Maria Ček, članica Azovske brigade, preživjela je bitku za Mariupolj i iz Zagreba pozvala međunarodnu zajednicu da poduzme više napora i spasi oko 900 njezinih suboraca koji se još uvijek nalaze u ruskom zarobljeničkom logoru u kojemu je i sama provela godinu dana izložena raznim mučenjima.


Prije početka ruske agresije na Ukrajinu, Ček je uglavnom radila s novinarima i na međunarodnim odnosima. No 2022. je uvučena u brutalnost rata.




“U Mariupolju je bio potpuni pakao. Vidjela sam kliniku za ginekologiju i porode, koja je bombardirana. Vidjela sam poznato dramsko kazalište, gdje su ubijene tisuće civila. To je bilo zaista užasno. Ondje sam izgubila puno svojih vojnih kolega, a potom sam bila u zatvoru u Rusiji godinu dana”, rekla je Ček novinarima na 9. Zagrebačkom sigurnosnom forumu.


Južna ukrajinska luka Mariupolj postala je meta žestokih ruskih napada brzo nakon početka invazije 24. veljače 2022. i unatoč naporima Ukrajinaca, naposljetku je pala.




Ček je oslobođena razmjenom zarobljenika, ali upozorava da je oko 900 njezinih suboraca još uvijek zarobljeno i pozvala je svijet “da učini više napora da ih spasi”.


Ne znam kako nisam umrla


Iz prve ruke zna što proživljavaju jer je i sama bila zlostavljana – od elektrošokova i drugog fizičkog zlostavljanja do nestašice vode, ponekad i hrane, opisala je.


“Najteže je bilo ljeti kad nam tri dana nisu dali vode. Imala sam samo jednu malu bočicu vode i mislila sam da ću umrijeti, uopće ne znam kako nisam”, rekla je.


“Pala sam na pod, nastavila ležati i nisam se bojala da će doći i prebiti nas iako je bilo zabranjeno ležati. Ali bila sam toliko iscrpljena pa sam samo mislila da želim  preživjeti i doći i reći ljudima da se to još događa u Europi u 21. stoljeću. Da bi se trebalo za to znati i nekako zaustaviti”, nastavlja časnica.


U zarobljeništvu su joj rekli da joj je suprug mrtav, ali ona je u to odbijala vjerovati jer je i sam časnik.


Preživjela je mučenje i razna fizička zlostavljanja kakva je prije provodio KGB, ali joj je najteže padalo što je nekoliko mjeseci bila lišena informacija. U nekom trenutku razdvojili su muškarce i žene. Mijenjali su prostore, ali uglavnom je bila u ćeliji od dvadesetak kvadrata s najmanje 20 žena.


Kaže da njoj osobno nije bilo razlike u tretiranju u odnosu na muškarce.


“Ne mogu govoriti u ime drugih, ali prema mom iskustvu i mene su tukli i mučili kao i muškarce. Možda zbog moje jedinice ili možda zato što sam bila uključena u neka međunarodna pitanja. Nisam sigurna zašto”, rekla je Ček.


Iako je prošla rehabilitaciju, neke prizore ne može zaboraviti – poput spaljenog leša malog djeteta.


“To mi je bio šok jer mi je zapravo san vratiti se normalnom životu i imati svoju djecu”, rekla je Ček.