Život u ratnom Kijevu: Za vrijeme uzbuna bježe u metro i jedu – kolače

U Kijevu je još uvijek na snazi policijski sat koji traje od 23:00 do 5:00 ujutro. Otvorene su škole, bolnice i brojne trgovine, a radi i javni prijevoz. Vikendom se mnogi stanovnici odlučuju na šetnju ulicama u središtu grada ili po gradskim parkovima.

Život se nastavlja unatoč sporadičnim ruskim raketnim napadima ili napadima bespilotnim letjelicama, čije su mete važna infrastrukturna postrojenja, zbog čega često nema električne energije.

Posljednji napad bio je u petak. Sirene upozorenja u glavnom su se gradu oglasile pet puta. Protuzračna obrana oborila je deset ruskih projektila. Geleri su napravili manju materijalnu štetu, no nije bilo žrtava. Dok traje uzbuna stanovnici se spuštaju u podzemna skloništa.

Sklanjaju se u kijevski metro. Ondje su cijele obitelji s djecom i kućnim ljubimcima, umirovljenici, studenti i profesori. Svi strpljivo čekaju kraj signala.

“Svemu se prilagođavamo” 

U povijesnome središtu grada talijanski bistro Bassano bio je zatvoren samo prvih nekoliko tjedana invazije kad su ruske trupe bile pred vratima prijestolnice. Ispred bistroa je bila kontrolna točka, zbog čega ondje još uvijek stoje protutenkovski ježevi.

“Nemoguće je slomiti duh Ukrajinaca”, kaže vlasnik bistroa Oleksij Kamardin (35). “Mi se jednostavno prilagođavamo svemu i to vrlo brzo”.

Za Oleksiija i njegovu obitelj rat je počeo još 2014., kad su ruske i proruske snage okupirale njihov rodni grad Doneck, što ih je primoralo da se presele u Kijev. Kad je Rusija napala glavni ukrajinski grad Oleksij je odlučio ostati i braniti ga te se posebno bavio humanitarnim radom.

Otkako je ponovno otvorio svoj bistro kaže kako je primijetio da za vrijeme uzbuna i napada njegovi kupci češće nego što je uobičajeno kupuju kroasane i ostale kolače. Pojašnjava kako je poznato da “prodaja slastica naglo poraste kad su ljudi pod stresom”.

Dodaje da su njegova dva ugostiteljska objekta od početka invazije zabilježila pad prihoda za 70 posto te da zapravo radi “bez dobiti”.

“Naravno, dosta nam je i želimo da sve završi, ali budimo realni, neće baš tako brzo završiti. I ja sam na to spreman”, kaže Oleksij.

Tvrdi da solidarnost kakva je vladala u prvim mjesecima rata sada ponekad izostaje te ponovno izlaze  na vidjelo razlike i podjele među

Ukrajincima, osobito između onih koji su izbjegli u inozemstvo i onih koji su ostali ili onih koji žive na zapadu zemlje zbog čega su prilično pošteđeni ratnih sukoba,  i onih koji su bliže bojišnici. No unatoč našim internim razlikama činjenica da su ljudi spremni na borbu vraća nam snagu, naglašava.

Prema anketama više od 95 posto stanovnika uvjereno je u pobjedu svoje zemlje, a 69 posto kaže da je spremno tolerirati trenutačne poteškoće “koliko god to bude potrebno”. Rezultati su to istraživanja koje je u prosincu proveo institut KMIS u Kijevu.

Čak se i percepcija ekonomske situacije popravila. Danas 60 posto stanovništva životne uvjete u Ukrajini smatra “prilično zadovoljavajućima” u usporedbi sa samo 34 posto krajem 2021. godine.

Studija to objašnjava “konsolidacijom” društva i “nacionalnim buđenjem” uoči rata. U Kijevu su se ustalile nove rutine da bi se stanovništvo prilagodilo novoj stvarnosti.

“Umor jednostavno ne postoji” 

Suočeni s čestim nestancima električne energije, koji u prosjeku dnevno traju oko dva sata, ovisno o kvartu,  ljudi kupuju žarulje na baterije, reflektirajuće trake i generatore čija se buka često može čuti s ulice. Mnogi su se opskrbili vodom, hranom i plinskim bocama da bi mogli pripremati obroke kad nestane struje.

Ratni ožiljci brzo zacjeljuju. U povijesnome parku u središtu grada dječje igralište koje je u listopadu pogodio ruski projektil i dalje se može koristiti. Krater nastao od projektila brzo je zatrpan i ondje su posađena mlada stabla.

Sergej Pazjoura, 27-godišnji smetlar na početku invazije nije uklanjao kućni otpad nego je čistio ruševine od ruskog bombardiranja. Kad ga pitaju o potencijalnoj novoj ruskoj ofenzivi na Kijev Sergej isključuje odlazak iz zemlje. “Borit ćemo se za ovaj grad”, kaže.

Dodaje da su građani danas organiziraniji nego na početku invazije, ali i “tužniji” jer na prvim linijama bojišnice “naši ljudi svakodnevno pogibaju”. No “umor ne postoji”, uvjerava taj mladić. “Sada se moramo angažirati na tomu da pobijedimo, a  kasnije ćemo se odmarati.”