EKSKLUZIVNO Naš novinar razgovarao sa zarobljenikom Hamasa: "Još uvijek se navikavam na svjetlo"

Nakon više od sedamsto dana provedenih u zatočeništvu u Pojasu Gaze, Bar Kupershtein ponovno je – slobodan. Mladi Izraelac, tada 21-godišnjak, zarobljen je 7. listopada 2023. tijekom napada Hamasa na jug Izraela, dok je bio u blizini festivala Nova, mjesta koje je tog jutra postalo simbol zla i bespomoćnosti, ali i trenutak u kojem se srušila iluzija sigurnosti čitave jedne nacije.

Posljednji put svijet ga je vidio na snimci koju su pripadnici Hamasa objavili na društvenim mrežama – vezanih ruku, okružen naoružanim napadačima. Nakon toga – ništa. Tišina. I tuneli Gaze postali su njegov svijet.

Bez pogleda na nebo

Kupershtein priča kako su dani prolazili bez vremena, bez sunca i bez pogleda na nebo.

“Zapravo, jako je teško kad pomislim na obitelj, a ne znam što je s njima”, govori tiho, s pogledom koji se gubi negdje u prazninu.

“Trenuci blagdana… ti trenuci su najteži. Kad znaš da se svi okupljaju, a ti si tamo – sam”, govori nam i sjeća se trenutka kad su im stražari dopustili da prvi put nakon dugo vremena pogledaju vijesti.

“Tada smo zapravo saznali da se vraćamo kući”, kaže.

“Još uvijek to ne shvaćam, još uvijek mi je kao da sam u nekom filmu”, iskreno će.

Spas u vjeri

Dva dana nakon povratka, dok se zemlja još tresla od emocija i mediji tražili svaku riječ, Bar je otišao na obrezanje (brit milu) rođakova sina. Tamo, okružen obitelji i suzama, izgovorio je zavjet:

“Obećao sam svom Stvoritelju da, ako uspijem, držat ću prvu subotu. I da ćemo se stvarno truditi ojačati koliko god možemo u vjeri”.

Ta rečenica, jednostavna i čista, sažima sve što mu je preostalo nakon tame – vjeru, zahvalnost i odlučnost da život više ne uzima zdravo za gotovo.

Navikavanje na svjetlo

U tunelima Gaze naučio je razlikovati ono bitno od suvišnog. Glad i bol pretvorili su ga u čovjeka koji razumije krhkost postojanja, ali i snagu nade.

“Bilo je trenutaka kad sam mislio da neću izdržati”, priznaje.

“Ali onda bih pomislio na njih – na mamu, tatu, na sve koji čekaju. To me držalo”, iskreno će.

Danas, desetak dana nakon povratka, još uvijek se privikava na svjetlo, na glasove, na mirise. Na svijet koji je za njega stao onog jutra u listopadu.

“Još uvijek mi je sve kao san. Ali sada barem znam – ovaj put se iz sna budim živ”, govori za kraj.