Plovio je za oluje, plovio je za vjenčanja, plovio je za živote i za zadnja putovanja

Motorni brod »Tijat«, izgrađen u brodogradilištu Brodosplit, daleke 1955. godine, početkom srpnja otišao je u »mirovinu«, nakon 68 godine plovidbe, tijekom kojih nikad nije zakazao, održavajući linije prema brojnim otocima duž hrvatske obale, ali i nakon njegovog povlačenja iz službe, zahvaljujući devet godina dugim naporima grupe »Tijat u srcu« koja se zalaže za očuvanje ovog dimenzijama malog, svega 37,6 metara dugog, ali po svemu ostalome, velikog broda, moguće je da će ipak nastaviti plovidbu na šibenskom području, gdje je dugi niz godina održavao redovne linije, prvenstveno na relaciji Vodice-Prvić-Zlarin-Šibenik.

Inicijativi su se priklonili i šibensko-kninski župan Marko Jelić, kao i gradonačelnik Šibenika Željko Burić koji smatraju da bi se brod mogao koristiti u projektu šibenskih tvrđava, za prijevoz izletnika do tvrđave svetog Nikole, kupališta Jadrija, muzeja na Zlarinu i Krapnju, do Skradina i drugih odredišta u šibenskom akvatoriju. Iako službenih informacija iz Jadrolinije o daljnjoj sudbini broda još nema, prema nekim neslužbenim informacijama, mogao bi ipak biti pošteđen odlaska u rezalište i dobiti novu namjenu.

Brojne manovre

»Tijat« je klasični putnički brod za lokalne linije, iznimnih maritimnih karakteristika i pouzdanosti koji je mnogim otočanima i stanovnicima mjesta uz obalu puno više od samog broda. Na njemu su se rađala djeca, njime su se pokojnici prevozili do posljednjih počivališta, na njemu se upoznavalo, prijateljevalo, zaljubljivalo i zato ga mnogi smatraju doslovce članom obitelji s kojim su odrastali i oni i njihova djeca, a na njemu su plovile generacije hrvatskih pomoraca.
Jedan od njih – umirovljeni, ali još uvijek aktivan, kapetan Dragomir Mucić na »Tijatu« je bio zapovjednik u periodu od deset godina, od 1987. do 1997. godine, tijekom kojeg je brod dva puta mijenjao ime – iz »Ohrid« u »Hrid«, a potom u ono pod kojim ga svi danas znaju – »Tijat«.

– S »Tijatom« sam plovio u šibenskom arhipelagu, zadarskom, povremeno i na splitskom području, kaže Mucić, ističući kako smatra da »Tijat« treba sačuvati, prvenstveno zbog toga što je riječ o brodu koji na najbolji način svjedoči o umijeću hrvatskih brodograditelja, kao i svih pomoraca koji su na njemu plovili, zbog čega se pridružio grupi »Tijat u srcu«.

– To je brod izgrađen u vrijeme kada je zanavljana flota Jadrolinije i drugih brodova, mahom radom naših brodograditelja koji su se pokazali kao vrhunski majstori. »Tijat« će biti teško zamjenjiv, unatoč njegovim godinama, zbog toga što u Hrvatskoj više nemamo sličnih brodova koji bi jednako učinkovito mogli održavati linije prema malim otocima, s malim brojem stanovnika, po svim vremenskim uvjetima koji na tim otocima prevladavaju tijekom godine. Današnji se brodovi grade na drukčiji način, a mislim da ni kvaliteta materijala, posebno čelika od kojeg je izgrađen trup broda, kao ni motora koji su u stanju izdržati tolike godine plovidbe i velik broj dnevnih »manovri« i opterećenja kojima su izloženi. »Tijat« ili »Ohrid« i »Hrid«, a to ime »Hrid« dobio je tako što mu je naprosto bilo prebojeno prvo slovo u imenu, je jedan krasan mali brod, koji je bio praktički savršen za sve luke u kojima je pristajao. Uz to, on je bio pravi »mornar«, brod koji je izvrsno podnosio more, sposoban za održavanje pruga, primjerice prema Žirju, gdje zna strahovito puhati bura ili tramontana. Rijetko se dešavalo da je ostao vezan zbog nevremena. Konkretno, u mojih deset godina na njemu, to se nije dogodilo niti jedan jedini put, a to najbolje govori o njegovim karakteristikama, kaže Mucić.

Luke u kojima je »Tijat« pristajao vrlo su specifične, ističe Mucić, svaka je izložena vjetrovima i valovima iz različitih smjerova, sa skučenim manevarskim prostorom i često relativno malim rivama, ali je, uz znanje i vještine posada, sve te izazove uvijek uspješno svladavao.

Foto: Sergej DRECHSLER

Pouzdanost Sulzera

– Ljudi taj brod vole jer je prevezao nebrojene i domaće ljude i turiste, uvijek sigurno i pouzdano. Ne znam s kojim bih ga brodom usporedio, možda jedino s »Liburnijom«, znatno većom, ali to je također brod za kojim sam žalio kada je otišao, jer smatram da je mogla biti iskorištena još puno godina, na neki drugi način i uz adekvatna ulaganja. Kod »Tijata« je posebna vrijednost i njegov motor, Sulzer, nevjerojatno pouzdan i dugotrajan, kaže Mucić, koji gorljivo zagovara opstanak broda u plovnom stanju i u možda nekoj novoj funkciji, ali je i svjestan da to podrazumijeva i osiguravanje sredstava za njegovo održavanje koje postaje sve zahtjevnije, zbog ograničene mogućnosti nabave rezervnih dijelova, troškova posade i drugih izdataka vezanih uz brod.

– Nitko ne želi da on ode u staro željezo, nego da se zadrži u svom izvornom obliku, ali tu je uvijek pitanje novca. Svi podržavaju njegovo očuvanje, ali treba osigurati godišnji budžet, što će biti prilično zahtjevno. U Šibensko-kninskoj županiji i Gradu Šibeniku postoji dobra volja da se brod zadrži i stavi u novu funkciju, bio sam i na sastanku s tamošnjim županom koji želi zadržati brod. Koliko sam shvatio, Jadrolinija želi zadržati motor s »Tijata«, za rezervne dijelove za »Premudu«, što je potpuno shvatljivo, jer je do tih dijelova teško doći. Župan je predložio da se ugradi noviji motor, manjih gabarita i slične snage, što nije loša ideja, ali je problem u tome što su noviji motori puno lakši od sadašnjeg i brod više ne bi imao onu, kako mi kažemo, batudu u plovidbi. Takvi motori imaju svojih prednosti, jer manje troše, relativno ih je lako ugraditi, ali idealno bi bilo da se brod zadrži u svom originalnom stanju. Osim grupe »Tijat u srcu« toj ideji dale su podršku i sve udruge kapetana iz Hrvatske i brojni pojedinci, ali problem bi mogao biti novac, kaže Mucić.

Djetinjstvo na pajetama

»Tijat« je ljude, ističe kapetan, ne samo prevozio, nego su se na njemu uspoznavali, rađali, prevozio je pokojnike na njihovim zadnjim putovanjima, a na njemu su se redovito igrala djeca iz svih luka u kojima je pristajao. Malo prije nego je umirovljen, u medijima su objavljene fotografije i snimke dječaka s Prvića koji se vješaju po »pajetima« dok brod isplovljava, što je u dijelu javnosti izazvalo zgražanje, ali Mucić kaže kako je to naprosto dio odrastanja na otocima i u primorskim mjestima, pri čemu nikad nije zabilježen niti jedan nesretan slučaj.

– To su normalne stvari. Ja sam rođen u Makarskoj, gdje smo se i mi kao djeca hvatali za pajete. U svakom mjestu je to, da tako kažem, običajno pravo. Svi mi koji smo se po pajetima vješali, a kasnije i upravljali brodovima na čije su se pajete hvatala neka nova djeca, uvijek smo na to pazili. To je dio odrastanja. Na »Tijatu« se dvoje djece i rodilo, a njime smo mnoge ljude, naše otočane, ponekad i naše kolege pomorce, prevezli do posljednjeg počivališta. Treba i to reći. Koliko je bilo lijepih trenutaka, bilo je i tužnih, ali uvijek se to radilo na dostojanstven način. Siguran sam da je u svoj tuzi, rodbini bilo drago da je svaki od pokojnika ispraćen jednim dugim zvukom brodske sirene, što je pomorski pozdrav pokojniku. Lijepih je sjećanja ipak bilo puno više. U Domovinskom ratu smo prevozili i prognanike za Obonjan i druge otoke, bili smo u to vrijeme i puno fleksibilniji, po pitanju skretanja s rute da bi nekog prevezli, pričekali s polaskom ako netko nije stigao na vrijeme. A svi koji smo na njemu plovili ponosni smo jer nikad nismo imali smrtnih slučajeva ni teških ozljeda, bilo putnika ili posade, iako je bilo »grubih« vremena i mora. Bilo je svakakvih situacija, jednom smo uspjeli spasiti skipera s potonule jedrilice, zimi, po lošem vremenu, spustili smo teški drveni čamac za spašavanje, jer tad nije bilo brzih spasilačkih brodica kao danas i uspjeli ga izvući, a jednako tako smo jednom između Žirja i Obonjana uočili ljudsko tijelo kako pluta u moru, zaustavili se, i krenuli da ćemo ga izvući, da bi se na kraju pokazalo da je riječ o gumiranoj jakni koju je netko bacio u more.

Bilo je i situacija kada smo produžili vrijeme stajanja u Vodicama ili na nekom od otoka, da bi pričekali ljude. Uvijek smo im nastojali izići ususret, ali su i otočani nas izuzetno cijenili i poštovali. U svakom slučaju, »Tijat« je brod koji je obilježio toliko ljudskih života, putnika, nas pomoraca i kojeg sigurno treba sačuvati, po mogućnosti u plovnom stanju i da održava linije od Šibenika do tvrđave svetog Nikole i drugih odredišta, uz izlete do Skradina i slično, jer on je, kako sam rekao, primjer znanja i vještine naših brodograditelja i pomoraca, zaključuje Mucić.

Foto: Sergej Dreschler

Uvijek pouzdan

Jedna od istaknutijih aktivistica u grupi »Tijat u srcu« je Ivana Beban koja živi u Splitu, ali kako je porijeklom s Prvića, na kojemu često boravi, gotovo čitav svoj život plovi »Tijatom« kojeg, kako ističe, ne doživljava kao samo brod, nego kao živo biće i člana obitelji. Članica je inicijative za očuvanje »Tijata« otkad je pokrenuta, prije devet godina i smatra da brod treba pod svaku cijenu sačuvati.

– »Tijat« nam je svima bio prijevozno sredstvo, ali više od toga i igraonica i kartaonica i ogovaraonica i mjesto gdje smo se upoznavali, družili. Kad bi dolazili iz grada na otok, tu bi pokazali nove cipele, ispričali koga smo sreli, što smo radili, potužili se na probleme i pohvalili dobrim stvarima. Bila su to posve drugačija putovanja nego danas na trajektima i katamaranima, na kojima nitko ni s kime ne razgovara. Brod je to kojim smo na otoke prevozili sve što nam je trebalo, kojim su nam stizali prijatelji i na kojemu smo, ukratko, proveli neke od najljepših trenutaka u životu, kaže Beban.

Ona i njeni istomišljenici, koji su organizirali i peticiju za očuvanje »Tijata«, zalažu se da brod bude očuvan kao spomenik kulture ili u nekom drugom svojstvu, ali svakako u plovnom stanju u kojemu će i nove generacije još dugo godina, uz dobro osmišljeno upravljanje i održavanje, moći uživati.

– Kako sada stvari stoje, čini se da bi mogli i uspjeti. Iako nemamo još službenih potvrda, dobili smo neslužbne informacije da su naš župan i Jadrolinija razgovarali prije desetak dana i da bi od toga moglo nešto biti. Mi želimo da se brod očuva u izvornom stanju, s originalnim motorom, jer je riječ o izvanrednom brodu, savršenom za naše porte u šibenskom kraju. On je nešto manji od »Premude« i »Postire« i kao takav je do sad besprijekorno obavljao svoju službu, a vjerujemo da za njega ima posla i dalje. Ljeti na njemu zna biti malo gužve, ali ljeti niti jedan brod ne bi bio dovoljno velik. Zimi, međutim, »Tijat« je uvijek bio pouzdan, uopće nismo morali gledati vremensku prognozu, znali smo da ćemo stići na odredište. Kad su linije na cijelom Jadranu bile u prekidu, »Tijat« je plovio. S Jadrolinijom smo do sad imali odličnu suradnju, pa vjerujem da će uprava tvrtke prihvatiti našu inicijativu i želje grada i županije te da će brod biti sačuvan, kaže Beban, dodajući kako bi o »Tijatu« mogla govoriti danima, jer je riječ o uistinu posebnom brodu.

– Cijeli moj život obilježili su brodovi »Ohrid«, danas »Tijat«, »Karlovac« i »Valjevo«, svi iz iste serije, ali »Tijat« više od ostalih jer se najduže zadržao na našem području. S njim smo proživjeli najsretnije i najtužnije trenutke. Ljudi su se pomalo uz njega vezivali, svi, ne samo otočani, nego i oni koji su dolazili na ljetovanja, na Otok mladosti, svi imamo predivne uspomene vezane uz taj brod. Otišao je prije mjesec dana, ali i sad kad pričam o njemu zadrhtim, jer ga doživljavam kao živog čovjeka. A tu su i ljudi, posada, s kojima smo imali izvanredne odnose, bili smo s njima kao jedna obitelj. Znali smo im imena, oni su znali naša, pomagali su nam, uvijek nam radili usluge. Kada je odlazio na zadnje putovanje, kada su organizirani ispraćaji u svim lukama, nisam imala snage otići i to vidjeti, jer naprosto ne želim vjerovati da nam se »Tijat« više neće vratiti. A vjerujem i da hoće, jer vrijednost tog broda puno je veća od vrijednosti starog željeza pa se nadam da će uskoro opet zaploviti u šibenskom akvatoriju, jer ne želimo da bude pretvoren u neki brod muzej privezan na rivi, nego da i dalje plovi i radi ono u čemu je skoro sedam desetljeća bio izvanredan, kaže Beban.

Ljubav na »Tijatu«

Tijat je mnogima više od broda, uz kojeg vežu brojna sjećanja i uspomene, a njime je više od četiri desetljeća do svog Prvića i s njega plovio i Neven Šantić, dugogodišnji nekadašnji novinar i kolumnist Novog lista.

– Prvi Jadrolinijin putnički brod s kojim sam se vozio između Prvić Luke i Šibenika prije šezdesetak godina bio je parobrod »Kupari«, koliko mi je poznato posljednji parobrod Jadrolinijine flote koji je ubrzo nakon toga umirovljen. Poslije su se na liniji 505 Šibenik – Zlarin – Prvić Luka – Šepurine – Vodice izmjenjivali razni brodovi, najviše drveni »Marin Držić« i »Ivan Gundulić«. Zanimljivo oba ova broda, umirovljena 1978. godine, daljnja je sudbina dovela u Riječki zaljev. Prvog je kupio Goran Bačić iz Rijeke da bi kasnije doživio i havariju, a »Ivan Gundulić« je postao »Vila Velebita Dva«, školski brod Pomorske škole iz Bakra. I još je u voznom stanju. I tada je, krajem 1970-ih, došao »Tijat«, koji je u to vrijeme još nosio ime »Ohrid«, da bi, zajedno s brodovima istih karakteristika – »Valjevom« i nešto manje »Karlovcem« koji su se »umorili« davno prije njega, takoreći do jučer bio glavno prijevozno sredstvo Zlarinjana i Prvićana.

Zašto je Tijat osobno meni prirastao srcu? Nije bio ni najbrži ni najveći brod, ali ako si 45 godina vezan uz njega, makar ga i ne koristio svaki dan, uđe ti u srce. Kroz to dugo razdoblje svatko od nas koji se njime vozio, prevozio kućanske aparate, namještaj i što sve ne, doživio je brojne dogodovštine. Igrajući kao klinci košarku za »Maretu« iz Prvić Luke, na povratku kući svaku bi pobjedu u gostima najprije proslavljali na »Tijatu«. A moguće je i da ne bih oženio svoju suprugu Dijanu da se upravo »Tijat«, suprotno svim nepisanim pomorskim pravilima da se brod ne vraća kada počne »šijavati«, prije više od trideset godina nije u Zlarinu vratio po nju, koja je kasnila, i prevezao je u Prvić Luku. Navrh svega, radeći dvije ratne godine početkom 1990-ih kao dopisnik Novog lista iz Dalmacije, u jednom razdoblju stacioniran na otoku, svakog sam dana s »Tijatom« išao na posao u Šibenik. »Tijat« mi je bio drag i zbog maritimnih karakteristika. Nije bio velik, ali si imao osjećaj da prostora ima koliko treba, i na palubi i u potpalublju – gornjem i donjem salonu. Nije bio prebrz ali je prekrasno izgledao na moru, skladan, vitak, klizio je morem sa zavidnom elegancijom. Pravi brod, kaže Šantić.