Filip Riđički: "Žao mi je što Zadar nema veći klub za koncerte, ali Urbofon Live radi čuda"

Zadar je posjetio stotinu puta, na obližnjem Zverincu provodio je ljeta, a za ljepotu zadarskih zalazaka sunca doznao je i iz poznatog Hitchcockova citata. Ipak, zagrebački glazbenik i glumac Filip Riđički priznaje da se, unatoč svim tim dolascima, na Poluotoku vjerojatno ne bi najbolje snašao. No, jedno je sigurno – grad mu je ostao u lijepom sjećanju, a sutra će ga upoznati iz ponešto drukčije perspektive. Naime, njegov indie rock bend Lika Kolorado prvi će put nastupiti pred zadarskom publikom, i to u sklopu programa Urbofon Live, koji već godinama otvara prostor nezavisnoj glazbenoj sceni. Koncert će se održati u 20:30 sati u Providurovoj palači.

Za bend koji iza sebe ima gotovo deset godina stvaranja, tri studijska albuma i brojne koncerte, dolazak u novi grad nije tek još jedan datum u koncertnom rasporedu. Riđički u takvim nastupima vidi priliku za susret s ljudima do kojih njihove pjesme možda dosad nisu doprle, a Zadar mu je, kako ističe, posebno drag.

– Uvijek važno i lijepo, doći u novi grad gdje nismo još imali priliku svirati. A Zadar nije samo neki grad nego jedan od najljepših hrvatskih uopće. A to ne kažem samo ja, nego i Hitchcock. Nisam znao za njegov komentar o zadarskim sumracima dok nisam vidio onaj citat na rivi – započinje Riđički.

Premda ga uz zadarski kraj vežu brojna osobna sjećanja, priznaje da grad još uvijek poznaje više po dojmu koji je na njega ostavio nego po njegovim ulicama.

– Bio sam tamo stotinu puta, ili prolazno ili kao dijete, jer sam ljetovao na Zverincu, dakle zadarsko otočje. Ne poznajem ga dovoljno, da me staviš tamo negdje čak i na Poluotok, nisam siguran da bih se samo tako snašao, ali znam da mi je uvijek bilo lijepo.

No, osim ljepote grada, Riđički primjećuje i ono što Zadru nedostaje, osobito kada je riječ o koncertnoj infrastrukturi. Upravo zato posebno cijeni rad organizatora Urbofona, koji unatoč prostornim ograničenjima uspijevaju održavati nezavisnu glazbenu scenu živom.

– Žao mi je, ako smijem to reći o zajednici u kojoj sam gost, da nema većeg kluba za koncerte, ali smo zato svi sa scene zahvalni za Urbofon Live kojim Maja Milin i ekipa zaista rade čuda. Svako novo lice na koncertu je pobjeda, jer imaš priliku dati nešto svoje, a možda i uzeti nečiju pažnju – priča ovaj glazbenik i glumac.

Glazba bez velikih očekivanja

Takav pogled na koncerte dobro opisuje i filozofiju kojom se Lika Kolorado vodi gotovo desetljeće. Umjesto velikih karijernih planova, bend je od početka gradio vlastiti izraz, a Riđički ne skriva da ga ideja glazbenog uspjeha, barem onakvog kakvim ga najčešće definira industrija, pretjerano ne privlači. Uostalom, smatra da je i sam položaj nezavisnih glazbenika u Hrvatskoj teško uspoređivati s onim što se događa na velikom svjetskom tržištu.

– Ma sumnjam da ikoji bend u Hrvatskoj razmišlja »karijerno« sa snovima o nekim punim arenima i najprodavanijim pločama. Mislim, svakako ima autora koji rade sa tim ciljem, i to je u redu, ali to sa sobom nosi svoje probleme i karike, a nama se to nekako ne da. Mi želimo ostati vjerni svojem izričaju pa gdje puklo da puklo – objašnjava.

Filip Riđički

Njegova razmišljanja o glazbenoj industriji pritom se ne zaustavljaju na pitanju uspjeha. Mnogo ga više zaokuplja promjena načina na koji ljudi danas doživljavaju glazbu, osobito otkako su streaming platforme gotovo cjelokupnu svjetsku diskografiju učinile dostupnom u svakom trenutku. U toj neograničenoj dostupnosti vidi i jedan od razloga zbog kojih se glazba sve češće pretvara u usputnu kulisu svakodnevice.

– U kapitalističkom sustavu u kojem živimo, proizvode izjednačavamo sa cijenom, ako nešto ima visoku cijenu, to ima i vrijednost. Ako je jeftino, vrijednost nema. Muzika je danas džabe, besplatna, i samim time nije dragocjena, samo punjenje rupa u vremenu. Streaming je muziku učinio gotovo bezvrijednom ionako, ne možeš cijeniti nešto što ti je dostupno cijeli dan na pritisak prstiju – govori Riđički.

U takvim okolnostima, zaključuje, pokušaj prilagođavanja pravilima masovne glazbene industrije ne bi imao mnogo smisla za bend kojemu je važnije ostati vjeran vlastitom stvaralaštvu.

– Znavši to – nemaš baš drugog izbora nego ostati sebi svojstven, jer ako želiš ići igrati baš tu igru, igru arena i promocije, konkurencija ti je Taylor Swift… sretno!

Pjesme koje sazrijevaju

I dok se glazbena industrija mijenja, mijenjao se i sam bend. Od albuma »Smiješ zaurlat« i »Kontura« do »Satelita u orbiti«, Lika Kolorado prošla je različite stvaralačke faze, a Riđički danas primjećuje da su njegove pjesme postale jednostavnije, promišljenije i oslobođene potrebe za dokazivanjem. Umjesto žurbe, u prvi plan došlo je vrijeme potrebno da ideja sazrije.

– Imam dojam, jer se to nekako događa samo od sebe, da su mi se stihovi nekako pročistili, lišeni su nekih suvišnih formi, ne znam. Mislim, starimo, nemamo neke velike ambicije ni snove, ni potrebe za akrobacijama. Sada radimo muziku onako, sporije, s dužim pogledom u daljinu, bez brzanja i potrebe da se nekome, ili sami sebi dokazujemo.

Takvim tempom nastaje i materijal za četvrti studijski album. Iako su dosad snimljene tek tri pjesme, jedna reakcija bliske prijateljice bila mu je dovoljna da prepozna kako se, unatoč svim promjenama, autorski identitet benda nije izgubio.

– Snimili smo tri pjesme do sad, s nekog nadolazećeg albuma, i za jednu mi je frendica rekla »ovo je čista Lika«, pa je i dalje valjda ostalo meni svojstveno.

Promjene u pisanju posebno su povezane s osobnim iskustvima koja su posljednjih godina pronalazila put do njegovih tekstova. Na albumu »Sateliti u orbiti« Riđički se dotaknuo tjeskobe, gubitaka i zahtjevnog životnog razdoblja, a zanimljivo je da su pojedine pjesme proizašle i iz tema o kojima je razgovarao tijekom psihoterapije. Takva iskustva, objašnjava, lakše pretvara u stihove kada ih prethodno uspije razumjeti i sagledati s određene vremenske udaljenosti.

– Već par pjesama je dosad izašlo s tema na psihoterapiji, ono što iskomuniciraš na sesiji pa nosiš sa sobom, tako da su to za mene tekstualno ižvakane teme koje sada s iskustvom vremena provedenog s tim dumanjem lakše stavljam na papir.

U njegovu slučaju pjesme, dakle, ne moraju nastati u trenutku najintenzivnijih emocija. Naprotiv, ponekad upravo čekanje omogućuje da ono što je u početku bilo teško izgovoriti naposljetku dobije jasniji oblik.

– Pjesme koje držim u glavi su ona fora – kao vino, što su stariji to bolje izlaze, jer ih imaš vremena prožvakati i formulirati jasnije.

Osobno, ali ne do kraja objašnjeno

Iako vlastite slabosti i neugodne osobne istine ne izbjegava pretočiti u pjesme, Riđički ne smatra da publika mora znati svaku okolnost njihova nastanka. Štoviše, upravo mu je mogućnost različitih tumačenja jedan od najzanimljivijih aspekata glazbe. Tako i nadolazeći singl, premda izrazito osoban, želi prepustiti slušateljima bez dodatnih objašnjenja.

– Idući singl je izuzetno osoban, i baš zato ne želim previše pisati o toj pjesmi. Nekad je najbolje u glazbenoj formi ionako.

Za njega pjesma ne završava onoga trenutka kada je autor napiše. Novi život dobiva kada je netko posluša, poveže s vlastitim iskustvom i u njoj pronađe značenje koje možda nikada nije bilo dio autorove početne zamisli.

– Mislim, ne želiš baš ulaziti u tančine, nekad je percipirana istina nekoga u publici njemu ili njoj puno jasnija i jača kad im nije slovkano o čemu se pjesma radi. Tako je meni i s tuđim pjesmama, pokušavam znati što manje o značenju iste dok uživam u njoj, tu negdje nešto postaje i »moja« istina o toj pjesmi.

A kada je riječ o pronalaženju pravih riječi, poseban izazov predstavlja mu hrvatski jezik. Premda se glazba Like Kolorado oslanja na utjecaje britpopa i suvremenog indie rocka, Riđički je s vremenom shvatio da mu pisanje na materinskom jeziku otvara mnogo zanimljiviji, ali i zahtjevniji stvaralački prostor.

– Kad sam bio klinac, mislim tinejđer, svi smo pisali na engleskom jer nam je bilo puno lakše, mislim, sve zvuči bolje na engleskom, barem nekako više kul, jer smo većinom na stranoj muzici odrasli. Onda negdje kasnije ti dođe nekako da probaš na hrvatskom, i shvatiš da je puno teže, pa i samim time izazovnije.

Najviše se to, smatra, osjeti u ljubavnim pjesmama, gdje je teško pronaći izraz koji neće zvučati potrošeno ili pretjerano sentimentalan. Kao primjer da se i najjednostavnije emocije mogu izraziti na svjež način izdvaja pjesmu koja ga je potaknula da i sam pokuša pronaći drukčiji pristup.

– Pogotovo ljubavna tematika. Devedesete u Hrvatskoj glazbi izbljedile sve nijanse »volim ju/ga« pjesama pa nam na samu pomisao izgleda ljigavo i isprano. Onda pak dođe Ivaniš s »htio bih da me voliš« i pokaže nam da je moguće. Oho! Idem i ja probati. Zabavno je kad nije nadohvat ruke nego tražiš prave riječi.

Kipo kao najveće ostvarenje

No, Riđički nije samo glazbenik koji vlastita iskustva pretače u pjesme. Široj publici poznat je i kao glumac, ponajprije zahvaljujući ulozi Kipa u seriji »Crno-bijeli svijet«. Upravo će se tom liku, koji mu je obilježio dosadašnju karijeru, simbolično vratiti krajem studenoga, kada će se glumačka ekipa ponovno okupiti u programu »Crno-bijeli svijet – Live Reunion«.

Da taj susret priželjkuje još od završetka serije, otkriva i objava koju je svojedobno posvetio svojem televizijskom liku.

– Napisao sam na Instagram kada je završila zadnja epizoda, nekako obraćajući se Kipu direkno, da se vidimo sigurno opet. I evo stigla je prilika. Vidjeti se s ekipom s kojom smo toliko dobrih stvari snimili baš je gušt. Osjećamo se kao neka privilegirana obitelj, članovi nekog tajnog kluba.

O popularnosti serije dovoljno govori činjenica da su za nadolazeće okupljanje rasprodane četiri dvorane. Riđičkom je to potvrda da je »Crno-bijeli svijet« odavno prerastao granice televizijskog projekta i postao dio osobnih uspomena brojnih gledatelja.

– Sam Kipo je sigurno najveće ostvarenje mog života, barem za sad, i sama činjenica da smo rasprodali četiri dvorane govori nam svima da smo ušli ljudima u dnevne boravke i da smo se tamo negdje i upisali u njihove snove i veselja.

Ipak, između glumačke i glazbene pozornice postoji razlika koju publika možda ne primjećuje na prvi pogled. Dok mu gluma omogućuje da se izražava kroz likove koje su osmislili drugi autori, nastupi s Likom Kolorado podrazumijevaju mnogo neposrednije izlaganje vlastite osobnosti. Upravo zato glazba, iako mu pruža veću autorsku slobodu, sa sobom donosi i drukčiju vrstu nesigurnosti.

– O apsolutno. Ali ima u tome i neke zadrške. Kada ti netko drugi napiše dijalog, skrivaš se iza tih »tuđih« riječi, iza lika, iza kamere. Kada staneš s bendom pred ljude, to si samo ti, i samim time je nesigurnost veća – što ako se baš ja ljudima ne svidim?

Druga strana popularnosti

Ta izloženost ne završava silaskom s pozornice ili završetkom snimanja. Kao javna osoba, Riđički se povremeno koristi društvenim mrežama kako bi progovorio o društvenim temama, no sve je manje uvjeren da takve objave mogu doprijeti do ljudi koji razmišljaju drukčije. Umjesto prostora za razmjenu mišljenja, društvene mreže često postaju mjesta na kojima se već postojeći stavovi samo dodatno potvrđuju.

– Ma uzaludno mi se sve to čini, ti moji rantovi. Ljudi koji mene prate – sa mnom se i slažu, vjerojatno. Ako nalete na neki rant s kojim se pak ne slažu, »unfollowat« će me i ostaviti nas u toj komori jeke, gdje se svi slažemo jedni s drugima.

Filip Riđički

Ipak, mogućnost da javno izrečena misao nekome pomogne jasnije oblikovati vlastiti stav ne odbacuje u potpunosti.

– Možda pomaže da jedni drugima zapravo nađemo prave riječi, načine izražavanja, no na kraju dana nisam siguran da će ti poruka ikada stići tamo kome je namijenjena.

Pritom se kritički osvrće i na sam pojam javne osobe, osobito na očekivanja koja dolaze s prepoznatljivošću. Popularnost, smatra, ne donosi nužno financijsku sigurnost ni povlastice, ali zato otvara prostor neprestanim javnim procjenama i kritikama.

– Javne osobe od tog statusa »javne osobe« nemaju ništa, samo gube. Sačuvaj me Bože hrvatske slave. Love nemaš, živiš kao svi ostali, ali ti svi ostali imaju pravo pljuvati po tebi i tvom javnom radu. Ne vidim više neku prednost u tome.

Upravo zato ne smatra da poznate osobe imaju posebnu obvezu javno se izjašnjavati o društvenim pitanjima. Takav angažman, prema njegovu mišljenju, trebao bi proizlaziti iz osobnog uvjerenja, a ne iz očekivanja publike. Kao primjer osobe koja uspješno povezuje popularnost i društveno djelovanje izdvaja Severinu.

– Možeš možda, kao Severina, žonglirati visoki status ali i javno djelovanje za ono što smatraš ispravnim, ali jedna je Seve. Zašto se drugi ne bačkaju time, ne znam, ili su mudriji od mene, ili ostaju ka tome da to nije njihov posao, što je i istina. Na nama je želimo li javno komunicirati naše ideološke stavove i frustracije.

Granica odgovornosti, zaključuje, nije u samom statusu javne osobe, nego u spremnosti pojedinca da preuzme posljedice vlastitih riječi i procijeni može li njima doista nešto promijeniti.

– Ne bih rekao da itko od javnih osoba ima ikakvu »odgovornost«, osim osobne od posljedica javnog govora, ali da imaš priliku možda nekome promijeniti mišljenje, i ako misliš da je ta izmjena mišljenja dragocjena, onda se možda i isplati.

Samo neka bude novih pjesama

Nakon gotovo desetljeća stvaranja, Riđički ne pokušava predvidjeti kamo će Liku Kolorado odvesti sljedeće godine. Dok se na glumačkom planu priprema za susret s likom koji mu je obilježio karijeru, s bendom nastavlja raditi na novom materijalu, bez velikih najava i očekivanja. Uostalom, kako je i sam istaknuo, s godinama je nestala potreba za dokazivanjem, a ostalo je ono zbog čega su se glazbom uopće počeli baviti.

Stoga ni na pitanje što bi još želio ostvariti s Likom Kolorado ne nudi popis neispunjenih ambicija. Njegov odgovor jednostavan je, pomalo duhovit i sasvim u skladu s pristupom koji je obilježio cijeli razgovor.

– Četvrti album. Nakon toga, peti. I tako dalje. Sve ostalo je priprema za razočaranje.