Francuski učenici izašli na ulice, hrvatski i dalje - šute: 'I naše obrazovanje je na aparatima'

Osam godina nakon što su švedski učenici svojim školskim štrajkom za klimu uzburkali javnost i kolektivnoj europskoj politici postavili, dosad se ispostavilo, nedostižne ciljeve, kao jedan od glavnih društvenih aktera u Europi ove su se jeseni prometnuli francuski srednjoškolci čiji su štrajk i blokada školskih zgrada ušli u svoj treći tjedan.

Opća nastavna preopterećenost, manjak ulaganja u školsku infrastrukturu i netransparentan sustav upisivanja na sveučilišta i visoka učilišta, središnji su problemi zbog kojih su se francuski učenici i nastavnici odlučili na prekid nastave, a ono što je započelo spontanim prosvjedom učenika škola iz pariškog predgrađa, tzv. liceja, proširilo se na svaku četvrtu od ukupno 3.700 srednjih škola u Francuskoj.

U međuvremenu, učenički se bunt proširio na Belgiju, osobito gradove Liege i Bruxelles, gdje studenti prosvjeduju protiv smanjivanja subvencija, odnosno povećanja školarina za studiranje na francuskom jeziku.

Barikade i suzavci

Ovog utorka francuskim učenicima, njihovim nastavnicima, pa i pokojem političaru, primjerice Ballyju Bagayoku, načelniku pariškog predgrađa Saint-Denis koji je i sam iskusio žestinu policijskog suzavca, na ulicama su se pridružili i članovi nacionalnih sindikata, skupivši između 250 i 450 tisuća prosvjednika koji su od francuske vlade zatražili konkretne planove rješavanja kroničnog manjka profesora i povećanja ulaganja.

Iako im to nije bila misao vodilja, francuski su se učenici, baš kao i njihovi sunarodnjaci iz opjevanog maja 1968., poveli krilaticom »Budimo realni, tražimo nemoguće«, postavivši sasvim logične i realne zahtjeve od sustava koji ispunjenje istih vidi kao nemoguću misiju.

Pored minimalnih obećanja, poput onog da će do kraja listopada izraditi plan za rasterećivanje profesora i učenika, francuska je vlada narativ s posljedica opisanih problema pokušala prebaciti na ulični vandalizam u kojem je demolirano i zapaljeno dvadesetak škola, kao i na opravdanje snažne policijske represije koja je, prema podacima francuskog MUP-a, u nekoliko tjedana rezultirala uhićenjem oko 6.600 prosvjednika, među njima više od 80 posto maloljetnika.

Istovremeno, neizbježna politizacija prosvjeda, potpirena karakterističnim francuskim dekorom u vidu plamtećih cestovnih barikada, svoju je kulminaciju dobila u zajedničkoj osudi premijera Sebastiena Lecornua i vodeće desne opozicionarke Marine Le Pen koji su prosvjede opisali »operacijom koju je pokrenula ekstremna ljevica«, točnije najpopularnija lijeva stranka Nepokorena Francuska.

– Jasno je da svjedočimo povijesnom prosvjednom pokretu i da će biti teško razriješiti ovu krizu. Mobilizacija je velika i nastavit će se, nećemo se zaustaviti samo na ovome. Zaposlenici u nacionalnom obrazovanju čvrsto podržavaju učenike.

Ovdje smo kako bismo im pružili podršku i omogućili da ostvare svoja prava, rekla je Sophie Venetitay, čelnica francuskog nastavničkog sindikata SNES-FSU, ocijenivši najave francuske vlade kao površne i financijski nerazrađene.

Prema istraživanju agencije Elabe za BFM TV, 72 posto Francuza smatra zahtjeve učenika legitimnima, no 55 posto ih drži da bi prosvjede trebalo prekinuti.

Škole bez ulaganja

Više od 70 posto razreda u javnim srednjim školama u Francuskoj broji više od 30 učenika, a kako kaže Jasminka Ledić, profesorica Sveučilišta u Rijeci, jasno je kako ovako velik broj učenika u razredima nije primjeren suvremenim standardima i očekivanjima.

No naša sugovornica ističe kako je veličina razreda tek jedan od neriješenih problema, osobito uzimajući u obzir činjenicu da je srednjoškolsko obrazovanje vrlo osjetljiva razina odgojno-obrazovnog sustava.

– Njega pohađaju učenici čija je dob već sama za sebe izazovna, što dobro znaju njihovi roditelji, a dodatni su problem i socijalne razlike i društveni kontekst iz kojega učenici dolaze što je aspekt koji snažno utječe na uspjeh u obrazovanju.

Nastavnici u srednjoškolskom obrazovanju, pogotovo oni koji rade u strukovnim školama, mogli bi se nazvati »ranjivom skupinom« zbog svog dvostrukog identiteta (primjerice, inženjer strojarstva koji radi kao nastavnik u strukovnoj školi) i potrebna im je posebna potpora.

Protesti u Francuskoj su započeli u školama čiji su uvjeti izrazito loši, a podržavaju ih i škole koje rade u boljim uvjetima. Drugim riječima, javni sustav obrazovanja očito ne pruža svima koliko-toliko ravnopravne uvjete.

Na dnevnoj bazi, velik broj sati, boravak u jadnim uvjetima, u velikim razredima, s nastavnicima kojih ima i nema, nije lako, nije motivirajuće i takvo obrazovanje uistinu gubi smisao, navodi Ledić.

Pored opterećenosti profesora, na obrazovni proces negativno utječe i dnevna opterećenost učenika koja često uključuje period boravka u školi od 8 do 18 sati, i to u zgradama u koje se ne ulaže i koje nisu prilagođene sve većem broju nesnošljivo vrućih dana.

– Evidentno je da postojeća školska infrastruktura, čiji su nedostaci osnaženi klimatskim promjenama predstavlja veliku poteškoću. Treba se zapitati jesu li onda protesti dobar znak, čime učenici žele reći da ih je briga, da žele bolje učionice i školske zgrade, da im je obrazovanje važno?

Ako je tako, kako ćemo u taj okvir smjestiti paljenje škola? Jesu li ovi prosvjedi odraz problema šireg društvenog konteksta u kojemu mladi žive, njihovog straha od budućnosti, ratova, nasilja, kriminala.

Brine me politizacija i kriminalizacija učeničkih prosvjeda, ali je za očekivati da se u uzavreloj političkoj i društvenoj atmosferi i neka sasvim dobra inicijativa otme od svoje početne ideje i krene nekim drugim putem.

Mislim da je ovo zbivanje značajnije od zahtjeva za manji broj učenika u razredu, boljih uvjeta obrazovanja i više nastavnika. On je vapaj i kritika društvu, tako ga vidim.

Ne treba zanemariti informaciju da su prosvjedi započeli nakon što je proračunskim projekcijama postalo evidentno da se ulaganja u obrazovanje neće povećati, govori Jasminka Ledić.

Zamka politizacije

Prema riječima Erika Brezovca, docenta na Odsjeku za sociologiju pri Fakultetu hrvatskih studija i gostujućeg suradnika Centra za istraživanja u umjetnosti, društvenim i humanističkim znanostima na Sveučilištu Cambridge, francuski su učenici postavili jasne zahtjeve koji su s ljudskog gledišta u potpunosti opravdani, no čije ispunjenje neće biti lako, ako je uopće moguće.

Problemi poput dotrajalosti škola, nedostatka profesora i pretrpanih razreda rezultat su sustavnog zapostavljanja obrazovanja, a dok se svijet mijenja, obrazovanje stoji na mjestu i samim time nazaduje, navodi Brezovec.

– Ovdje se učenici bore za sebe i svoja prava, ali njihova borba trebala bi početi borbom za prava nositelja obrazovanja; učitelja, profesora, pedagoga, psihologa, spremačica i domara u školama.

Ti su ljudi ostavljeni na marginama društvene važnosti, ali i na marginama ekonomskog blagostanja. To se možda nije vidjelo u procesu smanjivanja autoriteta nastavnika, postupnom slabljenju životnog standarda djelatnika škola i zanemarivanju osnovnih potreba nastavnog procesa. Umiranje obrazovanja bilo je jako sporo, a posljedice su vidljive tek sada i one su drastične.

Pitanje je zato koliko je moguće revitalizirati ono što je desetljećima zanemarivano. Ovo nije specifično samo za Francusku. Pogledajmo kakvo je naše obrazovanje.

Pogledajmo koliko nastavnika nedostaje, koliko nastavnika izlazi iz obrazovanja zbog nemogućih prohtjeva roditelja, nedovoljne zaštite sustava, malih plaća. Da se krenulo jučer, bilo bi prekasno, kaže sociolog.

Ističe da, iako osobno ne vidi izraženiju političku i društvenu dimenziju u motivima prosvjednika, pokret vrlo realno može postati društveno i politički konzekventan.

– Ja bih ipak ostao suzdržan i dao ovom pokretu prednost sumnje. Vidim ga kao pokret mladih, punih energije, koji se bore za svoja prava. Koliko će ti motivi ostati u fokusu, a koliko će se ovaj pokret pretvoriti u nešto sasvim drugo, ostaje vidjeti.

Jedno je sigurno. U pokušajima ublažavanja pokreta sigurno će se krenuti u destabilizaciju unutarnje solidarnosti pokreta kroz pokušaje stvaranja razdora među sudionicima.

Ovakva solidarnost i emocionalna energija okupljenih u prosvjedu vrlo su opasne za vladajuće. Stoga će ih zasigurno pokušati razbiti, ali ne nasiljem, jer nasilje samo dodatno solidarizira pokret, posebice kada se nasilje provodi nad djecom.

No vladajući drugih zemalja, u kojima također ne cvjetaju ruže, već su počeli politizirati skup kako bi ga u startu oslabili i onemogućili njegov razvoj u vlastitim zemljama.

Politizacija je metoda kojom se ovakvi pokreti pokušavaju ugušiti, a da se pritom ne ugrožava status quo u kojemu se po obrazovanju i dalje nastavlja gaziti, ocjenjuje Brezovec.

Kolektivno vrenje

Nije čudno da prikazana prosvjedna energija počiva na mladosti sudionika. Srednjoškolci i studenti uvijek su činili društvenu skupinu čiji je potencijal za promjene visok i to iz jednostavnih razloga, dodaje.

– Oni imaju više slobodnog vremena od starijih generacija i nemaju puno toga za izgubiti. Kada imate posao, obitelj i kredite, teško se odlučujete na društvenu akciju. Nadalje, učenici se vrlo lako grupiraju budući da su škole prostori u kojima obitava velik broj emotivno nabijenih pojedinaca spremnih na akciju.

Kada tomu dodate kritičku svijest spram svijeta svojstvenu mladosti, nastaje potencijal za društveni pokret. Zato je taj društveni subjekt uvijek jedan od najopasnijih za vladajuće.

Na mladima je da mijenjaju svijet zato što ga oni još uvijek mogu mijenjati. Nisu opterećeni životnim okolnostima odraslosti. Odrasli, ako su ciljevi plemeniti, to samo mogu podržati i učiniti pokret legitimnijim, objašnjava Erik Brezovec.

S obzirom da francuska vladajuća politika pokušava učiniti upravo suprotno, tj. delegitimirati prosvjed osudom »urbanog nasilja«, kako je scene s francuskih ulica ocrnio ministar unutarnjih poslova Laurent Nuñez, Brezovec navodi kako pokreti vođeni negativnim emocijama, vrlo brzo mogu postati nasilni.

Pritom je dovoljno da jedna osoba, a ponekad su to i profesionalni izazivači nereda, baci bocu, a da druga osoba vođena trenutkom postane nešto što joj je do tada bilo nezamislivo.

– Svaki društveni pokret, pa i svaki društveni događaj, počiva na zajedničkoj emociji sudionika. U emocijama opterećenim događajima, pokretima i skupovima događa se nešto što je još Émile Durkheim nazvao kolektivnim vrenjem.

U trenucima visoke društvene energije, naime, individualna svijest privremeno ustupa mjesto snažnom osjećaju jedinstva, a sudionici osjećaju kao da ih pokreće neka izvanjska, viša sila.

U ovom slučaju, vandalizam, koji je svojevrsni način da se pokaže da se oko neke stvari misli ozbiljno te je kao dio političkog identiteta još od Francuske revolucije usađen u tamošnju kulturu prosvjeda, ovaj je pokret stavio na naslovnice, ne samo u Francuskoj već i u svijetu.

Upravo zbog ove nasilne crte pokret je dobio na masovnosti i privukao pažnju. Naravno, ovdje nikako ne želim opravdati nasilje, ali bez sumnje, kroz to nasilje pokret se dodatno legitimirao među građanima Francuske.

Pokazao je da se misli ozbiljno. Nasilje je u ovom slučaju jako osjetljivo jer, kada suzbijate nered, dižete ruku na djecu. Javnost na to ne gleda blagonaklono. Kako god okrenete, državnom represijom protiv ovakvih pokreta gubite, naglašava Erik Brezovec.

Hrvatska bez bunta

Ni Ledić ni Brezovec ne vide skoru mogućnost da se postavljajući svoje zahtjeve na ulicama svojih gradova nađu učenici hrvatskih škola koje, prema njihovoj ocjeni, od preopterećenosti više muče drugi problemi.

– Opisanih problema u hrvatskim učionicama i školama također ima, ali ne u ovolikoj mjeri. Izazovi s kojima se mi susrećemo drugačiji su, naš je kontekst drugačiji i neki ogromni problemi nisu u punoj silini još došli do nas iz različitih razloga.

Mislim da u ovom času kod nas ne postoji potencijal za slične prosvjede, nadam se najviše zato jer problemi nisu toliki da se trebaju rješavati prosvjedima. No opasnosti vrebaju jer već sada postoji manjak nastavnika nekih područja, a sljedećih godina postat će još ozbiljniji, takve su projekcije, kaže Ledić.

Zagrebački štrajk ogolio je razlike u plaćama ljudi koji su štrajkom željeli dobiti povišicu i plaća nastavnika. Nasilje i nesigurnost osnažuju na svakom koraku. Svi zaštitari ovoga svijeta neće moći zaštititi škole od nasilja i nesigurnosti ako zaštita i dobrobit učenika i nastavnika ne postane mjerilo svakoga od nas, naš unutarnji zakon i pravilo koje nam je važno.

Zbivanja u Francuskoj trebala bi nam biti opomena i poticaj za djelovanje, dok ne bude prekasno, upozorava Jasminka Ledić, napominjući kako se današnje školstvo sve više suočava s problemom obrazovanja učenika vrlo različitih jezičnih i ostalih kompetencija koji sjede u istom razredu, a koji još nisu sasvim izašli na površinu javnog diskursa.

Erik Brezovec također podcrtava nedostatak aktivnih politika usmjerenih na dobrobit nastavnog osoblja, ali i svojevrsni nedostatak kolektivne svijesti te solidarnosti između učenika i profesora.

– Naše obrazovanje nije u dobrom stanju, ono je već neko vrijeme na aparatima. Nastavnom se osoblju samo otežava, a primjer je modularna nastava u strukovnim školama.

Još jedan primjer da je obrazovanje »zadnja rupa na svirali« za hrvatsku vlast jest i činjenica da se određenim pravilnicima, naprimjer omogućavanjem roditeljima da opravdavaju izostanke tri dana uzastopce bez posebnog razloga, krpaju rupe u nekim drugim sustavima, u ovom slučaju u sustavu zdravstva.

Broj izostanaka i razlozi izostanaka koje roditelji opravdavaju katastrofični su. Vapaji obrazovnih djelatnika u tim slučajevima, kao i u mnogim drugima, olako se shvaćaju ili proglašavaju histerijama, navodi sociolog Brezovec.

Učenici i roditelji u Hrvatskoj nisu uz obrazovni sustav

Sociolog Erik Brezovec smatra kako situacija slična onoj u Francuskoj još uvijek nije moguća u Hrvatskoj.

– Hrvatski obrazovni sustav na svojoj strani nema učenike, a ni njihove roditelje. Učenici su i dalje vođeni vlastitim interesima, dominantno ocjenama, a roditelji pretjeranom zaštitom i brigom.

Dobiva se dojam da se djeca i roditelji slažu jedino kada treba opaliti po djelatnicima u sustavu školstva. Tu politika obrazovanja dobiva važne saveznike. Nažalost, kada i učenici i roditelji shvate da su bili sudionici urušavanja sustava obrazovanja, većina vrijednih učitelja i profesora napustit će sustav. Tek tada stvorit će se uvjeti za ovakav pokret. Kada bude prekasno, zaključuje naš sugovornik.