, toliko imaš. Može se dogoditi i da ne zaradiš ništa. Ako nisi zaradio ništa, imaš nulu na računu i s tim onda treba nekako živjeti. Rizik je uvijek velik, ali ako čovjek vjeruje u to što radi, ako je marljiv, voli raditi i učiti, mislim da tu nema nekih velikih problema. Benefiti su jako veliki: radiš ono što voliš, radiš s ljudima s kojima želiš raditi, koji ti odgovaraju. Ako se s nekim ne razumiješ najbolje, možeš uvijek odabrati nekoga drugoga za suradnju. Radiš kada hoćeš. Kako sam u fotografiju ušao zbog nagona za vizualnim izražavanjem, biti ‘slobodnjak’ mi se nametnulo prirodno, samo po sebi. Kada pričam o tome kako sam postao fotograf, volim reći da nikada nisam planirao svoju karijeru, nego sam jednostavno radio ono što volim i radio sam to najbolje što mogu. Trudio sam se oko svake fotografije koju sam trebao objaviti, tako da ona bude moje maksimalno ostvarenje u tom trenutku kada ju predajem. Kada tako radiš mjesecima, godinama, dođe do te točke kada te ljudi prepoznaju i počinju biti spremni platiti za tvoje usluge pa se dalje sve samo od sebe razvija. Volim reći da mi je fotografija postala posao sama od sebe, bez ikakvog plana. Radeći ono što volim, počeo sam od toga živjeti, a to radim i danas. Drugačije raditi ni ne znam. Nakon nekog vremena, napokon dođeš i do točke kada imaš priliku svojim radom i mijenjati svijet nabolje, da se tako entuzijastično izrazim.

S ciljem da pomognete mladim nadama fotografije, već dvadeset godina organizirate besplatni seminar Fotosofia. Možete li se osvrnuti na dvadeset godina ovog projekta? Što se promijenilo kroz godine?

Da, dvadeseta sezona Fotosofije je pred nama. Sam seminar je nikao iz toga što sam si na počecima bavljenja fotografijom rekao da, ako ljudi jednom budu uprli oči u mene i tražili da im nekako pomognem u domeni fotografije, ja ću to i učiniti. Osobno nisam baš imao dobra iskustva u svojim fotopočecima kada sam trebao znanje, iskustvo i pomoć. Sve što sam saznao, morao sam saznati sam i isprobavati na vlastitim greškama. Tu i tamo bi se našao netko tko je pomogao. Jedna od osoba koje su mi najviše pomogle bila je moja profesorica u Beču, Eva Choung-Fux. Ona mi je pomogla prvenstveno oko artističkog dijela, vodila me u konceptualnom dijelu i komunikaciji putem umjetničkih kanala. Dakle, odlučio sam da ću ispraviti ono što sam osjetio na svojoj koži i tako je 2006. godine došlo do prve Fotosofije. Kada sam počinjao s tim projektom, nisam ga zamišljao kao dugoročnog. Tada se intenzivno komuniciralo preko mailova i ljudi bi mi često slali upite, ja sam odgovarao, ali toga je bilo sve više. Razmišljao sam o tome kako da ljudi ipak dođu do informacija, a da paralelno s tim ipak mogu raditi svoj posao. Tako sam osmislio seminar Fotosofia. Koncept je da prenesem svoje znanje i iskustvo na petnaestoro ljudi koje odaberem na osnovu njihovih radova. Bitno mi je da svoj trud ulažem u ljude koji će to znati cijeniti, koristiti i prenositi dalje jer se na taj način širi znanje. Prva Fotosofia bila je iznimno jako emocionalno nabijena jer smo po prvi put tako nešto organizirali. Tempo seminara je intenzivan i pokrivamo niz tema: od fotografiranja celebrityja, preko modne i artističke fotografije, do reklamnih fotografija za klijente. Trudim se pokriti sve najvažnije što fotoprofesionalac prolazi u svom radnom vijeku. Ono na što sam posebno ponosan je to da je Fotosofia koncipirana tako da se sve na njoj snimljeno i objavljuje. Nema ničega što radimo, a da to ostane u nekom folderu koji nitko ne vidi. Sve ide van. Zadnji dan seminara, sjednemo zajedno, pozdravljamo se i dijelimo dojmove. Tu je znalo biti suza do koljena. Već nakon prve Fotosofije vidjelo se da bi bilo šteta da taj projekt stane. Nisu prošla ni dva dana, već su počeli stizati mailovi s upitima kada će biti nastavak. Počeli su se javljati potencijalni polaznici, mediji, čak i sponzori i tu sam shvatio da sam pogurao puno veći brod, nego sam to u početku mislio. Tako sam održao i drugu Fotosofiju, pa treću, četvrtu… i evo nas na dvadesetoj.

FOTO: HOYKA

Kompasi umjetnosti

Zanimljiva mi je Vaša podjela estetskog doživljaja na onaj visoke i niske kvalitete. Možete li obrazložiti tu klasifikaciju? Na koji način umjetnik stvara umjetnost koja pobuđuje estetski doživljaj visoke kvalitete?

To je jedan od detalja o kojem razgovaramo na Fotosofiji. Zapravo, cijeli seminar Fotosofia izrastao je iz mog istoimenog eseja koji sam napisao i objavio još ’96. Kada sam ulazio u fotografiju, ulazio sam u domenu umjetnosti u kojoj se želim izražavati. Ušao sam u fotografiju vrlo iskreno, bez predumišljaja da ću jednog dana od toga nešto zarađivati. Imao sam ludu potrebu izražavati se putem vizualne umjetnosti, a u jednom sam trenutku prepoznao fotografiju kao umjetnost koja mi je osvojila srce. Moja su razmišljanja počela zaranjati u temelje fotografije kao umjetnosti. Pitao sam se: “Zašto je fotografija umjetnost?” ili “Kako ću znati da je moja fotografija umjetnost?”, “Što je generalno umjetnost?”. Volim racionalizirati sve što me zaintrigira, ali svjestan sam da se kod umjetnosti zaključci ne mogu koristiti kao pravila, već kao mogući orijentiri i inspiracije. Ipak, želiš imati nekakav oslonac da si možeš pomoći, i kao promatrač, konzument umjetnosti, ali i kao stvaratelj. Želiš imati neke parametre jer producirati seriju fotografija za izložbu košta i vremena i truda i novaca. Nije šala ući u novi projekt i raditi nešto bez kompasa, nasumično. Duboko sam razmišljao o tim temeljima umjetnosti i o samoj fotografiji: kako ju promatrati, kako koristiti. S godinama razmišljanja došao sam do ideje da u umjetničkom djelu treba rasčlaniti što ga razlikuje od, recimo, prekrasne omotnice nekakvog čipsa koji je isto tako lijep, ali je lijep na drugi način. U slučaju omotnica iz dućana osjetiš da je u pitanju nekakav drugačiji vid ljepote od onog kakvog vidiš u muzeju. Tako sam uveo termine estetski doživljaj visoke kvalitete i estetski doživljaj niske kvalitete. Estetski doživljaj visoke kvalitete je taj koji pokreće složenije mentalne procese. Dakle, razmišljanje. Estetski doživljaj niske kvalitete zadržava se na mentalnim procesima niske razine koji se većinom zadržavaju na pokretanju emocija. Ako su pokrenute i emocije i razmišljanje, jednostavno rečeno, u domeni smo estetskog doživljaja visoke kvalitete.

Pokrenuli ste ekološko-umjetnički projekt Crna šuma i napravili seriju dokumentarno-artističkih fotografija koje prikazuju šumu uništenu katastrofalnim požarom. Koliko Vam je kao fotografu i umjetniku bilo izazovno zadovoljiti artistički aspekt na terenu, paralelno prenoseći činjenice?

Na Fotosofiji pričamo i o tome. Govorimo o tri generalne vrste fotografije: dokumentarnoj, primijenjenoj i umjetničkoj. Bitno je naglasiti da fotograf koji možda krene snimati dokumentarnu fotografiju, snimi takvu fotografiju koja prestane djelovati samo na dokumentarnom nivou, kao zabilješka stvarnosti, već počne pokretati složenije mentalne procese koji spadaju u domenu umjetničke fotografije. Volim reći da nije bitno ono što je fotograf kanio postići, koju je on vrstu fotografije želio realizirati, nego je bitno ono što publika u tome vidi i kako to publika osjeti. U slučaju Crne šume, znao sam što želim. Želio sam raditi umjetničku fotografiju, fotografiju s mentalnom nadgradnjom, dakle ne samo dokument. Međutim, pristup je bio dokumentaristički. Htio sam snimiti fotografije koje bi se objavile takve kakve jesu, uz minimalnu obradu, nikako uz neke velike digitalne zahvate kakve možete vidjeti u mojoj zadnjoj seriji, Kvantni safari, u kojoj je digitalna manipulacija toliko jaka da je ishodište neprepoznatljivo. U Crnoj šumi to nije bio slučaj, tamo je bio dokumentaristički pristup. Na Pelješcu su izgorili hektari šume. Bilo je to stravično za gledati, kada sam došao tamo, ostao sam bez riječi. Nikada neću zaboraviti tu sliku: stojim u Trsteniku na obali, leđima okrenut prema moru i gledam prema brdu koje je u potpunosti izgoreno. Odjednom shvatim da ne vidim niti jednu boju osim plave boje neba. Sve ispod neba bilo je sivo, crno i bijelo. Ne postoji drugi ton, kao da si u nekoj nadrealnoj slici. Izazov mi je bio kako to tragično što se dogodilo pretvoriti u nešto dobro. Tu sam došao na ideju da napravim seriju artističkih fotografija i probam se povezati s nekom od vatrogasnih zajednica. Jednostavno, od toga ružnoga, želio sam napraviti nešto lijepo, nešto što će ljudima biti oku atraktivno, ali će ih i potaknuti na razmišljanje o tome kako spriječiti da se takvo što ponovi.

Poruke bez buke

Možemo li ovu spomenutu seriju i seriju koju ste radili s hrvatskim braniteljima, Dani poslije, svrstati u red aktivističke i angažirane umjetnosti? Koliko ste skloni angažiranoj umjetnosti i kakav je Vaš stav prema njoj?

Gledajući unatrag nekih dvadeset godina, malo sam okrenuo kormilo svog stvaralačkog broda. Počeo sam sve više raditi osobne umjetničke projekte u kojima mi temu ne zadaje klijent nego ja sam. Intenzivirao sam rad na projektima kojima želim podijeliti određene ideje s publikom i potaknuti ih na razmišljanje u smjeru u kojem mi se čini da je važno razmišljati. Pokretač tih projekata su trenuci u kojima uočim nešto za što vjerujem da svojim radom mogu poboljšati. Tada se trudim potaknuti publiku da o tome promisli i da poduzme akciju kojom će unaprijediti potrebno. Tu je uglavnom početak priče o mojim artističkim serijama. Ne bih ih baš nazvao aktivističkima jer mi ta riječ ima taj prizvuk onoga da sam ja netko tko ide okolo i protestira. Ja sam više sklon ‘soft’ pristupu, dakle pokušavam kroz medij fotografije potaknuti publiku na razmišljanje o tome što sam uočio da bi u društvu trebalo unaprijediti. Da, volim raditi društveno angažirane teme, ali u smislu da kroz njih pokušavam promijeniti našu stvarnost na bolje.

Osim što ste vizualni umjetnik, pišete i objavljujete romane pa bih se osvrnula na Vaš nagrađivani SF roman Xavia. Kako je došlo do toga da se fotograf okrene pisanoj riječi i to baš SF žanru?

Spomenuo sam da sam napisao esej Fotosofia koji je bio, da tako kažem, stručno štivo gdje pišem o domeni u kojoj sam educiran i to mi nije bilo toliko teško pisati. Međutim, kada kreneš u smjeru belatristike, tu si vrlo oprezan jer je to jedna sasvim nova domena, za koju trebaš imati, osim talenta, i iskustva i veliku koncentraciju da gomile podataka osmisliš, držiš pod kontrolom i finaliziraš djelo koje će biti atraktivno od prve do zadnje stranice. U pisanje sam ušao iz potrebe jer mi je krajem devedesetih sinula ideja koja mi se činila užasno bitna za podijeliti s ljudima. Nadovezujem se na ovo što sam rekao ranije, da gledam raditi projekte kojima želim promijeniti svijet na bolje. Imao sam ideju za koju i danas vjerujem da to može učiniti. Tu sam ideju, naravno, planirao podijeliti kroz svoj matični medij, dakle fotografiju. No, nakon par godina razmišljanja kako to učiniti shvatio sam da sam u krivom mediju jer mi je za ovu ideju fotografija bila previše konotativna. Iz fotografije promatrač iščitava ono što on misli, u skladu s nekom svojom kulturološkom pozadinom, a ja u nju stavljam ono što je u skladu s mojim prošlim iskustvima. Publika i ja iz moje fotografije ne iščitavamo isto. Shvatio sam da mi treba denotativan medij u kojem će stupanj podudarnosti onoga što sam htio prenijeti i onoga što je publika iščitala biti puno veći. Dugo sam se opirao tome da uđem u drugu domenu jer nisam imao neke iluzije da je to lako, znao sam da će trajati godinama, znao sam da mi je to financijski apsolutno neisplativo i da će to biti koncentracijski vrlo izazovno za napraviti. Kada čovjek posegne u drugu domenu, mora imati velik razlog za to, a ja sam ga imao. Ideje u koju vjeruješ, koja ti cijelo vrijeme zauzima “pola mozga” ne možeš se jednostavno riješiti. Tako sam 2005. sjeo pred prazan papir i krenuo. Dan za danom, mjesec za mjesecom, i nakon dvije i pol godine, imao sam gotov prvi rukopis. Budući da sam pisao tvrdi SF, slijedila je potraga za znanstvenim savjetnicima koji će provjeriti znanost u romanu. Xaviju sam pisao tako da sve u njoj bude znanstveno zamislivo, naša moguća sutrašnjica, i zato mi je bilo bitno da znanstvenici provjere da to stvarno tako i je. Ne želim pisati SF koji je zabavan, a besmislen. Nakon tih provjera, išao sam prema izdavaču. VBZ je roman odmah prepoznao kao interesantan, objavio ga i Xavia je dobila dvije nagrade. Mislim da smo napravili odličnu stvar jer je niz momenata iz romana danas aktualniji no ikad. Od 2009. kada je Xavia objavljena do danas, barem je šest predviđanja postalo stvarnost, a neki čak rade i na ostvarenju temeljne ideje ovog djela, koliko god se ona tada činila nemogućom. Sada velik broj ljudi razmišlja i raspravlja o njoj i ne bi me čudilo da se i ona uskoro ostvari. Moje predviđanje je bilo da bi se to moglo dogoditi oko 2039. godine, vidjeti ćemo jesam li dobro procijenio.

Damir Hoyka/Foto: L. Jeličić

Priprema za budućnost

Zna se reći da distopijski, pa i SF romani, pored naše budućnosti, zapravo progovaraju o našoj sadašnjosti. Na koji način Xavia govori o bliskoj budućnosti, ali i našoj stvarnosti, nekim općeljudskim ili univerzalnim pitanjima?

Volim reći da nas tvrdi SF priprema za budućnost. Ako se dogodi nešto nevjerojatno na što nisi bio spreman, nećeš znati kako se postaviti prema tome, ni kao čovjek, ni kao društvo. Na taj način nećemo imati podešena pravila, zakone koji to prate. Budućnost će nas dočekati nespremne. Da se to ne bi dogodilo, tvrdi SF nam omogućuje da se već unaprijed, u mislima, pripremimo; ako ste nešto dogodi, kako će se te nove stvari manifestirati na pojedinca, društvo, religiju, gospodarstvo. Jednostavno postaviš priču na način da je puna povoda za razmišljanje. Mislim da je tu Xavia vrlo jaka i da je možda i aktualnija nego kada je objavljena.

Nakon Xavije napisali ste i seriju romana za djecu o pustolovinama djevojčice Tizi Enili. U radnju tih romana upleli ste i neke znanstvene činjenice, s ciljem da ih djeca usvoje, bez da su svjesna da uče. Koji su Vaši izvori informiranja za činjenice koje ste naveli?

Prvenstveno su to informacije koje sam skupio kroz život jer sam vrlo radoznao pa proučim što god mogu dohvatiti. Gledam naučiti sve što god mogu, jer nema te domene koja me ne zanima. Jedna od misija Tizi je da kroz nastavke koji su napisani i koje ću napisati, provedem čitatelja ključnim trenucima našeg postojanja. Od formiranja Sunčevog sustava, Zemlje i Mjeseca, preko pojave prvog života, kambrijske eksplozije, izlaska na kopno i ostalih važnih događaja koji su doveli do razvoja nas – homo sapiensa. Kao mali, često sam se pitao otkud ja tu, kako je moguće da se od tamo nekih neživih atoma, kao od Lego kocaka, složi organizam koji živi. To me fasciniralo, pa sam stalno kopao po tome, a kako sam sklon dokazima, nečemu opipljivom, nečemu što znanost može ponoviti i dokazati kroz eksperimente, pratio sam popularnu znanost. Puno toga se otkrilo otkada smo mi išli u školu. Prekrasno mi je što mogu prolaziti to putovanje, istraživati što smo sve saznali i što to mogu podijeliti s ljudima. Mislim da je bitno da se svatko pita te stvari, makar one možda ne utječu direktno na svakodnevnicu. To što pročitaš Tizi i saznaš niz detalja iz ljudskog razvoja, neće ti možda pomoći na poslu ili da obaviš kućanske poslove, ali će te zaintrigirati za bit tvojeg postojanja. Kada razmišljaš o biti postojanja, moguće je da ćeš doći i do nekih zaključaka i u skladu s njima se promijeniti. Vjerujem da kad netko postane svjestan tisuća generacija koje su se prije njega trudile i žrtvovale da bi mu predale razna znanja i vještine, osjeti potrebu da se i on potrudi prenijeti nešto važno budućim generacijama. Takav osviješten čovjek ili dijete teško da će razbacivati smeće okolo, puštati vodu iz pipe da besmisleno curi, biti neprijateljski raspoložen prema drugim ljudima… Možda sam utopističan, ali ne znam kako bih drugačije razmišljao, nego na takav način. Ako smatraš da se ništa ne može napraviti, onda se ništa i neće napraviti. Ali ako misliš da su ljudi, načelno, u svojoj biti, nekako dobri i da žele raditi dobro, krećeš od toga pa vjeruješ da će se skupiti neka kumulativna masa koja će se prepoznati u tome, osvijestiti si to čudo da smo mi tu i postaviti se na način da se prema životu odnose s poštovanjem.

Borba protiv apatije

Prilikom oblikovanja obrazovne ustanove koju pohađaju junakinja Tizi i njezini prijatelji, proučavali ste različite obrazovne sisteme. Kako je reagirala domaća pedagoška struka na Vaš prijedlog školskog modela?

Većina projekata koje sam radio nemaju svog prethodnika, dakle oni su presedan. Kada ideš u nešto takvo, moraš imati jednu dozu hrabrosti i ludosti. Ulažeš svoje vrijeme i novce u nešto što ne znaš kako će završiti, riskiraš. Ako se prihvaćaš takvog projekta, moraš maksimalno vjerovati u to što želiš s ljudima podijeliti. Kada je Tizi tek startala, moja ciljana publika bila su djeca i njihove obitelji. Želio sam da to bude obiteljska priča, ali da ju čitaju i edukatori mladih, što obuhvaća učitelje, profesore, ravnatelje, Ministarstvo, cijeli školski sistem. Prekrasno je bilo da su mi se, čim je prvi dio Tizi bio objavljen, počeli javljati profesori s upitima za gostovanja, a uskoro je i resorno ministarstvo prepoznalo Tizi kao korisnu u školi, kao jedan dobar alat, pomoć učiteljima u nastavi. Sva četiri dosadašnja djela o Tizi dobila su preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih za korištenje u nastavi i sada se Tizi već u niz osnovnih škola u Hrvatskoj čita kao izborna lektira. Veselilo bi me da jednog dana postane i obavezna lektira jer vjerujem da Tizi osim nekih od tehnika pamćenja i egzaktnih podataka iz raznih domena, djecu uči diskutiranju putem argumenata te im daje poticaj na kritičko razmišljanje i ostvarivanje svoje najbolje verzije. Kada pišem Tizi, trudim se u knjigu staviti nešto što čitatelju pomaže da postane bolji, nego što je bio prije čitanja knjige. Na primjer, u prvi dio sam stavio dvije mnemotehnike. Jedna je mnemotehnika mentalnih ili umnih mapa za koju djeca uglavnom znaju i to me veseli, ali za drugu tehniku, metodu slika, nitko od djece s kojom sam pričao na predstavljanjima romana nije čuo. Mislim da je to loše jer je tu metodu jako lako naučiti, a pomaže ti da naučiš mnogo nepovezanih stvari. Ako pokažemo djeci kako lakše učiti, pristupat će učenju kao nečemu što žele raditi jer im ide od ruke. Zavoljet će učenje, umjesto da smatraju da je učenje odbojno. Većina djece na mojim gostovanjima nije čula niti za kritičko razmišljanje. Mislim da je to alarmantan podatak jer vjerujem da bi nastava trebala biti usmjerena upravo poticanju na razmišljanje o tome o čemu uče. Informacije su tu da s njima raspolažeš, one su premisa, ali nisu kraj priče, samo preduvjet razmišljanja. Tu dolazi onaj najzanimljiviji dio: razmišljajući, koristiš podatke koje si naučio i pomoću njih smišljaš nešto što prije tebe nije postojalo – postaješ kreativni stvaratelj. Drago mi je da je Ministarstvo prepoznalo Tizi kao upotrebljivu, a školski sistem po kojem ona uči, jedan je od prijedloga kako škola može izgledati drugačije. Ne moraju naše škole točno tako izgledati, no nadam se da će moj model poslužiti kao inspiracija daljnjem razvoju. Bitna je ideja da se škola možda može i drugačije organizirati i da djeca mogu uživati u školi, trčati u nju, a ne gledati kako da je izbjegnu. Uglavnom, vjerujem da je roman zanimljiv svima zainteresiranima za djeci ponuditi sadržaje koji bi ih mogli odvući od pasivne zabave i usmjeriti ka učenju i kreativnom stvaralaštvu, a više o Tizi romanima mogu pronaći na mojoj stranici hoyka.com.

Danas se može čuti, čak i od samih nastavnika, da među djecom vlada apatija, gubitak interesa za učenje, nedostatak koncentracije. Po Vama, je li važnije mijenjati sustav obrazovanja ili mentalitet, općenito društva, pa onda i djece?

Mislim da trebamo mijenjati oboje. Sustav obrazovanja treba modernizirati da bude više u skladu s vremenom. S druge strane, današnje vrijeme vrlo je izazovno za djecu zbog različitih gadgeta, zbog te bombardiranosti informacijama koju ja zovem informacijski šum. Djeca su u tome izgubljena i treba osmisliti put korištenja novih tehnologija za osobni razvoj, a ne nazadovanje. Mobiteli nisu loši sami po sebi, nego su loši ako se koriste na krivi način. Ako ne treniraš mišiće, oni će postati slabiji, isto se događa i s mozgom. Volim reći da je aktivno promišljanje teretana za mozak. Smatram da bi trebalo nekako kontrolirati korištenje gadgeta, posebice mobitela. Nisam siguran kako ćemo to uspjeti jer je otpor djece toliko velik da se može govoriti i o ovisničkom ponašanju. Treba na većoj skali napraviti akciju. Sviđa mi se što su škole uvele da se s mobitelima ne smije na nastavu. Nekada je to jedini način da se pomogne. Vjerujem da većina djece zna da to za njih nije dobro, ali se ne mogu oduprijeti pasivnoj zabavi. S jedne strane je to razumljivo jer život počiva na principu što manjeg utroška energije za ostvariti neku korist. No, u ovom slučaju djeca za smanjen utrošak energije umjesto koristi dobivaju štetu. To bismo trebali promijeniti. Nadam se da će ovaj razgovor potaknuti čitatelje na razmišljanja u tom smjeru.