Ugledni arhitekti upozoravaju: 'Poništavanje natječaja za stadion? To je nečuven presedan'

Puno prašine podiglo je pobjedničko rješenje natječaja za novi stadion Maksimir, koje potpisuju talijanski arhitekti Tommaso Fantini i Alberto Rossi iz milanskog studija VG13 Architects Studio Associato. Investitori, Grad Zagreb i Vlada, za provedbu natječaja zadužili su Društvo arhitekata Zagreba, a predsjednik žirija koji je birao najbolja rješenja bio je predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata Toma Plejić.

Javnost se snažno usprotivila izabranom rješenju, dok ga je predsjednik Dinama Zvonimir Boban isprva odlučno branio. Naknadno je ublažio stav, poručivši da ga i dalje smatra najboljim idejnim rješenjem, ali da se istodobno mora zauzeti za to da se čuju i prijedlozi Dinamovih navijača.Premijer Plenković želi novi natječaj, dok Tomašević podsjeća da su se predstavnici investitora složili s odlukom žirija te najavljuje dogovor s Vladom o rješenju prihvatljivom struci i navijačima.

Inkluzivni ambijent

O najavljenom mogućem poništavanju natječaja i kvaliteti pobjedničkog rješenja razgovarali smo s dvojicom uglednih arhitekata rođenih u Rijeci – Marojem Mrduljašem i Krešimirom Roginom. Mrduljaš, arhitekt, kritičar i teoretičar arhitekture, docent je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i višestruki dobitnik nagrade »Neven Šegvić«. Rogina je dugogodišnji partner Vinka Penezića u birou Penezić & Rogina, član suradnik HAZU-a i autor niza nagrađivanih projekata.

Mrduljaš smatra da je pobjedničko rješenje zasluženo odabrano kao najprikladnije.

– Projekt odlikuju jasnoća koncepta, iskrenost i jezgrovitost oblikovnih odluka. Projekt ne skriva ništa, a pri tome je nenametljiv. Umjesto jednog velikog objekta koji se ili nameće putem spektakularnih efekata ili se skriva zatrpavanjem zemljom ili sustavima terasa, dobili smo rješenje koje je razmjerno lagano i prozračno te otvara poglede kroz sebe i iz sebe. Sve te ideje svakako su i na tragu projekta Vladimira Turine, ali autori bi krenuli sličnim pravcem čak i bez te reference, kaže Mrduljaš.

Dodaje da idejno rješenje stadiona prikladno odgovara na specifičnu lokaciju, uz Maksimirski park, bazen te druga sportska borilišta. Ističe da prema viđenju projektanta, u takvom ambijentu nema potrebe da stadion bude apsolutno dominantan, već ga se vidi kao dio sustava u kojem se integriraju priroda, sportska infrastruktura i javni prostor. Procjenjuje da je odabrani projekt i racionalan i razmjerno jednostavan za izvedbu te misli da su zamjerke oko navodno nedovoljno precizno razrađenih konstruktivnih tema rješive.

– Dodat ću da su vrijednosti koji su slijedili autori primjenjivi i za Kantridu. Skoro da mi je žao što će raditi Maksimir, a ne Kantridu jer je Rijeku nekad krasio nekonvencionalni, buntovnički duh, ali bojim se da su i ta vremena prošla, kaže.

Nezamisliv presedan

Od drugih 87 pristiglih idejnih rješenja kaže da su mu bile zanimljive neke eksperimentalne ideje jer je natječaj uvijek prilika i da se iskušaju više vizionarski prijedlozi.

– No, koliko sam uspio proučiti, eksperimenti ipak nisu bili dovoljno uvjerljivi. Projekti koji slijede uobičajene predodžbe o stadionu kao zatvorenoj svjetlećoj pepeljari nisu relevantni jer je Maksimir jedinstveni ambijent, a treba upozoriti i da je ovo gradski stadion, ne stadion jednog nogometnog kluba, kaže.

Na naše pitanje o mogućem poništenju natječaja, kaže da je takav scenarij nezamisliv.

– Takav scenarij je nezamisliv i, koliko se mogu sjetiti, bez presedana. Ako dođe to toga, potpuno će se obezvrijediti struka i viđenje javne arhitekture kao kulture. Poništavanje bi značilo daljnje urušavanje povjerenja u procedure i institucije, populizam, vjerojatno i manipulaciju u političke svrhe, kaže.

Dodaje da je okupljen relevantan međunarodni žiri te da nije postojala nikakva »bolja« ili stručno relevantna alternativa, budući da su investitori povjerili zadatak pripreme i provedbe natječaja Društvu arhitekata Zagreba kao relevantnoj strukovnoj instituciji.

– Društvo arhitekata Zagreba i Udruženje hrvatskih arhitekata jedna su od najstarijih strukovnih udruženja u Hrvatskoj, s tradicijom dugom skoro 150 godina, kaže.

Smatra da se u ovako važnoj odluci ne može govoriti kroz kategorije »sviđa mi se/ ne sviđa mi se« ili kroz trendove.

– Stadion se gradi za idućih barem 50 godina i ovaj koncept ima preduvjete da bude relevantan u dugom trajanju. Upravo zato se i provode natječaji, osobito za javne zgrade. Samo kompetentni stručni žiri ima mogućnost sagledati projekt u širem kontekstu i u dugom trajanju. Ipak je potrebno znatno predznanje da bi se ocjenjivala arhitektura, u ovom ludilu digitalno-potrošačkog mentaliteta, dio javnosti misli da se prema ključnim javnim odlukama može govoriti kao o izboru vlastitih tenisica ili automobila, kaže.

Miris provokacije

Rogina ističe da će se stvarni rezultati vidjeti kada se jednom ugovori razrada, no i da kad, gleda rezultate natječaja za Maksimir, nakon dugo vremena osjeća »miris prave, ogoljene arhitektonske provokacije«, a ne još jedne »skupe marketinške slikovnice«.

– Zaboravite one generičke, ušminkane stadionske »all-inclusive« balone pod kojima globalni kapital prodaje maglu. To nisu stadioni, to su shopping centri s travnjakom u sredini! Pobjednički rad Talijana iz ureda VG13 napravio je ono što je u suvremenoj arhitekturi postalo subverzivno: izbacio je višak gesta i vratio nas esenciji. Naravno, dežurni internetski estetičari već vrište da novi stadion izgleda kao ‘kutija za alat’ ili ‘skladište’. Hvala Bogu da izgleda tako! To znači da ima karakter. Arhitektura koja se svima sviđa na prvu loptu je mrtva arhitektura, kaže Rogina.

Dodaje da ovaj projekt reanimira najbolje od akademika Vladimira Turine, arhitekta prvog Maksimira: autonomiju brutalnih tribina koje ne glume da su svemirska letjelica, lebdeće, apstraktne ploče koje uspostavljaju dijalog s maksimirskom šumom, a ne s katalogom jeftinih aluminijskih fasada te prostore praznine i napetosti u kojima se čuje tutnjava grada i navijača prije nego što se uopće kroči na stadion.

– Talijani su prepoznali paradoks Maksimira. Shvatili su da stadion usred grada ne smije biti zatvorena konzerva, nego otvorena megastruktura kroz koju struje nebo, svjetlo i priroda. To je ogoljeni, iskreni konstruktivizam s milanskom preciznošću. Posebno mi je toplo oko srca kad vidim tko je sve ostao kratkih rukava. Pali su najveći svjetski arhitektonski uredi, sve te globalne franšize koje gradovima diljem svijeta kopipejstaju iste futurističke lumino-skulpture. Pobijedili su ih dečki koji dosad nisu nacrtali nijedan stadion! To je dokaz da žiri (napokon!) nije patio od »brand-name« kompleksa, već je tražio čistu ideju. Naravno, pohvale idu i našem Hrvoju Njiriću (njiric plus arhitekti) koji je na četvrtom mjestu ponudio svoj prepoznatljivi, inteligentni prostorni koncept, smatra Rogina.

No, rok o početku gradnje u 2029. godini čini mu se preoptimističnim.

– Jedino što me u cijeloj ovoj zagrebačkoj idili vraća na tvorničke postavke jest rok. Početak gradnje planiran za 2029. godinu? Pa do 2029. ćemo proći još tri energetske krize, dva rebalansa proračuna i barem pet političkih garnitura. Arhitektura je trijumfirala na papiru, a sada počinje stvarna utakmica – borba protiv hrvatske birokracije i vječnog zagrebačkog taloženja ideja. Dragi Talijani, dobrodošli u Maksimir. Držite palčeve da vam ove sjajne, apstraktne ploče ne pojede beton domaće zbilje«, zaključuje.

Pitanje struke

Za komentar mogućeg poništavanja natječaja obratili smo se i predsjednici Hrvatske komore arhitekata Rajki Bunjevac, a iz Komore su nas uputili na njezinu raniju izjavu. Bunjevac ističe da je izbor prvonagrađenog rješenja prije svega stručno pitanje te upozorava na političko zadiranje u provedeni postupak.

– Smatram da politika ne bi trebala imati takav utjecaj. Tehnički je sve moguće, ali ovakav slučaj dosad nismo imali. Pitanje je i tko će snositi troškove novog natječaja. To ne bi bilo dobro ni za grad, ni za državu, ni za korisnike, a u konačnici svakako nije dobro ni za budžet, kaže Bunjevac.

Dodaje da cijela priprema traje već više godina i da tu nije samo rad 88 sudionika natječaja, već i rad svih onih koji su sudjelovali u pripremi natječaja i u rezultatima natječaja te da bi odluka o poništenju bila nečuven presedan.

– To bi poništilo odluke struke. Cijeli proces bio je praćen i od strane države i od Grada i vođen, u konačnici, i od strane države i od Grada i od stručne udruge koja je provodila natječaj. Napravljen je enorman stručni posao. Zamislite vi sad 88 timova koji su radili na tom poslu da bi sad netko preko noći donio odluku o poništenju. To nije samo naša hrvatska sramota, nego sramota na međunarodnoj razini da politika direktno utječe na rezultate natječaja mimo odluke stručnog žirija, u kojem su sjedili svi predstavnici naručitelja, Vlade Republike Hrvatske, Grada Zagreba, Dinama i Hrvatskog nogometnog saveza. Osobno smatram da je to direktan pritisak politike na stručno mišljenje žirija i ne bih dalje komentirala razloge takve izjave, rekla je Bunjevac.