Provjerili smo turističku ponudu Italije: Prirodu nema smisla uspoređivati, a cijene? Pa pogledajte ovo

Hrvati su jedan od mediteranskih naroda s najmanjim stupnjem samopouzdanja. K tome, vrlo su upitni i po pitanju zdravlja očiju. Sve se to da iščitati s društvenih mreža, što možda i nije toliko važno jer ipak je riječ o osobnom doživljaju svijeta oko sebe koje osim vas samih dominantno konzumiraju prijatelji, ali ipak postaje pomalo zabrinjavajuće kad to počnu činiti i formalni mediji koji bi ipak trebali odisati profesionalnošću.

Lignano Sabbiadoro / iStock

Razlog ovakve teze je u čitavom nizu tekstova ili fotovijesti kojima smo zasuti praktično od početka najznačajnijeg dijela turističke sezone.

Nesposobni vidjeti širu sliku, okruženje u kojem se turizam događa, potpuno smo ostali fascinirani dvjema, naizgled i ne toliko važnim pojedinostima: cijenama kuglice sladoleda i čaše piva. I to ne u nekim prosječnim situacijama, nego isključivo u ekstremnim slučajevima.

Stvorena je tako slika kako su u najznačajnijim hrvatskim turističkim sredinama cijene podivljale, kako je uobičajeno da je kuglica sladoleda svugdje tri i više eura. Baš kao što kriglu piva treba platiti najmanje pet eura.

Govorimo li o ljudima koji su eksponirali takve vijesti, i cijene koje dakako postoje, njihov je to odabir.

No uistinu je nevjerojatno da su ta dva pojma toliko zaokupila cjelokupnu javnost i medije da bi se vrlo brzo nakon toga počele kotrljati vijesti o propasti sezone i turizma. Nije to dakako ni najmanje benigno jer turizam čini čak 20 posto domaćeg gospodarstva, što bi značilo nemali udar na korisnike proračunskih sredstava.

Značilo bi to još jednu epizodu osiromašivanja nesagledivog mnoštva ljudi, kao i odustajanje od sufinanciranja čitavog niza projekata.

Zlatni pijesak

Da ne bismo i sami zapali u isprazne priče, u procjepe bez navođenja izvora informiranja, koje voli današnje digitalno doba, krenuli smo u usporedbu.

Najlogičniju i najbližu najsnažnijim područjima hrvatskog turizma – obali Jadrana s talijanske strane.

Jer nakon Kvarnera i Istre, komadića slovenskog mora dolazi – Italija.

U Monfalconeu smo se skinuli s autoceste da bismo laganom vožnjom stigli do najznačajnijeg ljetovališta Furlanija-Julijske krajine – Lignano Sabbiadora.

S obzirom na to da je nakon kamenite obale koja karakterizira pojas od Trsta do Monfalconea, riječ o nizinama koje su formirali riječni tokovi što se spuštaju s planinskih vrhova Italije i Austrije, riječ je i o nekad močvarnim područjima koje se ustrajnim radom, melioracijama i izgradnjom kanala za navodnjavanje, privelo jednoj sasvim ne samo prihvatljivijoj nego i vrlo korisnoj funkciji.

Kad je pak prije stotinjak godina krenuo razvoj turizma, nastao je Lignano Sabbiadoro. Gradić Lignano je dobio i svoj dodatak, u marketinškom smislu vrlo efektna naziva, koji je u doba silne ekspanzije turizma šezdesetih godina postao pravi hit.

Među turistima koji su stizali autocestom preko Tarvisija, dominirali su ljudi željni odmora i zabave iz Austrije i Bavarske. Danas su im se u velikom broju pridružili Poljaci, Česi i Slovaci tako da uz domaće talijanske turiste čine jedan sasvim zanimljivi presjek nekadašnjeg austrougarskog nacionalnog mozaika.

Austrougarski pristup

Ono što nas s »druge strane Jadrana« danas posebno čudi jedan je također austrougarski pristup korištenju plaža.

Kako smo i istaknuli, riječ je o golemim pješčanim plažama koje su u cijelosti prekrivene tipskim ležaljkama. Riječ je o modelu u kojem dva ležaja spaja nosač jednog suncobrana. OK, i na hrvatskim se plažama susrećemo s koncesijama i »okupacijama« od strane ležaljki, no u pravilu se ne bi smjelo zauzeti više od dvije trećine plaže.

Kad je riječ o kompleksu što spaja Lignano i Lido di Jesolo, četrdesetak kilometara obale, ležaljke su apsolutno dominantne.

Prostiru se u bezbrojnim redovima, na većim plažama ima ih više od deset, i za njih se dakako plaća naknada. Svakako, pristup pomorskom dobru otvoren je za sve posjetitelje, ali ako želite biti »šugamanaš«, odnosno individualac koji se ne želi pokoriti teroru ležaljki, vrlo ćete se brzo osjetiti – nižim bićem.

Ljudima sa šugamanima ostavljen je tek iznimno uski pojas uz samo more tako da će vas, čak i da se uspijete ispružiti, vrlo brzo oplahnjivati smijesa mora i pijeska. Što ni u kojem slučaju nije ugodno, a još manje lijepo.

Za jedno »bacanje« u more još nekako, no kanite li ljetovati sedam dana, vrlo ćete se brzo obratiti nekoj od recepcija što se nalaze na ulascima prema plaži i zatražiti svoju ležaljku.

Nasmijana, vrlo profesionalna i nadasve ljubazna recepcionerka za to će vas zatražiti 25 eura po danu, uz napomenu da tjedan iznajmljivanja stoji oko 150 eura, ovisno o tome za koji se red odlučite. Za nas navikle osvajati plaže kako nam se prohtije, jedna takva slika je poprilično deprimirajuća: more istih ležaljki, nanizanih kao u nekom SF filmu i na njima ljudi koji ne znaju što bi sami sa sobom.

K tome, nismo uočili nijedan par koji je sa sobom donio bilo što osim voća. Nema onog s naših plaža tako poznatog »štak« zvuka otvaranja limenke piva ili mljackanja nekog bogato strukturiranog sendviča.

O, ne, učinite li to opet ćete se, kao što se to događa šugamanašima, osjećati kao niže biće. Ako ste u redovima bliskim samom ulasku u more, svako malo ispred vas prolazi rikša s osvježavajućim napicima i sladoledima.

Dakako da ničeg nema što bi bilo jeftinije od tri eura, možda samo manje količine »granatine«, voćnih sirupa pomiješanih sa sitno mljevenim ledom koje su 2,5 eura.

Probudi li se u vama glad, tost je dobro rješenje. Cijena? Simboličnih sedam eura.

Ako je glad jača, tu je hamburger. Za 15 eura uz njega ćete dobiti i pomfrit.

Jeftiniji parking

Lignano je privlačan, definira ga mnoštvo malih obiteljskih hotela organiziranih po bed&breakfast principu ili polupansionu, ovisno o snazi kuhinje. Uz cijene hrane i pića koje su dvadesetak posto više od najskupljih hrvatskih, izdvaja se cijena parkiranja.

Uz samu plažu po satu svega 90 centi, dok je dnevna karta osam eura. U odnosu na ono što se može doživjeti kod nas, čak i na gradskim parkiralištima, povoljno. Razlog tome je činjenica da većina gostiju ima osigurana parkirališta, pa za dolazak na plažu ne koriste automobile.

Italija, a posebno njezina obala, ima veliku dominaciju raznih tipova hotela, apartmansko iznajmljivanje je u manjini, a u Lignanu je i jako lijepi kamp.

Na samom kraju duge pješčane plaže ušće je rijeke Tilment, a to je ujedno i granica između Furlanija-Julijske krajine i Veneta. Tu je i manja marina, a našu je pažnju posebno privukao restoran zanimljiva naziva, kao i povijesti – Restorante Alla Vechia Finanza.

Zgrada datira još iz napoleonskih vremena, a, kako joj i sam naziv govori, prije pretvaranja u restoran služila je uvijek respektabilnoj financijskoj policiji. Zanimljivo uređena, na jako dobroj poziciji, dominantno nudi jela s okusom mora.

Restorante Alla Vechia Finanza

Cijene su malo drugačijeg okusa, no ako niste jako gladni i zahtjevni, ako vas ne povuče želja za istraživanjem vinske liste, nekih 70 eura za dvije osobe može biti dovoljno.

Primjerice, predjela su po dvadeset eura, špageti ili neka druga tjestenina u raznim umacima po dvadeset, a ako želite domaće tagliatele u čijem umaku dominira meso jastoga – 30 eura.

Mogu se dobiti i razne friture po 25 eura, a ono što je u odnosu na naše cijene u pravilu povoljnije jesu cijene vina. Domaćeg jer je to područje s brojnim vinogradima i vinarijama, tako da za 25 eura možete guštati u sasvim pristojnoj butelji.

Pola litre točenog, otvorenog vina je od sedam do deset eura.

Morski magneti

Idemo dalje, prelazimo u najturističkiju talijansku regiju – Veneto. Kako i ne bi bila takvom kad su u njoj Venecija, Verona, Vicenza, Treviso te morski magneti poput Bibionea i Lido di Jesola. Ili mjesta koja se protežu prema Punti Sabbioni koja za odmor biraju turisti čije je središte zanimanja višednevni obilazak Venecije.

Italija je inače u 2019. zabilježila 65 milijuna posjetitelja koji su ostvarili oko 230 milijuna noćenja. Golemi dio tog kolača ostvaruje se na Jadranu.

Lido di Jesolo stiže i do 7,5 milijuna noćenja, Lignano Sabbiadoro 3,5, milijuna dok jedan sasvim mali Bibione raspolaže sa 100 tisuća kreveta.

Putujete li u te krajeve, svakako posjetite i Caorle. Jer, dok su navedena ljetovališta ipak hibridnog tipa (građena za turiste i njihov smještaj), Caorle je, između ostalog i po bojama fasada svojih kuća, iznimno lijepo primorsko mjesto, arhitektonski u dominantno venecijanskom stilu.

Lido di Jesolo je uz Rimini sasvim sigurno najveći turistički magnet kad je ljetovanje u pitanju. Plaža mu je duga skoro 20 kilometara, a prepun je i dodatnih sadržaja koje posebno preferiraju djeca, kao i tinejdžeri pa i nešto starija populacija.

Za one starije privlačan je »outlet« u Noventi di Piave gdje se za manje iznose kupuje »firmatu« odjeću i obuću. S cjenovne strane Lido di Jesolo još je i skuplji od Lignana, mada nije nemoguće pronaći manje pizze za 10 eura.

Piva je 5,5 eura i to za četiri decilitra. Famozne kuglice sladoleda kreću od dva eura i tako u nedogled. Plaža je dakako pješčana i totalno prekrivena ležaljkama. Tuševi su besplatni, osim ako sol i pijesak ne želite sa sebe sprati toplom vodom.

Opet, u direktnoj komparaciji, Hrvatska je povoljnija. Ali kad u Italiji vidi ovakve cijene, hrvatski um reagira kako je tako nešto za te gradove – normalno.

Kad to vidi doma, kreću najrazličitiji oblici najrazličitijih čuđenja i snebivanja.

Da, pitanje radne snage, odnosno njezine cijene. S obzirom na to da je veliki nedostatak konobara i kuhara u Hrvatskoj značajno podignuo cijenu rada i poprilično približio onoj talijanskoj, tu prestaju razlozi da mi ne bismo imali pravo naplaćivati uživanje u našoj lijepoj zemlji.

Pravo na uspjeh

Nije da podržavamo bilo kakva imperijalistička posezanja za susjednim krajevima, ali da smo Talijani iz furlanijsko-venetskog primorja, sasvim bi nam bile jasne želje za svojatanjem Istre i Kvarnera.

Ne zato što smo lokalpatrioti nego zato što smo objektivni ljudi: uspoređivati obale tih dviju regija, primjerice jedan Cres ili Lošinj, Rovinj, Opatiju, Mošćeničku Dragu, Novigrad pa onu tako još uvijek iskonsku istočnu obalu Istre s mjestima koja su bila središte naše reportaže nepotrebno je.

Riječ je s jedne strane o nanosima pijeska koji su zahvaljujući onoj tako dobroj talijanskoj imaginaciji i dizajnerskim talentima pretvorene u turističku industriju, vrlo dohodovnu, ali ne i u prirodu koja ostavlja bez daha.

A mi? S naglašenim manjkom samopouzdanja? Mi sebi oduzimamo pravo na uspjeh. Kad govorimo o hrvatskom turizmu, dajemo si za pravo uspoređivati ga samo s najnerazvijenijima.

Osobno, osim nekoliko država kao što su to Libija, Alžir ili Libanon, prošao sam čitav Mediteran. I krajnje racionalno, pri čistoj pameti oslobođenoj patriotizma i lokalpatriotizma, ističem kako je malo gdje takve ljepote, tako pitomog mora, pa i dobrih ljudi kao što je to u Hrvatskoj.

I baš zato, baš iz tog razloga – Hrvatska ima pravo naplatiti takvu ljepotu. Zabavljati se cijenama kuglica sladoleda u naznačenim je uvjetima potpuno nepotrebno. Prema ljepotama Hrvatske čak i uvredljivo.