Rezultati istraživanja objavljeni su u znanstvenom časopisu Nature, izvijestila je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU).


Studija je okupila međunarodni tim od 42 istraživača iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske, predvođen konzorcijem HistoGenes, u kojem su s hrvatske strane sudjelovali akademik Mario Šlaus i Radomir Jurić.




Istraživanja su pokazala da su od 6. do 8. stoljeća istočna Njemačka, Poljska, Ukrajina i Hrvatska doživjele veliku promjenu genetskog podrijetla budući da je više od 80 posto populacije imalo novo genetsko podrijetlo.


No dok je u istočnoj Njemačkoj i Poljskoj ova genetska promjena bila gotovo potpuna jer su se raniji germanski narodi uglavnom odselili ostavljajući širok prostor za slavenska naseljavanja, u Hrvatskoj je došlo do naglašenijeg miješanja između novih istočnoeuropskih doseljenika i lokalnih zajednica, a ta raznolikost podrijetla i danas je prisutna u modernim populacijama ovih područja te objašnjava izvanrednu raznolikost koju nalazimo u kulturama, jezicima, pa čak i genetici današnje srednje i istočne Europe, kaže se u studiji.


„Iako su izravni dokazi iz ranih slavenskih središnjih područja i dalje rijetki, naši genetski rezultati nude prve konkretne tragove o formiranju slavenskog podrijetla – ukazujući na vjerojatno ishodište negdje između rijeka Dnjestra i Dona“, kaže genetičar s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu i glavni autor studije Joscha Gretzinger.


Širenje slavenskih skupina nije bilo uniforman proces koji je podjednako utjecao na sve zahvaćene zajednice, već dinamična transformacija prilagođena lokalnim kontekstima i povijestima.


„Umjesto jednog naroda koji se kreće kao cjelina, slavenska ekspanzija nije bila monolitan događaj, već mozaik različitih skupina, od kojih je svaka na svoj način prilagodila i spojila tradicije, što sugerira da nikada nije postojalo samo jedno ‘slavensko’ identitetno obilježje, već mnoga“, objašnjava jedna od glavnih autorica studije, Zuzana Hofmanová iz MPI EVA i Masarykovog sveučilišta u Brnu.


To širenje nije slijedilo model osvajanja i carstava: umjesto vojski i krutih hijerarhija, doseljenici su svoje nove zajednice gradili na fleksibilnim društvenim okvirima, često organiziranim oko proširenih obitelji i patrilinearnih srodničkih veza, ističe se.


No ovaj obrazac nije podjednako primjenjivan na svim područjima na kojima su se novopridošli stanovnici naselili. U istočnoj Njemačkoj promjena je bila uočljiva i sveobuhvatna: veliki, više generacijski rodovi postali su temelj društva, s rodbinskim mrežama mnogo opsežnijima i strukturiranijima od malih nuklearnih obitelji koje su bile tipične za prethodno razdoblje seobe naroda.


Nasuprot tome, u Hrvatskoj su se nove doseljeničke zajednice u puno većoj mjeri prilagodile ranijim, već postojećim društvenim strukturama te je njihov donio mnogo manji poremećaj postojećim društvenim obrascima, a društvena organizacija često je zadržala neke značajke ranijih razdoblja, što je rezultiralo zajednicama u kojima su se novi i stari običaji miješali ili opstajali jedni uz druge.


Našim istraživanjima potvrđeno je doseljenje Hrvata u sedmom stoljeću, iako je hrvatsko ime prvi put zapisano tek u devetom stoljeću nakon stvaranja hrvatske države, a što se tiče pradomovine Hrvata, ona se uobičajeno smještala u južnu Poljsku i sjevernu Češku, dok ju rezultati naših istraživanja smještaju dosta sjevernije i istočnije, objašnjava akademik Šlaus.


Radilo se o migraciji izdaleka, pri čemu su ljudi morali prijeći put od 2500 do 3000 kilometara, uglavnom pješice, i doseljavale su se čitave zajednice, ne samo muškarci, a u povijesti su rijetki slučajevi da se seli cijeli narod.


U odnosu na obrazac koji je uočen u sjevernijim migracijskim područjima, hrvatska priča je priča o promjeni ali i kontinuitetu. Naime, drevna DNA iz Hrvatske pokazuje značajan priljev novog istočnoeuropskog podrijetla, ali ne i potpunu genetsku promjenu, dodaje Šlaus.