Senka Radić: Neskromno mogu reći da su moje slike – pjesme

Do sada sam imala 22 samostalne izložbe. Ovo je po redu 23. Od skupnih izložbi istaknula bih održane (priređene) u Zadru, Šibeniku, Zagrebu, pa susjednoj Bosni i Hercegovini – u Sarajevu, potom više u Italiji, Trstu, Padovi, Anconi, Milanu, zatim u Češkoj i malo u Makedoniji. Ovu prigodu koristim da bih zahvalila našem kolegi, dugogodišnjem predsjedniku Udruge, akademskom kiparu Konstantinu Kostovu, koji nam je omogućio naše prezentiranje u gore navedenim zemljama. Ne smijem zaboraviti ni Bugarsku, mi smo odlazili njima, oni su dolazili nama
U Benkovcu u prostoru  Multimedijalne gradske  knjižnice u tijeku je izložba  pod nazivom “Žedno more”,  autorice Senke Radić, likovnog pedagoga (u mirovini).  Izložba je postavljenja 4. kolovoza i potrajat će do 7. rujna. Osim što je radila kao  predavač u zadarskim osnovnim školama, bila je mentor  na Višoj pedagoškoj pri Filozofskom fakultetu. Stalni je  član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zadar, ranije  Hrvatskog akademskog  društva likovnih umjetnika  Zadar (HADLU). Utemeljitelj je poznate slikarske skupine “Art-forum” koju su činili  likovni pedagozi: Petar Franulović, Boris Žuža, Ljubica  Duić… Svoje prve radove u  ukoviru “Art-foruma” izlagali  su u Caffe-galeriji “Sveti Dominik”. Kao članica Društva  likovnih pedagoga Zadar prednjačila je u osnivanju “školskog likovnog salona”, koji je  započeo djelovati 1994. godine. Iste godine u čast Dana  Hrvatske državnosti bila je  priređena njihova prva  izložba. Uz đake osnovnih  škola Županije i grada Zadra:  OŠ Kruno Krstić, OŠ Šime  Budinić, OŠ Stanovi, OŠ Petar Preradović, OŠ Šimun  Kožičića Benje, OŠ Stjepan  Radić Bibinje, OŠ Valentin  Klarin Preko, OŠ Privlaka…  svoje radove prikazali su i zadarski likovni pedagozi: Dragica Lukin, Dragica Rašić,  Ulješka Belamarić, Nada Peraić, Petar Franulović, Boris  Žuža, Đano Martinović, Zvonimir Maštrović, Ljubica Mitrović-Duić, Senka Radić,  Marija Višić-Guina. Sudjelovala je na više skupnih izložbi,  kako u domovini, tako i u  inozemstvu. Priredila je dvadesetak samostalnih izložbi.  Zamolili smo autoricu izložbe  Senku Radić za razgovor.
Motiv izložbe “Žedno more”  je domaći krajolik (kamen,  more) koji prestavlja sastavni  dio Vaše osobnosti. Recite  nešto više o tome?
– Ja sam dijete kamenoga  grada (Šibenik). Rođena između kamena i živjela  cijeli  život između kamena. Kad bih  otvorila prozor vidjela bih  more. More je moja opsesija.  To je zajedništvo. To je dio  mene. To je beskrajna ljubav.  U mom djetinjstvu riva je  predstavljala žilu kucavicu.  Oko nje i na njoj događale su  se zanimljive stvari, tako da  sam u slobodno vrijeme u doba mojih školskih dana sjedila  na rivi i promatrala je. Ta riva  koja je “rasla” inspirativno je  djelovala na mene, posebice  što je u Drugom svjetskom  ratu bila srušena. U mojim  radovima i dalje dugo vremena bila je neiscrpni izvor.  Uvijek mi je more dolazilo u  svim mogućim varijacijama, u  svojoj mirnoći, mreškanju  morske površine ili u svojoj  zahuktalosti (podivljalo more). Mene je more veselilo u  svakoj prigodi. Upravo zahvaljujući motivu mora uspjela  sam stvoriti u svojim radovima  sklad svjetla i tame. Tako u  takvom tonskom rasponu od  suzdržanog kolorita do razbuktalog, moj slikarski rukopis postao je prepoznatljiv.  Kad zaronim ugledam zanosni sedef i mnoštvo komplementiranih sekvenci. Svi ti  oblici, plošni, trodimenizionalni, stopljeni su u fluidni  pejzaž koji stvara bogatu dinamiku.
Nadahnuće u moru i  kamenu
Posebice me madahnuo kamen, koji neprekidno mijenja  oblik i strukturu svoje površine. Kamen sa svojim detaljima u jednom nadrealističkom tonu (izgrižen od soli)  stopila sam u pašku čipku. Ti  moji radovi predstavljaju simboličku vezu s otokom Pagom.  Takav ciklus stvara jednu simfoniju. S kamenom sam prijateljevala i gore i dolje promatrajući ga u njegovoj ljepoti  čvrstog i hrapavog.
Koliko mi je poznato, Vaš  vrlo poznati motiv je arhitektura stare jezgre grada Zadra. Je li to točno?
– Da. To je bio ciklus pod  nazivom “Zvonici”, koji se “rodio” šetajući Zadrom u predvečerje. Jedno posebno nadahnuće nastalo je kada su  zvonik naše zadarske katedrale Sv. Stošije osvjetlili. Bila je  to svijetlost koja je stvorila  kod mene posebno nadahnuće. Tada sam doživjela poseban ugođaj, te tako zaželjela  to zabilježiti. Drugi naši romanički zvonici nisu bili osvjetljeni, stoga sam ih ja osvijetlila u jednom nadrealističkom smislu (kolorit). Radila sam ih na poseban način,  koji je kod mene izazivao ljubav i toplinu. Nažalost, oni  nisu bili izloženi u adekvatnom prostoru. Nužan je bio  veći izlagački prostor.
Jeste li u svom raznolikom i  bogatom opusu bili motivirani religioznim motivima?
– Tijekom i nakon Domovinskog rata radila sam takve  motive. Žitelji naših gradova i  sela molili su krunicu. Naši  hrvatski branitelji su “častili”  Sv. Antu (najhrvatskiji svetac). Promatrajući svoje sugrađane došla sam na ideju da  se okušam i u tome. Nastao je  ciklus naslovljen “Križni put”.  Dio izloženih radova izazvao  je divljenje posjetitelja.  Mišljenja sam da sam ovakvu  složenu tematiku pogodila i  tonski i kompozicijski. Naime,  zadovoljila sam kriterije, pravila.
Može se reći da ste skloni  više lirskoj apstrakciji, ali i  jednoj nadrealističkoj naraciji. Međutim, u Vašim radovima mogu se naći i elementi geometrijske apstrakcije rađene u ekspresionističkom tonu. Što se može reći  o tome?
– Moj rukopis je vrlo prepoznatljiv. Česti posjetitelji  naših izložbi prepoznaju moj  rad. Točno je da sam najviše  sklona lirskoj apstrakciji. Kada govorim o lirskoj noti, onda je moj kolorit suzdržaniji  (lirska apstrakcija). Kad sam  uspjela izbaciti iz sebe nešto  snažno, ekspresivno, onda mi  je i kolorit tako sanžan. U  takvim kompozicijama koristim pastel. Budući da sam veliki ljubitelj poezije takvi moji  radovi predstavljaju pjesme u  slikama. Na neki način neskromno mogu reći da su moje  slike pjesme. Dok sam bila  redovni predavač u školi uvijek sam nastojala svojim đacima pročitati pjesmu, e da bi  nakon toga mogli se i likovno  izraziti. Nisam im zadavala  određene motive. Imali su  potpunu slobodu u izričaju. U  svojim radovima najčešće koristim pastel i ulje. U zadnje  vrijeme koristim i akrilik.  Vraćam se ulju (slikarskoj  tehnici) više puta kad želim  dobiti poseban sjaj upravo domaćeg krajolika, moj osnovni  motiv more. Tu finoću, miješanje boja i postavljanje boje iznad boje. Tu mogućnost  koristim onda da bih postigla  prijelaz u pojedinim bojama.
Ispisivanje spontane  emocije
Iza mojih radova stoji apstraktno sjećanje na određene  stvari, na raznolike situacije,  osjećaje, doživljaje. Za apstraktnog slikara slika postaje  himnom iz podsvijesnog, jer  nastaje tako da se ne zna što  će slika dati. To je izravno  ispisivanje spontane emocije.
Član ste Hrvatskog društva  likovnih umjetnika Zadar, ranije Hrvatskog akademskog  društva likovnih umjetnika  Zadar (HADLU) Zadar. Sudionik ste i “Školskog likovnog salona”. Kako je došlo do  njegovog osnivanja?
– Jesam član sam ove Udruge. Prije nego sam prešla u  Hrvatskog akademsko  društvo likovnih umjetnika  Zadar bila sam član likovne  skupine “Art-forum”, koja je  osnovana u tijeku Domovinskog rata 1994. godine. Ideja  je došla iznenada, sjedeći uz  kavu sa svojim kolegama: Petrom Franulovićem, Ljubicom  Duić i Borisom Žužom. Uslijedila su naša sastajanja i  priređivanje izložbi. Kolega  Boris Žuža dao je našoj skupini ime “Art-forum” i tako  smo započeli djelovati. Prva  naša izložba bila je priređenja  u Caffe-galeriji “Sv. Dominik”.  Iako Domovinski rat nije završio, mi smo izlagali svoje  radove diljem grada Zadra i  Županije, posebice u Benkovcu i Biogradu. Učlanivši se u  HADLU Zadar članovi  “Art-foruma” nastavili su izlagati sami. Na neki način su se  otuđili od nas. Zadovoljna  sam svojim statusom sada u  novije vrijeme u Hrvatskom  društvu likovnih umjetnika.  Ne želim govoriti o problemima i drugim stvarima unutar Udruge jer to nije moja  zadaća. To prepuštam našem  predsjedniku Udruge prof.  Govorčinu, iako sam član  stručnog savjeta. “Školski likovni salon” nastao je zahvaljujući suradnji prof. dr. Antuna Travirke, povjesničara  umjetnosti, dugogodišnjeg voditelja Galerije umjetnina, sada redovnog predavača na Filozofskom fakultetu Zadar,  Odsjek za povijest umjetnosti  (katedra), odnosno na Zadarskom sveučilištu. U tijeku Domovinskog rata skoro godinu  dana pripremali smo izložbu  đaka osnovnih škola Županije, grada Zadra i pedagoga.
Sudjelovali ste na više  skupnih izložbi. Međutim za  prirediti samostalnu izložbu  dosta ovisi o sponzorima. Postoje li posebni razlozi što se  malo uključuju u takve projekte?
– Do sada sam imala 22  samostalne izložbe. Ovo je po  redu 23. Od skupnih izložbi  istaknula bih održane (priređene) u Zadru, Šibeniku,  Zagrebu, pa susjednoj Bosni i  Hercegovini – u Sarajevu, potom više u Italiji, Trstu, Padovi, Anconi, Milanu, zatim u  Češkoj i malo u Makedoniji.  Ovu prigodu koristim da bih  zahvalila našem kolegi, dugogodišnjem predsjedniku  Udruge, akademskom kiparu  Konstantinu Kostovu, koji  nam je omogućio naše prezentiranje u gore navedenim  zemljama. Ne smijem zaboraviti ni Bugarsku, mi smo  odlazili njima, oni su dolazili  nama. Samostalne izložbe  sam uglavnom organizirala  sama.
Kolonije otvorene za sve
U zadnje vrijeme pomogla  mi je Zadarska županija, grad  Biograd, Benkovac, Obrovac.  Uvijek je teško moliti sponzore,  tražiti i prostor i novac koji je  posebice nedostatan. U tome,  točnije (prostor za izlaganje)  članovi Hrvatskog društva likovnih umjetnika imaju privilegije. Nakon Domovinskog rata za bilo koju kulturnu manifestaciju odazivalo se dosta  sponzora, kako u Domovini,  tako i u iseljenoj Hrvatskoj (dijaspori). Bila sam uključena u  humanitarne izložbe i aukcije u  organizaciji kulturnog društva  “Napredak”. Možda je za manji  odaziv sponzora razlog što je  više kvantitativnog, a manje  kvalitetnog.
Spomenili ste “Napredak”,  humanitarne izložbe. Što u budućnosti očekujete od novog  gradonačelnika Zvonimira  Vrančića?
– Nadam se da će to krenuti  nabolje, ali kako je vrijeme recesije (u novije vrijeme američki  blaži izraz za privrednu krizu)  nažalost, ljudi se više okreću  manje vrijednim stvarima koje  su im bliže i potrebnije od naših  likovnih radova. Mogu reći da  od gradonačelnika Zvonimira  Vrančića očekujem puno. Poznavajući ga tvrdim da će učiniti  najviše što može. Mi ćemo biti  zadovoljni, naša Udruga, ako  pogleda i na nas. Kao što rekoh,  uvijek je nedostatan novac za  bilo koju kvalitetniju, ali i  složeniju manifestaciju ili kulturnu instituciju.
Na kraju razgovora, recite,  kako gledate na likovne kolonije?
– Sudjelovala sam i na nekoliko likovnih kolonija i bila  sam zadovoljna, u Preku na  otočiću Galevcu, Otoku Pagu,  Božavi… Koliko sam informirana, one i danas djeluju, u kojima sudjeluju brojni likovnjaci –  od onih mlađih do najstarijih.  Mišljenja sam da bi bilo vrijeme  prestati upotrebljavati i govoriti  samo o akademskim likovnjacima na kolonijama, jer su kolonije otvorene za sve koji su  zainteresirani. Mogu se uključiti  i amateri, premda ja ne volim taj  izraz, svi koji žele raditi.