Kunem se grobom svoje majke, i danas je sanjam!

Kaže se da o pravoj ljubavi svi govore, ali je malo tko doživi. Među njima je zasigurno Niko Paleka, 79-godišnji Zadranin, čiji težak i buran život nije moguće svesti na novinski članak, pa ni njegovu nevjerojatnu ljubavnu priču o kojoj je tek mali dio podijelio s nama.
Ime joj je Sara, a zvali su je Florijana. Bila je Židovka, a on Hrvat, hrvatski nacionalist koji je iz političkih razloga dva puta bio zatvaran. Nije se smjela udati za njega, vjenčala se s drugim, ali su se i tada potajno sastajali. Zbog nje se nikad nije oženio. Nije ju vidio više od četrdeset godina. I danas misli na nju, i danas je »vidi« kako iz Splita stiže na zadarski kolodvor koji je igrom slučaja preko puta njegova prozora, u zgradi poznatoj kao »casa popolare.«
– Još uvijek je sanjam. Kunem se grobom svoje majke da i danas sanjam Saru, govori Niko, potvrđujući time kako sve velike ljubavi uvijek prati i mašta. Započinje svoju priču vraćajući se u davne šezdesete godine.
– Upoznali smo se u Italiji, na sveučilištu u Perugiji, gdje smo oboje studirali. Ja sam kao najbolji student talijanskog jezika dobio stipendiju na godinu dana od talijanske vlade. Sarin otac je bio Hrvat iz Splita, a majka Židovka, kao i Sara jer Židovi nacionalnost dobivaju po majci, a ne po ocu. Roditelji joj nisu bili vjenčani, a njena mati je potjecala iz poznate i bogate židovske obitelji Papo. Zaljubili smo se, ali Sara se nije smjela udati za mene. Njena je majka mene mrzila. Govorila je da su Hrvati u ratu ubijali Židove i da će se ona ubiti ako se njena kći uda za mene. U vezi smo bili pet godina. Sara je iz Splita dolazila u Zadar gdje je studirala talijanski i engleski, a ja talijanski i hrvatski. Voljeli smo se, ali naša ljubav nije imala budućnost. Sara se nije mogla usprotiviti majčinoj volji. Udala se za Židova, a onda se s majkom odselila u Izrael, prisjeća se Niko Paleka rastanka koji bi u većini sličnih priča bio konačan, ali ne i u njihovu slučaju.
Iako su im životi krenuli posve različitim putovima, pronalazili su načina da se čuju, pa i vide, ali sada potajno.
Niko nema Sarinu fotografiju, ali ima nešto od čega se ne odvaja više od četrdeset godina, a to su – hlače. Odlazi u sobu i donosi na vješalici uredno složene muške hlače od finog štofa, precizno izglačane »na crtu.« Na prvi pogled – upravo kupljene.
– Godine 1971. sastali smo se u Njemačkoj i tada mi je Sara kupila ove hlače koje imam i dan danas. Nosim ih samo u svečanim prigodama i zato i danas izgledaju kao nove, pokazuje sitnu zakrpu.
– Posljednji put čuli smo se kad me je nazvala iz Pariza. Napustila je majku koja ju je jako razočarala. Željela je sve ostaviti iza sebe. Sjećam se da mi je, govoreći o svome mužu, rekla: On nije kao ti. Više mi se nikad nije javila. Ne znam gdje je danas, niti je li još živa. Danas bi imala 75 godina. Volio bih je vidjeti barem još jednom.