»Alien: Romulus« u režiji Fede Alvareza uspješna je i potrebna ‘infuzija’ iscrpljenog serijala

Zašto, ooo, zašto? Pitanje je to svih pitanja, pogotovo ako se koristi u kontekstu iscrpljujućih filmskih franšiza za koje kreatori (čitaj, producenti) ne žele potpisati kapitulaciju već ih neumorno cijede i cijede i s tim dodatno bacaju mrlju na njihov legitimitet. Rekao bih isto i za obožavanog ‘’Aliena’’. Štoviše, protutnjala mi je ta misao glavom odmah po dovršetku gledanja Scottovog promašenog dodvoravanja (op.a. ‘’Alien: Savez’’ (2017.) svim onim zatucanim fanovima koji su ga ‘razapeli na križ’ zbog inače jako dobrog ‘’Prometheusa’’ gdje su mu zamjerali na minimalnom pojavljivanju obožavanog Xenomorpha.

Pomislio sam tad kako je možda stvarno stiglo vrijeme da se cijela priča okonča, pogotovo nakon definitivne odluke o odbijanju snimanja Blomkampovog nastavka koji se pričom trebao direktno nadovezati na Cameronove ‘’Aliense’’ i vratiti obožavane originalne likove.

Oživljavanje franšize

Prošlo je tako par godina bez spomena ideje o oživljavanju franšize i nekako sam se ponadao kako je to gotova stvar, no 2019. je procurila informacija kako je spomenuti period poslužio prvenstveno za pripremu strategije o novim nastavcima. Isuse, zar opet? Moj se skepticizam rasplinuo početkom 2022. kada je obznanjeno kako na novom nastavku, točnije ‘interquelu’ imena ‘’Alien: Romulus’’ radi Fede Alvarez, autor odličnih hororaca ‘’Zla smrt’’ (rimejka, ne originala, naravno) i ‘’Ne diši’’.

To bi moglo biti i zanimljivo – pomislio sam. Sad kad je konačno stigao u kina, mogu priznati kako je iscrpljeni serijal konačno dobio potrebnu ‘infuziju’, no idemo prvo pokoju riječ o samoj radnji pa ćemo nastaviti s razglabanjem moje teorije.

Nakon eksplozije koja je u komadiće raznijela svemirski tegljač ‘USCSS Nostromo’, a s njim i opasnog Xenomorpha, moćna korporacija ‘Weyland Yutani’ šalje na lokaciju te iste eksplozije sondu uz pomoć koje prikupe raspadnute uzorke stvora.

Radnja nas potom odvodi na rudarsku koloniju ‘Jackson’s Star’ gdje prati mladu djevojku Rain Carradine (Cailee Spaeny) i androida Andyja (David Jonsson), njezina surogat brata. Rain želi izbjeći sudbinu svojih roditelja čiji su životi prerano okončani zbog teških radnih i životnih uvjeta te sanjari o odlasku na planetu Yvagu.

Misleći kako je konačno odradila svoj višegodišnji ugovor s vlasnicima rudnika (također Weyland korporacijom), Rain je pomislila kako je stiglo vrijeme da napuste svoj toksični planet, no korporacija misli suprotno.

Kad je već izgubila svaku nadu o odlasku u bolji život, Rain kontaktira njezin bivši dečko Tyler (Archie Renaux) koji sa sestrom Kay (Isabela Merced) i prijateljima, Bjornom (Spike Fearn) i Navarro (Aileen Wu), planira pobjeći na Yvagu koristeći kriogene komore koje se nalaze na napuštenoj Weylandovoj istraživačkoj postaji koja levitira u orbiti.

Kako bi ušli u postaju, potreban im je autorizacijski android Weylandove proizvodnje, a Andy je jedan od njih. Rain je isprva neodlučna, no ubrzo se predomisli i pristane na Tylerov opasni plan. Tek što su se ukrcali na postaju, Tyler i ekipa shvate kako na njoj nisu sami…

Savršen ‘homage’

Kroz sinopsis filma ‘’Alien: Romulus’’ mogli ste i sami zaključiti kako su se Alvarez i Scott (ovog puta srećom samo u funkciji producenta) radnjom vremenski vratili u period nakon svršetka prvog nastavka te nas upoznali s novim akterima, a kako ne bi ispalo kako je film tek ušminkani ‘copy paste’ njegovih prethodnika, pozadinska priča likova (prvenstveno Rain i Andyja) je kroz primjereno dugačak uvod lijepo osmišljena.

Dovraga, čak i tmurni ambijent kolonije ‘Jackson’s Star’ neodoljivo podsjeća na distopiju Scottova ‘’Blade Runnera’’, ali ipak lišenu sveprisutnog neona i kiše. Dočim se radnja prebacuje na orbitalnu postaju, e tu se već vraćamo na poznati teritorij viđen u prethodnim nastavcima.

U ovom momentu bi trebao postati prekritičan, odmahnuti nezadovoljno rukom i cinično sebi u bradu promrmljati: -Ovo smo već sve vidjeli.-, ali to ne bi bila potpuna istina. Alvarez nas uistinu možda i prečesto povezuje s ostalim nastavcima iz franšize, zlobnici bi čak rekli da je ovdje napravio i svojevrsnu ‘best of’ kompilaciju kadrova i ideja, no ja bi pak zaključio kako im je prvenstveno kreirao gotovo pa savršen ‘homage’ u kojeg je ubacio neke svoje ‘posebne sastojke’.

Nije naime tajna ni kako je priča ovog nastavka dobrano inspirirana poznatom video igrom ‘’Alien: Izolacija’’, no bilo bi posve nepravedno brzopleto zaključiti kako je riječ o direktnoj adaptaciji igrice.

Da Alvarezu savršeno kreiranje osjećaja napetosti, straha i paranoje nije strana stvar, dokazao je već i kroz vlastite filmove i za to mu nije bila potrebna igrica kao inspiracija, a upravo su se ti isti osjećaji kroz posljednje nastavke neslavno izgubili.

Da li je bilo morbidno i krajnje neukusno uz pomoć traljavih AI efekata oživjeti jednog od značajnijih likova iz originalnog filma, stvar je polemike, ali mislim kako se u konačnici taj segment fino povezao sa samom pričom.

Ono što Alvarezu nitko ne može osporiti jest fantastična primjena praktičkih efekata (bez većeg spojlanja radnje ću spomenuti kako određenu mutaciju Xenomorpha tumači nekadašnji mađarski košarkaš Robert Bobroczkyi koji uz svojih impresivnih 2.31 m visine spram Spaeny koja je visoka tek 155 cm djeluje poprilično zastrašujuće), majstorsko kreiranje atmosfere klaustrofobije i straha (napeti prolazak protagonista prostorijom preplavljenom ‘facehuggerima’) i odličan rad s minimalnim glumačkim ansamblom u kojem se posebno izdvajaju još jednom fantastična Cailee Spaeny, ali i David Jonsson.

Nezaboravni prizori

Alvarez je projektu bez imalo sumnje prišao s maksimalnim respektom i ljubavlju, a usput je uspio i sam ostaviti hrpu nezaboravnih prizora. Za primjer ću izdvojiti onu s izbjegavanjem kiseline i gravitacijom. Sam budžet filma nije bio ni približno visok (cca 80 milijuna dolara) uzevši u obzir dojam grandioznosti koji ostavlja, a za to je prije svega zaslužan sam redatelj koji zna kako na najbolji način iskoristiti svaki cent koji je dobio na raspolaganje.

Uz već spomenutu režiju, glumu i sasvim solidan scenarij (Alvarez ga supotpisuje sa svojim stalnim suradnikom Rodom Sayaguesom), fantastičnu produkciju i kameru, poseban spomen zaslužuje i autor glazbe, Benjamin Wallfisch, koji svojim skladateljskim umijećem dodatno u gledateljima budi prave i pravovremene impulse.

Film je uoči premijernog prikazivanja imao i briljantno osmišljenu reklamnu kampanju (naravno, uz istu kompletan budžet vrtoglavo raste) koja je među ostalom uključivala i unajmljene glumce koji su se na ulicama New Yorka i L.A.-a (među ostalim gradovima) kroz žive nastupe bezuspješno hrvali sa zastrašujućim ‘facehuggerima’.

Dobra fora. Prve predikcije za sad ukazuju kako bi ‘’Alien: Romulus’’ mogao biti pravi kino hit i to me osobno jako veseli jer su Alvarez i ekipa zaslužili priznanje publike, a da budućnost franšize više nije nimalo upitna dokazuje i TV serija Noaha Hawleya ‘’Alien: Zemlja’’ koja bi svoju premijeru trebala dočekati negdje kroz prvu polovicu 2025.

Do tad svakako skoknite do kina i pogledajte Alvarezov film, vjerujem kako nećete biti razočarani.