U Zadru sam igrao samo iz velike ljubavi, a to nikada nitko nije dovoljno vrednovao

Ne postoji nijedan košarkaš iz tog vremena kojeg Enzo Sovitti ili moj otac kao predsjednik nisu zaposlili, da mu nisu zaposlili djevojku, da mu nisu zaposlili ženu, da mu nisu oca angažirali da zaradi neki novac. Ne postoji nijedan student iz tog vremena za kojega se klub nije zainteresirao da mu osigura stipendiju

Željko Troskot-Cico, jedan od igrača s kojima je slavna zadarska košarkaška prošlost stvarno započela, za sebe će reći da je igrao sve pozicije, imao eksplozivnu snagu te izvrstan skok. Igrao je sve što je u Zadru trebalo, na svim pozicijama. Kaže da je bio precizan i davao puno koševa uz malo potrošenih lopti, ali “ne bi htio da se to shvati kao samohvala”. Rođen 1938. narastao je do 188 centimetara, a u igračkom vremenu imao je 84 kilograma. Često je igrao protiv viših igrača jer je Zadar u njegovo vrijeme uvijek bio niži rastom od protivnika. Kako je imao snažan skok, dopalo bi ga čuvati one više, a i oni su čuvali njega.
Već je 40 godina otkako je prestao igrati, a čini mu se da je to sve jučer bilo. Danas je ekspert za ekstra djevičanska maslinova ulja, kako piše u njegovim svjedodžbama. Bavi se i pčelarstvom i proizvede 200 do 300 kilograma meda i sve podijeli prijateljima. Kaže da je košarka sada izvor zarade. “Toliko toga znam raditi, a ne znam ni jednu stvar naplatiti. To je meni možda i mana. A danas je takav svijet koji samo gleda kako će na lak i jednostavan način doći do novaca. Cijeli sam život radio, puno sam radio. Svi koji me znaju kažu da sam jako vrijedan čovjek. Još uvijek sam u stanju rezati masline 6 sati, a to je jako teško. Rado pomognem. Imam zdravstvenih problema, pa možda i pretjerujem. Strog sam prema sebi, uvijek umjeren, nikada ekstreman, premda u gradu neki ljudi sasvim drukčije govore. To govore oni koji me ne poznaju. Oni koji me poznaju nikada neće takvo nešto reći. Osobno nitko ne može reći da sam mu ja rekao tamo se daj, jer po prirodi nisam takav čovjek – mislim da sam izrazito pošten čovjek, radije ću oštetiti sebe nego Vas. A ako sam i nekoga oštetio, ako takvih ima, to nikada nije bilo osobno i sigurno je bilo nesvjesno – ja se i sada ispričavam. Sudjelovao sam u jednoj politici i toga se ne stidim, trebalo se i tada za nešto boriti, a uvijek sam nastojao čuti čovjeka do kraja pa reći: “E, ja mislim da ti nisi u pravu”, ali kad kažeš nekima da nisu u pravu… To je tako, dobiješ neprijatelja. Kad kažeš nekome da se došao u klub najesti, a poslije se ponašao kako nitko ne bi.”
Član Komiteta
Za Troskota nam je rečeno da mu je uskraćena godišnja ulaznica koju je dobivao kao jedan od zaslužnih članova KK Zadar jer zbog bolesti nije mogao u protekloj sezoni biti redovit na utakmicama pa se to onda protumačilo kao da više nije zainteresiran.
– Teško idem na utakmice, posebno na one značajnije jer imam srčanih problema, uzbudim se i ne mogu nekada do kraja odgledati utakmicu. Kada predosjećam da bi moglo biti tako, onda i ne idem. Radije gledam ove slabije utakmice gdje su manje napetosti, a neki dan sam dobio ulaznicu, s tim nemam nikakvih problema i ta informacija nije točna. Ali mislim da se oko mene stvaraju uvijek neki problemi neovisno o meni i razmišljanju vezano za Zadar i za moje sudjelovanje i rad u klubu.
Zašto bi netko od Vas htio napraviti problem?
– To bi trebalo te ljude pitati. Dogodilo se u jednom razdoblju da smo se porječkali. Skupština kluba je donijela odluku da se po Enzu Sovittiju nazove dvorana i to nikad nije realizirano. Tu smo se mi u klubu nepotrebno podijelili. S obzirom da je Skupština o Jazinama donijela tu odluku, ona se trebala provesti, ali to ne bih potencirao. Nova se dvorana zove po Krešimiru Ćosiću.
Bili ste član Komiteta, ali ste Krešimiru Ćosiću dali dozvolu da može graditi mormonsku crkvu.
– Mi smo Krešu htjeli primiti u Savez komunista prije nego je otišao u Ameriku. Otac mu je bio član, mnogo je puta o tome razgovarano. Ne znamo što se u Americi dogodilo. I sada on dolazi da bi u Zadru gradio mormonsku crkvu. Predsjednik kluba Radmil Božulić i ja razgovarali smo s njim, zaduženi da odustane od crkve – bio sam njegov kolega, košarkaš, ali i na dužnosti zamjenika sekretara Komiteta. On je inzistirao na gradnji i čak rekao kako jednom tjedno razgovara s Bogom. Onda sam ga pitao zeza li me. On je tako uvjereno o tome govorio da sam odustao od nagovaranja i rekao, kad sam na neki način referirao: “Mi možemo Kreši braniti koliko hoćemo, ali mi je on to rekao. Branili mi ili ne, bitno je da Krešu dovedemo u Zadar i mislim da nemamo nikakvog razloga braniti mu gradnju crkve.” A oni koji su me poslije zbog toga blatili da sam popuštao Crkvi, sada su u prvim redovima.
Košarkaška obitelj
Vaša je cijela obitelj bila vezana za košarku?
– Od 1952. i mog oca Jere, do razdoblja kada je on prestao biti predsjednik, cijela je moja obitelj sudjelovala u stvaranju toga kluba. Tu govorim o majci Blaženki koja je možda i danas najstariji živući navijač, koja je bila apsolutno jedna osoba koja je davala štimung na tim tribinama u određeno vrijeme. Mi smo tri brata istovremeno bili u momčadi. Stjecajem okolnosti brat Ivica je ozlijedio koljeno pa je morao prestati igrati, Igor je završio Pomorsku školu i otišao je ploviti, a ja sam igrao najduže. Otac je bio 15 godina predsjednik i to kada se taj klub stvarao. Ne može nitko ništa govoriti o košarci u Zadru i izmišljati kojekakve stvari, a da se i druga istina ne čuje. Ne govorim da sam u pravu, niti želim umanjiti nečije mišljenje, ali mi daj priliku da i ja kažem kako sam neke od tih stvari doživio jer znam određene istine koje nitko ne govori. Moram reći da je moja majka hranila, reći ću, Matu Miloša, Michaela Pfendta, oni su dugo živjeli sa mnom i dijelili rekao bih moju večeru. Ne postoji košarkaš iz onog vremena koji nije dolazio kod nas kući, to posebno govorim za vojnike koji su igrali za Zadar, tipa Vozelja, Remica, možda ću neka imena preskočiti. To su vremena nastajanja kluba i ne može se ništa govoriti, a da se ne govori o jednom enormnom utjecaju Enza Sovittija i društva oko Enza u toj njegovoj butigi od Zadranke na Kalelargi gdje se dogovaralo i radilo i stvaralo tu košarku. Ne postoji nijedan košarkaš iz tog vremena kojega Enzo ili moj otac kao predsjednik nisu zaposlili, da mu nisu zaposlili djevojku, da mu nisu zaposlili ženu, da mu nisu oca angažirali da zaradi neki novac. Ne postoji nijedan student iz tog vremena za kojega se klub nije zainteresirao da mu osigura stipendiju.
Kako ste počeli s košarkom?
– Došao sam u četvrti razred gimnazije i živio sam kod tete na Biogradskoj cesti, gdje je živio i Enzov otac. Često je navraćao Enzo i uvijek mi je govorio kad ćeš doći igrati. Došao sam iz Biograda u kojem sam već tada igrao odbojku, rukomet i vaterpolo, a i za juniore Primorca nogomet. Bavio sam se i krosom, skakao. Meni je u to vrijeme zapravo bila nepoznata košarka i nisam o košarci znao ništa. Zafrkavao bih se s Enzom i rekao bih: “Dobro, jedan dan ću doći.” I kad sam završio četvrti razred gimnazije nosio sam svjedodžbu kući i sav zadovoljan sretnem Enza koji kaže idemo, formiramo momčad, dođi. Ma neću, Enzo, moram odnijeti svjedodžbu mojima. Kaže odnesi i vrati se, i ja sam se vratio.
Poziv Enza Sovittija
Kako je to na početku izgledalo?
– Kad sam počeo igrati košarku, to je bila 1952., ’53. godina, imali smo jednu loptu i igralo bi se i do tri sata ujutro, dok ne bi pukla ta lopta. Onda je tamo, gdje je Lloyd danas, radio jedan postolar Riki. Mene bi Enzo poslao da mu odnesem loptu – kožni dio je bio izvana, a unutra je bila dušica, međutim Riki je to krpao dvput i poslije toga je rekao: “Reci ti Enzu da ja nemam vremena jer ja krpam postole.” Onda je Enzo rekao: “Slušaj, ajde ti tamo i uzmi šilo i okrpaj.” Onda sam ja to krpao kući cijelo jutro. Ona je svaki puta pucala jer je uvijek bio jedan stari dio, a drugi novi. Siromašno smo živjeli. Igrao sam košarku i bos do 1959. godine, jer sam imao nešto veću nogu. Tako da je to bilo – sve za Zadar.
Tada je bilo drugačije organizirano školstvo – koliko ste imali godina kada ste počeli igrati?
– Imao sam petnaest godina. Bio sam, moram reći, glup za te prve početke jer sam imao trokorak iz rukometa i dugo sam u tome griješio. Međutim, bio sam viši rastom i odlično sam skakao. Tada je Enzo formirao momčad nas novih i onih koji su ostali koje je vodio Izidor Maršan, koji je tada bio ostao u Austriji. On je tada bio trener pionira, a nas druge je okupio Enzo. Bilo nas je relativno puno i počeli smo kao juniori. Među prvima sam upao u prvu momčad i mislim da je to bilo 1954. i na toj prvoj utakmici sam već dao dosta koševa.
Zadar 1957. godine ulazi u prvu ligu, a Vi ste najbolji strijelac kvalifikacijskog turnira u Zadru na kojem igrali i banjalučki Borac te Maribor. Na dvije utakmice ubacili su 58 koševa?
– Moja nekakva norma je bila 20 koševa po utakmici i mislim da sam bio jako precizan, malo sam trošio lopti. Imao sam i snažan prodor na koš. Puno sam trenirao i imao sam taj odgovoran odnos inače prema svemu što sam radio i bio sam discipliniran.
Nakon turnira trenera i igrače iznijeli su gledatelji na ramenima? Kako je taj turnir izgledao?
– Reći ću jednu opću ocjenu tih turnira. U toj hrvatsko-slovenskoj ligi igrali smo u Karlovcu, koji je imao Željezničara, ali je imao i Metalca samo da nam uzmu četiri boda. Što to znači? Kad smo mi napadali na sjevernu stranu onda tamo ne bi gorjelo svjetlo. A u poluvremenu bi proradilo. Ili bi djeca ljuljala koš. Ali to je takvo vrijeme bilo. Mi bismo osvojili prvenstvo, no na tim kvalifikacijama nismo prolazili. Uvijek smo čini mi se bili jači od drugih, ali bi prevagnuo sudac. Nisu to bili niti neki kvalificirani suci i uvijek su bili domaći.
Državni reprezentativac
Bili ste i državni reprezentativac. S reprezentacijom ste 1961. osvojili srebrnu medalju na Europskom prvenstvu, a prvi put ste zaigrali 1959.?
– Stalno sam imao traume u toj reprezentaciji, nekoliko sam puta ispao iz nje. I to nekorektno i nepošteno. Taj Hrvatski košarkaški savez nikada nije stao iza mene. Osim Enza i moga oca kao predsjednika kluba. Izvisio bih s tih priprema jer nije bilo snage suprotstaviti se bilo beogradskoj strukturi ili slovenskoj koje su gurale svoje igrače. Jednostavno bih otpao jer nitko nije stajao iza mene. Izvisio sam s Olimpijskih igara u Rimu. Otišao je tamo Kristančić, koji je bio u Zadru u bolnici s nogom u gipsu, a ja sam prošao sve pripreme. Jednom su me skinuli s vlaka za Budimpeštu. Igrao sam oko 40 utakmica za A-reprezentaciju Jugoslavije, negdje oko 20-30 za B i za studentsku oko 20 utakmica. U B reprezentaciji imao sam minutažu, a u A nisam. Aco Nikolić je jednom izjavio da mu je žao što je bio nepravedan prema meni.
Nikolić je bio velik trener.
– Apsolutno! I on i Stanković i Žeravica. Mijenjao sam Ciju Nikolića ili Ivu Daneua, ali to je bilo nezamislivo i onda bih utakmicu provodio na klupi. Nemam primjedbi u tom djelu, već u onome da sam bio na treningu i po svim elementima član te reprezentacija, a onda bi me netko gurnuo i uzet bi bio netko tko treninge nije ni okusio.
Igrali ste kao reprezentativac Hrvatske 1964. protiv NBA igrača i čak devetorici iz tog sastava All Stars, kako su se za tu priliku nazvali, imena su zapisana u košarkaškoj “Kući slavnih”.
– Igrao sam dvije utakmice. Igrali smo na Šalati i u Karlovcu protiv jedne od tada, a i kasnije, najjačih momčadi na svijetu. Budući sam držao Robertsona, na onoj izložbi u Karlovcu bilo je najviše mojih slika – jer se snimalo njega, a ne mene. To je bilo vrijeme kad nije bilo silazne putanje. On bi me ostavio i otrčao pod koš. Išao bih položiti, a bio sam snažan, ali on bi položio ruke prije obruča i to bi bilo kao da si udario u tablu. Kolaković iz Karlovca i ja zatvorili smo ga u jednoj situaciji u kut – tada je s takvim felšom udario loptu da je preskočila naše ruke, a on je otišao natrag – nikada prije ni poslije nešto slično nisam vidio. Toliko sam se trudio to napraviti što sam tada vidio, ali nisam nikad uspio. Sjećam se Billa Russella koji je stalno stajao ispod koša i češao bradu. Kada bi netko pucao, zalijepio bi loptu za tablu i bacio u kontru. Nije bilo tada televizije i nismo znali da ima tako snažnih i krasnih igrača. To je stvarno bio jedan vrhunski doživljaj.
Triput prvak
Triput ste bili prvak sa Zadrom. Prvi puta 1965.
– Te 1965. godine otišao sam u vojsku pa nisam igrao zadnju utakmicu protiv Olimpije. Bio sam u Zadru i nisu me pustili na utakmicu tako da sam bio na žici u onoj vojarni kod Mesoprometa, odatle sam promatrao i čekao kraj. Igrali smo vrhunsku, lepršavu igru. Poslije su govorili da je to igra Radničkog, a zapravo je to bila naša igra.
Kako je bilo igrati u Kupu prvaka?
– Putovanja su bila najteža, dugo se putovalo. Izmrcvareni bismo došli u Barcelonu. Kada smo u Moskvu došli, izgubili smo 6 razlike, mislili smo da je to nadoknadivo u Zadru, međutim nismo mogli to nadoknaditi. Ali uvijek je sa Zadrom putovala jedna ekipa navijača, uvijek je to bio jedan obiteljski dio velikih ljubitelja košarke. Stvarno smo živjeli kao jedno tijelo.
Što Vam je bilo u karijeri najljepše, ako su putovanja bila najteža?
– Najdraže mi je bilo osvajanje Prvenstva Jugoslavije. Pogotovo prvo – cijeli je Zadar živio s tom našom pobjedom. To je bio vrhunac jednog tada relativno malog Zadra u odnosu na druge gradove. I publika, i privreda, sve je živjelo za taj naš uspjeh. I tu se formirao taj odnos Zadra prema KK Zadar. I obrnuto. Zadar je bio sastavljen od domaćih igrača, a ako i nije bio domaći igrač, živio je s nama.
Igrali ste do 1969. godine i poslije ste bili i trener Zadra, ali ne dugo.
– Jednu godinu. Otamo sam otišao u Italiju, gdje sam igrao i bio trener. Bili smo u Rossetu i osvojili turnir, a oni su mi ponudili da dođem za trenera. To je bila prva moja zarada, osim kada smo bili drugi na Europskom prvenstvu kada sam od Mike Tripala dobio 300 dinara.
I sudili ste.
– Sudio sam i bio jedan od najperspektivnijih sudaca kao bivši reprezentativac. Onda mi je pukao mišić na utakmici Jugoplastike i Olimpije. I danas imam problema s tom nogom.
Krešin engleski
Treba li možda još što reći?
– Jedan veliki dio moga života, pa i supruge i djece, bio je žrtvovan za košarku. Imao sam ponuda iz Bosne, Jugoplastike, Zvezde, iz mnogo klubova. Ne bih bio tada napustio Zadar za sve pare ovoga svita. Možda bih tamo profitirao. U Zadru sam bio čisti amater i igrao samo iz velike ljubavi prema Zadru, a to nikada nitko nije dovoljno vrednovao. To me nekada i zasmeta. Igrao sam bos, svojim dresovima, svojim patikama, često sam i putovanja plaćao svojim vlastitim novcem, osobito na početku. Neki od nas su dobivali od kluba, a ja kao vrhunski igrač nikada ništa. Zadar iz moga vremena i današnji Zadar, dva su različita svijeta. Mi smo bili igrači Zadra, više-manje iz Zadra i okolice. Sve smo bili podredili klubu i košarci. Trenirali smo i po šest sati dnevno. Topli čaj smo dobili, ako smo dobili.
Na što ste mislili kad ste rekli da određene istine nitko ne govori?
– Ima tu mnogo detalja. Nitko recimo ne govori o jednom razdoblju, ne govorim to negativno već zbog istine, kada je Krešo Ćosić napustio treći razred gimnazije. Što je sve napravio Enzo Sovitti. Samo zahvaljujući Sovittiju, koji je vršio pritisak na oca mu i na sve, Krešo je završio školu. Enzo je i mene angažirao kao nastavnika matematike u školi da Krešo položi te ispite i taj razred. Mi bismo trenirali do 6,7 sati, a onda bismo došli u stan na Kalelargi i s njim bih radio matematiku i fiziku. On bi meni poslije jedno 40 minuta zaspao. Ali sve ono što smo radili do toga vremena, njemu bi ostalo u glavi. Od umora bi zaspao, stvarno je tada bio Auschwitz, kako smo ga zvali. Ujutro bih mu pripremio doručak, pojeli bismo taj doručak i onda bismo ponavljali. I to je završio, ali engleski kod profesorice Jakaša nije mogao završiti. Išli smo Enzo i ja s njim na ispit, polagao je u knjižnici u gimnaziji. I Enzo i ja na onom velikom hodniku šetamo gore-dolje i on mene svako malo pita: “Koliko traje ovaj ispit?” Odgovorim mu da ne znam. “Kako ne znaš, pa ti predaješ matematiku?” “Pa ne znam, što ja znam.” A ono 10 minuta, pola ure, 45 minuta. I uto izlazi profesorica Jakaša i kaže: “Ma slušajte, on ništa ne zna.” A Enzo će: “Pa što mi one budale koje mu drže repeticije plaćamo, što oni s njim rade?” A ona stala pa ga gleda: “Što, znači, ide on na repeticije?” “Ma svaki dan” – kaže Enzo. “Učimo ga, pa stvarno naučio bi da je ne znam… Kako to ne zna?” Ulazi profesorica unutra, Krešo izlazi, a Enzo će: “Jesi vidio – sve si znao osim nešto malo detalja i rekla je da dođeš za sedam dana?” I onda smo ga opet vodili za sedam dana. I sad ide on u Ameriku i vratio se nazad: “Pa dobro, Krešo, na kojem jeziku ti tamo govoriš?” “Ajde, Cico, nemoj zafrkavati” – kaže Krešo.

 PUTOVANJA

– Najteže uspomene ostale su mi s putovanja. Dok nije došao Autotransport, mi smo putovali tragično teško. To je bilo putovanje do Knina. Od Knina tamo negdje nekakvim vlakom ili slično. Dok je bila ona hrvatsko-slovenska liga to je bilo brodom do Rijeke pa onda vlakom. To su bila dosta teška i mučna putovanja. Kasnije nam je Autotransport davao na raspolaganje neki mali autobus. A poslije se putovalo vlakom, i to kušet-kolima. Taj dio je bio dosta problematičan, jer putovati u ono vrijeme autobusom do Barcelone bilo je tri dana i tri noći, neshvatljivo normalnome. A najteže je bilo od Knina putovati unskom prugom do Beograda i stajati na nogama u vlaku. Na dolasku i isto tako na povratku često bez nekakvog pića i jela. Odigraš utakmici pa stojiš na nogama. Ta putovanja su bila jako teška do kraja pedesetih godina.

 MORMONI I KOMUNISTI

– Krešo ne odustaje i hoće graditi crkvu. On već mormon, a Božulić puši. Kaže Krešo: “Ako će se pušiti, ja ovdje neću biti.” Božulić ide svako malo vani jer ne može izdržati, a ja i opsujem. On mi kaže da ne psujem. I sada ja njega uvjeravam jer je doktor Padelin pročitao taj njegov program i rekao ovako: “Pa slušajte, ja mislim da je on prepisao Statut Saveza komunista Jugoslavije, samo što je on umjesto Saveza komunista stavio mormoni.” I ja sad njemu kažem da je to isto. – “‘n ti! Je li moguće da je to tako?” – kaže Krešo. – “Ajde odustani”, kažem. – “Znači, mormoni i komunisti jedno te isto?” – “Je”, kažem ja. “Samo ima jedna razlika. Vidiš mi jednom tjedno razgovaramo s Bogom.” – “Krešo, a možeš li ti meni to organizirati?” – “Može, ako postaneš mormon”. I tu je on mene počeo uvjeravati, a mi smo završili taj razgovor na način da se njemu daju urbanistički uvjeti, ono ondje gore što je bilo jer on nije htio odustati.

 ENZO I RAČUNI

– Kad bi došli računi na KK Zadar, onda bi meni otac rekao: “Odnesi to Enzu”, a Enzo bi rekao: “Paraj to, nećemo platiti.” To je bila hrabrost rasparati. A znao si da će on to ipak riješiti. A nisi imao čim platiti. Znate kako bi to onda završilo? To bi završilo da bi on nazvao i rekao: “Pa, čovječe, je li moguće da ti račun šalješ na pogrebno poduzeće?” Enzo je bio duhovit i pun inicijative. “Kako će ti mrtav čovjek platiti?” Onda bi oni rekli: “Pa dobro, Enzo, morali smo poslati račun.” I onda bi mi on rekao: “Završeno, baci to ća, paraj ili slično.” Ljudi su morali slati račune, a mi nismo imali odakle platiti. Često bi Enzo rekao da smo kao pogrebno poduzeće. Moj otac nekada je znao plaću založiti da se ide na put jer nije bilo nikakve gotovine da se može otputovati.

 GLADNI 24 SATA NA DAN

– Mog oca nitko tu ne spominje, koji je napravio toliko puno za sve te igrače, za sav taj klub iz tog pepela. Pa starog Pulanića kao predsjednika, na čiji rad je moj otac nastavio. Tada je bila Elektra, Tvornica pašte, Maraska, Bagat, Kidrič, Jugotanker. Sve te firme i ljudi su radile u smislu stvaranja kluba, zapošljavali ljude, davali stipendije. A ova ekipa gdje su bili Enzo i moj otac, može se govoriti i o nekim drugim ljudima: Franko Kanjer, pa Zvonko Škarica, Boris Dimitrović – to što je činilo jezgro, sve je radilo da se s klubom ide naprijed. Tako je stvaran taj klub. Danas je nezamislivo da se brineš o igraču, hoće li se zaposliti, pa i zdravstveno. Doktora Anđela Gregova ne smijem zaboraviti, krivo bi mi bilo ako nekoga ne spomenem, ali se sigurno neću svih sjetiti, to su sve ljudi koji su stvarali klub iz pepela. Moja majka je šivala dresove svima, ona je krpala te dresove, šivala brojeve, hranila te igrače – to je gladno bilo, danas je to nezamislivo. Trebalo bi s njom razgovarati da ona kaže kako je to izgledalo. Bio sam gladan 24 sata, čovječe, nije bilo ničega. Ali smo ipak dijelili. Kad smo Pfendta doveli iz Rijeke, pokojni Enzo i ja kidnapirali smo ga. U automobilu smo bili Enzo, ja i Paško Jakšić. Nema gdje netko iz moje obitelji nije sudjelovao da se digne taj klub.
* Doveli ste Michaela Pfendta jer je imao više od dva metra i takav vam je igrač bio neophodan?
– Tako je. Ranije je bio i Gojanović iz Šibenika kao viši igrač.
* Na ovoj sada aktualnoj izložbi o 80 godina zadarske košarke ima li fotografija vašega oca?
– Nisam vidio nijednu, a moja je samo jedna. Što nije objektivno jer je on bio 15 godina otprilike predsjednik. Branko Periša je velikim dijelom došao na formirano. Lijepo je da se pravi takva izložba, ali puno stvari je manjkavo. Tu se stvorio jedan uži izbor, ali bi je svakako trebalo proširiti. Ono je i mali prostor za 80 godina. U koncepciju ne želim ulaziti, ali primjećujem da tu nema čovjeka koji je velikim dijelom zaslužan, a mislim i za sebe i za još neke. Mislim da je moja obitelj dijelom zaboravljena, a ne bi trebalo tako biti.

 PJERO BACIO PALAČINKE NAKON PROPUŠTENIH +14

Kako bi publika navijala, takvu bi Pjero Tintor naručivao večeru – došao bi na poluvremenu vidjeti rezultat, a gledao bi iz najbližeg restorana. Protiv Metalca smo u Karlovcu jednom vodili 14 razlike i on je naručio svakome tri palačinke uz večeru. Završila utakmica, mi izgubimo, a nitko mu nema hrabrosti to reći – sve tamo složeno. Vino je čak bilo. Sjećam se to je bilo u Centralu, još je bio parket naftom mazan. Mate Fatović službeno je bio vođa puta i kaže mu da smo izgubili. A on njemu: “Mrš u… Kako možemo izgubiti kada smo vodili 14 razlike?” Kad mu je Enzo rekao, počeo je okretati te stolove s tim palačinkama: “Nema isti kad ste izgubili!” Farbao je vunu i imao je obrt. Znao je na nas i na Hajduk dosta novaca potrošiti. Rado je putovao s nama i bio je dio nas.