‘Teatro VeRRdi’ slavi desetljeće uspješnog rada

Kultura i kazalište ima viši cilj, a viši cilj je viši cilj, za grad Zadar možda i nedostižno visok. Zadar ima strahovit kazališni i scenski potencijal, a tako malo strukturirane podrške i promišljenog pristupa… Svojim potencijalima, logističkim i ljudstvenim, mogli bi biti europski grad kulture, ali vrlo je malo vjerojatno da ćemo se uopće i kandidirati
Povodom nedavnog obilježavanja desete godišnjice djelovanja zmjetničke organizacije ‘Teatro VeRRdi’, jednog od značajnijih čimbenika na zadarskoj kulturno – umjetničkoj sceni, razgovramo s utemeljiteljem i prvim čovjekom Jurom Arasom.
Kako je nastala umjetnička organizacija ‘Teatro VeRRdi’?
– Kao što nastaje neki rokerski bend – iz želje za izrazom i druženjem. Hoćemo? Ajmo!
S kojim ciljevima i pobudama ste ju organizirali?
– Ma, nastala je iz energije, ne kao neko nastavno sredstvo, koncept ili plan… Tek kasnije se ta energija formalizirala – Teatro VeRRdi je registriran 2002. tako da mu formalno ovo nije 10. godisnjica ali ja volim stvari ipak više gledati sadržajno nego formalistički… Dakle organizirala se umjetnička organizacija prirodnim putem i razvojem, željom i mogućnostima.
Kako su izgledali početci rada (prvih nekoliko godina) s obzirom na tadašnju umjetničku i kulturnu scenu Zadra?
– Sam početak je 1998., suradnja Grada Zadra, HKK i MAPA – Amsterdam u stvaranju Dramskog studija HKK. Ja sam odmah tada pokušavao progurati da se ta grupa ljudi na sceni HKK nazove nekim prepoznatljivijim i nezavisnijim imenom (bilo je nekoliko varijanti među kojima i Teatro VeRRdi). Bio sam i tada u špici organizacije tog procesa i koncepta ali mi to isto nije uspjelo. Zato smo u suradnji sa Natašom Lušetić, redateljicom i Stankom Juzbašićem, skladateljem uvalili prvi put administrativno taj kvazi brend Teatro VeRRdi kao autore glazbe u prvoj predstavi Dramskog studija HKK «Metamorfoza», 1999. To su bili dani! Kompletna logistika je štimala, radilo se ozbiljnije nego ikad, imali smo tempo radionica na kojima bi nam ozbiljne akademije pozavidjele – glazba, light design, produkcija, gluma, biomehanika, predavanja, trening… bili smo mladi, puni i mentalno i fizički istrenirani i spremni. Imali smo čak i plaćene termine u teretani. Izbacili smo dvije vrhunske predstave «Metamorfozu» i «Bez ‘n’ ičega» i da su danas žive te bi predstave bile na festivalima ozbiljni konkurenti. To je trajalo dvije godine, onda se sve raspalo – izvana i iznutra. Izvana nedostatkom političke volje i obustavom sredstava, iznutra klasičnom situcijom nesposobnosti postprodukcije da prati tempo luđaka na sceni te tim klasičnim nepovjerenjem, nepoštovanjem i nerazumjevanjem uprave kazališta prema ljudima koji stvaraju predstave. Taj odnos i danas vlada u kazalištima. Nakon toga smo definitivno okrenuli leđa institucijama i krenuli od nule, bez sredstava i prostora za rad.
“Gracki djir”
Tada je nastao najveći kazališni zadarski hit “Gracki djir” koji je pripremljen na plažama, u podrumima i uz jednu probu na sceni HKK rasprodan više od nekoliko puta uz ovacije oduševljene publike. Pomalo smo uz pomoć Kazališta lutaka u Jazinama pripremali neke stvari ali ni to nije bilo riješenje, vrlo brzo smo se opet našli na ulici. U jednom trenutku se učinilo da bi mogli u bivšem kinu Zadar u suradnji sa Zadrom snova stvoriti uvijete za razvoj scene ali nismo imali ni snage ni podrške ni vremena. Opet na ulici. Zatim smo pod pritiskom snažne želje i nasušne potrebe za realizaciju «Kralja Gordogana» dobili prostorije stare tehničke škole. To je trajalo tri godine pa su nas makli jer da će oni tamo nešto napraviti, vidi se – ništa. Opet na ulici. I dalje mislim da je prostor stare tehničke škole idealan za kulturnu scenu. U međuvremenu smo stalno aplicirali, pisali projekte, elaborate, prijedloge, organizirali okrugle stolove na temu stvaranja scene. I dalje na ulici. Doduše s vremenom smo dobili barem neku financijsku potporu Grada, Županije, Ministarstva i ruševan prostor za skladište… Tek toliko da nam hrani iluziju da ćemo možda nekad i uspjeti. Mislim da smo u projektu Artikultura u kinu Pobjeda konačno artikulirali svo to proteklo vrijeme i vještine i dokazali da možemo više nego što su mnogi očekivali. Konačno postojimo kao činjenica i nadam se da više nema povratka. Svi mi, mislim scena…
U kraćim crtama, koji su u proteklih deset godina bili vaši najznačajniji projekti i ostvarenja?
– Stvaranje dramskog studija HKK, predstave Metamorfoza i Bez ‘n’ ičega, zatim predstave Eksluziv, Gracki djir, Kralj Gordogan, Nulovanje, Obrovačko kulturno ljeto i projekt Artikultura – najkraće i najvažnije, kroz suradnje ili samostalno.
Surađivali ste s nekim umjetnicima koji djeluju izvan Zadra (primjerice, Kultur Kontakt iz Austrije). U čemu je značaj takvih veza?
– Te veze potencijalno mogu imati veliki značaj u domeni umrežavanja i post produkcije što konkretno kod nas trenutno nije slučaj jer se nismo prema tome tako odredili. Ne želimo biti taoci globalnih koncepcija – ako se pogodi dobro se pogodilo. Ali evo za primjer Austrijski kulturni forum izveo je suradnju prema Kultur Kontaktu iz Austrije, a zajedno su 2000. radili Medeja festival na Visu dok smo mi pripremali predstavu «Bez ‘n’ ičega» koja je bila u suradnji s njima pa smo mi u predstavu inegrirali priču o Medeji i tme ostvarili gostovanja u Vis i Komižu. Ta suradnja još traje ali realno su oni samo još jedan od izvora financiranja koji otvara međunarodnu suradnju što je profesionalno korisno u smislu drugačijih iskustava i novih pogleda. Kad bi radili samo Zadrani sa Zadranima teško da bi se događao razvoj.
‘Teatro VeRRdi’ ne djeluje samo na polju kazališne umjetnosti…
– Ja sam htio da nam u statutu piše i da se bavimo organizacijom spontanih okupljanja ali formalizam ne trpi oksimoron, metafiziku i zajebanciju međutim ta bi stavka govorila o jednom pristupu koji na šarmantan i neopterećen način želi generirati kreativno zajedništvo i stvoriti prepoznatljivu scenu. Mi se prvenstveno bavimo kazalištem ali bilo koja forma koja doprinosi stvaranju scene naš je interes.
‘Teatro VeRRdi’
Zato se bavimo i proizvodnjom festivala, raznih projekata, organizacijom gostovanja, koncerata, seminara i suradnjom s udrugama i ljudima od istog interesa.
Zanimljivo je i ime vaše organizacije?
– Ma, to ime je izašlo iz zafrkancije – zvuči pretenciozno i glupirali smo se. Ali se ukorijenilo i ostalo, ja bi ga se riješio, ali ne mogu sad mijenjati ime konju dok trči i dok se još licitira. Osim toga, to ime u sebi nosi podsjetnik na velebno kazalište na kraju Kalelarge i kritiku onima koji su dopustili da se devastira i sruši. Kako su ga rasčerečili i pokrali bliži i dalji žitelji Zadra i okolice morske i kopnene, ona dva RR simboliziraju tvRRdoću i pRRimitivizam. I eto, zvuči ko neki internacionalni brend…
‘Teatro VeRRdi’ i ‘Artikultura’…?
– Najbolje okrupnjavanje do sada, najbolja suradnja, najbolja platforma… do sada – nije idealno al’ čovjeka veseli, ali i troši… izdržati je trebalo kada nije bilo lako ali se nadam da ćemo 2010. biti bolje pozicionirani, tehnički definirani i da ćemo moći lakše raditi. Nas nekoliko udruga odradilo je u 2009. sedamdesetak programa za broj publike od oko desetak tisuća, na maksimalnom produkcijskom nivou u zadanim uvijetima, praktički skoro bez produkcijskih novaca. Čestitam svima koji su u tome sudjelovali i sebi i hvala svima koji su svoje znanje, vrijeme i opremu pridružili ovom pogonu ne povodeći se načelima tržišne ekonomije nego načelima zdravog razuma i prevlasti istog. Pa kako bi nam inače to uspjelo!? Evo, za kraj godine uz najbolje želje za sljedeću.
U odnosu na 1999. godinu kako vidite današnju kulturnu i umjetničku scenu u Zadru, te gdje biste smjestili ‘Teatro VeRRdi’?
– Ima li smisla kritizirati…? Zadovoljavanje konzumerizma… Iza rata (Domovinskog) do 2000. -e i neke bilo je plodno razdobje, stvarala se nova hrvatska kazališna scena čiji je najistaknutiji izdanak danas Teatar Exit. Pod utjecajem novih trendova i globalizacije tražila su se nova riješenja u teatru neopterećenom scenografijom. Novim dramaturgijama tražila se širina izraza služeći se i neverbalnim i fizičkim teatrom s elementima performans pristupa te su se počele formirati sve više manjih grupa kojima je za cilj između ostalog bio što veća mobilnost i univerzalnost jezika kako bi lakše došli do većeg dijela publike. Dobar dio utjecaja na to je imala i MAPA iz Amsterdama pa je tako i Teatro VeRRdi dio te priče samo sa lokalnim tempom razvoja. Naravno da i u takvom teatru ima šunda ali takav teatar u principu nastaje na temelju potrebe za bavljenjem umjetnošću. Na taj način i u tom vremenu u Zadru je nastao Zadar snova, prva verzija Dramskog studija HKK i Teatro VeRRdi. Ne baš istom genealogijom ali u to vrijeme imamo početak Zadarskog kazališnog ljeta sa jako dobrim domaćim produkcijaama, pa prvih nekoliko zadarskih karnevala, pa nešto kasnije onaj instalacijski festival Rade Janković i Zrnića i ostalih, kazalište lutaka je konstanta. Nisam kroničar i lako zaboravljam, a nisam sve ni pratio ali evo pokušavam se sjetiti i dati neku sliku koju danas ne vidim…
Zavjesa je pala
Scena je pala, kazalište je zapostavljeno u smislu progresije, odnos vlasti prema njemu je kao prema trećerazrednom razonodnom klubu: dobro je da postoji jer održava formu – da bar ne košta tolike ogromne količine novaca! Zamislite koliko novih asfaltnih površina, kanalizacijskih tekovina, fešta… konkretnih stvari, je moguće financirati godišnjim proračunom jednog prosječnog kazališta. Pa kad tome dodate još i pritisak da kazalište mora zarađivati od ulaznica jer time kvazi dokazuje kvalitetu i rasterećuje proračun zatvarate krug katastrofe za umjetnost – zadovoljavanje konzumerizma i iluzija urbanosti. Kultura i kazalište ima viši cilj, a viši cilj je viši cilj, za grad Zadar možda i nedostižno visok. Zadar ima strahovit kazališni i scenski potencijal, a tako malo strukturirane podrške i promišljenog pristupa… Svojim potencijalima, logističkim i ljudstvenim, mogli bi biti europski grad kulture, ali vrlo je malo vjerojatno da ćemo se uopće i kandidirati. Veselilo bi me da se napravi ozbiljan plan, sa ozbiljnim proračunom, da se pozovu svi ozbiljni zadarski umjetnici koji žive u Zadru i van Zadra, a ima ih puno i kvalitetni su, priznati i sigurno željni napredka vlastitog grada. Ako se pozivamo na kulturni turizam onda bi to trebali i strateški usmjeriti, a ne da nam pare odlaze uglavnom na svadbene bendove koji na trgu tamburaju iz dana u dan. Koliko puta sam bio u (ne)prilici odgovarati turistima sliježući ramenima: nothing, nowhere, sorry… at least you can leave… we have to live here – it is nice but dead, so are we… Usput moram primjetiti da Artikultura nije dobila ni kune, niti minimalne podrške od Turističke zajednice za cijelu 2009. godinu (osim objavljivanja naših programa na njihovom webu) i nije da nas je baš puno briga jer se ni ne nadamo previše, osim toga imamo trenutno solidnu suradnju s Gradom ali ako nam se svidi navaliti mogli bi tražiti javno objašnjenje pretpostavljenih kako je moguće da ih se ovakav projekt uopće ne tiče.
Koliko ste se od početnih ciljeva udaljili, odnosno koje ste ispunili?
– Cilj je stvaranje scene, kulturne, umjetničke, nezavisne – to je proces i nema mu kraja, samo razlika u intenzitetu. A udaljili se jesmo – nastali smo kao bend u predstavi, a glazbom se malo i nikako ne bavimo, to mi fali…
Kakvi su vam planovi za skoriju budućnost?
– Kino Pobjeda je samo odskočna daska… hoću reći samo još jedno u nizu privremenih riješenja iako dosad najbolje, a plan je svakako neko trajnije, smislenije i stabilnije riješenje… mislim da to spada u kategoriju skorije budućnosti… ili vječne iluzije…