U domovima kažu da nemaju kamo s djecom, razdvajaju braću i sestre. Ovo je nova razina užasa

Nakon prosvjeda inicijative djelatnika u sustavu socijalne skrbi »Od šutnje do promjene« na kojem je dvjestotinjak ljudi upozorilo na neodrživo stanje u tom resoru, veliko nezadovoljstvo zaposlenih trebalo bi u narednim tjednima biti amortizirano određenim ustupcima resornog ministarstva.

Očekuje se administrativno rasterećenje socijalnih radnika, novo zapošljavanje, donošenje novog protokola o zbrinjavanju djece i djelomična decentralizacija reformom maksimalno centraliziranog sustava socijalne skrbi.

– Na teren bi idućeg tjedna trebao stići protokol koji se odnosi na zbrinjavanje djece, koji će prilično pojednostaviti postupak zbrinjavanja, a očekujemo i nastavak razgovora s resornim ministarstvom jer je dogovoreno da se barem jednom mjesečno sastajemo i evaluiramo učinjeno, rekla nam je Jadranka Dimić, predsjednica Sindikata zaposlenih u socijalnoj skrbi.

Ovaj je sindikat, zajedno s komorom i udrugom socijalnih radnika, pregovorima s Ministarstvom rada i socijalne skrbi u veljači utvrdio promjene koje bi trebale donekle popraviti neodrživo stanje u sustavu.

Kaos u sustavu

Među njima je Protokol o postupanju kod hitnog zbrinjavanja korisnika, koji definira koja ustanova ili udomiteljska obitelj u pojedinom području Hrvatske je dužna na poziv područnog ureda Zavoda za socijalnu skrb primiti bez odgode korisnika na žurni smještaj, a definira se i obaveza postupanja socijalnih radnika nakon realizacije smještaja.

Upravo je to jedna od glavnih zamjerki socijalnih radnika na sustav koji – upozorava Nela Pamuković, glasnogovornica inicijative »Od šutnje do promjene«, iako umrežen, uopće ne olakšava hitno zbrinjavanje djece.

– Socijalni radnici i dalje rade u aplikaciji u koju su uloženi teški novci, a mi ne možemo upisati ime i prezime djeteta koje je u potrebi smještaja, i dobiti u aplikaciji informaciju o tome gdje ima slobodnih mjesta za njegovo smještanje.

To je potpuno nefunkcionalno za stručni rad, ta aplikacija funkcionira jedino kod novčanih pomoći, ali što se tiče smještaja, postupaka skrbništva, tu nemate nikakve podatke.

Nesređen je i registar udomitelja, jer u njemu piše da udomitelj ima dvoje djece na smještaju, a ima ih šestero. Tako i dalje po cijeloj Hrvatskoj dopisima tražimo smještaj gdje nas odbijaju jer gađamo na slijepo, nabraja Pamuković.

Situacija je, tvrdi, neodrživa.

– Razdvajaju se braća i sestre, ne stavlja ih se na ista mjesta, ne gleda se ništa što je prije 20 godina bilo obavezno. Nekad smo udomitelja najprije »uparivali« s djetetom, upoznavali ga, a sad je to samo – ajmo ga smjestiti gdje god ima mjesta, nije uopće važno gdje.

Već se dugi niz godina provodi deinstitucionalizacija, a drugi smještajni kapaciteti nisu zaživjeli. Zatvarana su mjesta u domovima, a broj udomitelja već godinama pada, ljudima istječu dozvole, prelaze 65 godina i nitko se drugi za te novce neće primiti udomiteljstva, upozorava.

Sindikat socijalne skrbi i druge strukovne organizacije s resornim ministarstvom pokušavaju popraviti »rupe« u sustavu zbog kojih on ne funkcionira.

Onemogućeni u radu

– Rješavamo jedno po jedno. Ali dolaze izbori, a nama gori pod noktima, komentira Jadranka Dimić.

Očekuje se skoro zapošljavanje 220 socijalnih mentora i određenog broja upravnih pravnika koji će od socijalih radnika preuzeti administriranje vezano uz inkluzivni dodatak i druga socijalna prava.

Za ionako preopterećeni sustav, ispunjavanje formulara tehničkim podacima doista je previše, kažu u udrugama. Smještajni su kapaciteti, međutim, ograničeni.

– Mi smo onemogućeni u radu. Nemamo sredstava, nemamo kapaciteta, a nemamo ni vremena za korisnika jer su nam ubacili poslove upravnog referenta. Naš posao je kod osoba s invaliditetom uključivanje u lokalnu zajednicu, pomoć pri zapošljavanju, edukacija, postupak osamostaljivanja.

Toga više nema jer mi to nemamo kad raditi. Umjesto toga, uzmemo podatke, ispunimo brojne obrasce, prepišemo dijagnoze iz liječničke dokumentacije, zaključak pošaljemo na zavod za vještačenje i čekamo šest mjeseci do godinu i pol da dođe nalaz.

Onda ga predamo na izradu rješenja i sve unesemo u aplikaciju.To nam odnosi 70 do 80 posto radnog vremena, a to je posao administratora, podsjeća Pamuković.

Iz resornog ministarstva obećali su riješiti funkcionalnost aplikacije SocSkrb i registra korisnika i udomitelja, zaposliti nove stručnjake i administratore, ali manjak smještaja za djecu i starije kojima je to najčešće hitno potrebno ostat će na rješavanje budućoj vladi.

Stari i nemoćni na ulici

Na udaru nisu samo djeca, nego i stari i nemoćni.

– Ako imate dovoljno prihoda, sklopit ćete ugovor o smještaju u domu i čekati mjesto. A sirotinja dolazi u centar, mi izdajemo rješenje da će država participirati onoliko koliko fali za dom, a ljudi nam nakon toga čekaju po tri, četiri, pet godina.

Upravo ti najsiromašnji stanuju u teškim uvjetima i treba im hitni smještaj. Imala sam korisnika kojem je izgorio stan. Naprije je spavao kod susjede, odmah smo izdali krizno rješenje, tražili hitni smještaj, ali nisu ga primili godinu dana. Tako je završio u prenoćištu, invalidna osoba u kolicima, ilustrira Pamuković.