Ratni zločinac Mladić umro iza rešetaka, ali za Škabrnju nikad nije odgovarao

Ratko Mladić umro je iza rešetaka, ali bez ijedne presude za zločin u Škabrnji. Nekadašnji zapovjednik Vojske Republike Srpske, pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida i drugih zločina u Bosni i Hercegovini, preminuo je u četvrtak u dobi od 84 godine u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda u Haagu. Vijest o njegovoj smrti potvrdio je i dužnosnik UN-a.

Za Škabrnjane njegovo ime, međutim, nije počelo sa Srebrenicom ni opsadom Sarajeva. Počelo je u rano jutro 18. studenoga 1991. godine, kada su snage 9. kninskog korpusa JNA, na čijem je čelu bio Mladić, uz srpske paravojne postrojbe tenkovima, topništvom, zrakoplovstvom i pješaštvom krenule na ravnokotarsko mjesto.

Nakon sloma obrane uslijedili su masakr civila i zarobljenih branitelja, protjerivanje stanovništva, pljačka i razaranje mjesta. Samo toga dana ubijena su 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Tijekom obrane i okupacije Škabrnje poginulo je ukupno 36 branitelja, ubijeno je 56 civila, a još šestero ljudi nakon rata je stradalo od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava.

Ni slova o zločinima…

Da napad nije bio stihijski, zadarska je policija potvrdila 2019. godine, nakon dovršenog kriminalističkog istraživanja. Tada je objavljeno da prikupljeni dokazi upućuju na Mladićevu zapovjednu odgovornost za napade na Škabrnju i Nadin 18. i 19. studenoga 1991. godine. U njegovim dnevničkim zapisima pronađena je i naredba da se „zbriše i kvalitetno očisti rajon Škabrnja-Nadin“. Protiv Mladića je podneseno posebno izvješće, ali do optužnice i suđenja za taj zločin nikada nije došlo.

U Škabrnji su zbog toga i njegovo uhićenje 2011. godine dočekali bez prave zadovoljštine. U arhivi Zadarskog lista ostale su riječi ratnog zapovjednika Samostalnog škabrnjskog bataljuna Marka Miljanića, koji je tada upozoravao da u haškoj optužnici nema ni slova o zločinima nad Hrvatima, iako je Mladić na zadarskom području odigrao jednu od ključnih uloga. Jedna Škabrnjanka tada nam je kroz suze kazala da Mladićevo uhićenje njezinoj obitelji ne može biti zadovoljština jer „nitko ne može vratiti moje rođake, moje sumještane“.

Kada je 2017. godine prvostupanjski osuđen na doživotni zatvor, u Škabrnji se ponovno miješalo olakšanje s gorčinom. Kazna je značila da će Mladić ostatak života provesti iza rešetaka, ali njihovo mjesto ponovno nije bilo spomenuto. Miljanić je tada sažeo ono što je među Škabrnjanima ponavljao godinama:

– Pa on je ovdje ispekao zanat, za zločine u Hrvatskoj nagrađen je generalskim činom, ovdje je sve počelo.

Bude Ražov, zamjenik ratnog zapovjednika škabrnjskog bataljuna, presudu je doživio kao novo poniženje.

– Ne mogu vjerovati da nije odgovarao za pokolj u našemu mjestu. To je sramota i veliko poniženje za nas Škabrnjane, rekao je tada Ražov.

Presuđeno za BiH

Miljanić je i u travnju ove godine, kada se govorilo o mogućem puštanju teško bolesnog Mladića iz humanitarnih razloga, ponovno podsjetio da je pred Haaškim sudom više puta svjedočio te donosio dokumentaciju i fotografije stradanja Škabrnjana. Njegova poruka ostala je ista: Mladiću je presuđeno za Bosnu i Hercegovinu, ali nitko iz zapovjednog vrha JNA nije kažnjen za ono što je učinjeno Škabrnji i zadarskom kraju.

Mladić je u Hrvatskoj još 1992. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora, ali ta se presuda odnosila na napad na Kijevo te granatiranje Šibenika, Sinja i okolnih mjesta. Škabrnja njome nije bila obuhvaćena. Za napade na Zadar i njegovo zaleđe godinama su se vodile istrage, ali Mladić za njih nikada nije izveden pred sud.

U Bosni i Hercegovini pravda ga je ipak sustigla. Kao zapovjednik Vojske Republike Srpske osuđen je za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje građana Sarajeva te uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Prvostupanjska doživotna kazna iz 2017. pravomoćno mu je potvrđena 8. lipnja 2021. godine.

Ratko Mladić tako je umro kao pravomoćno osuđeni ratni zločinac i posljednje godine života proveo je iza rešetaka. Ipak, za Škabrnju je ostala pravosudna praznina koju njegova smrt više nikada neće moći zatvoriti. Mjesto u kojem je, riječima Marka Miljanića, „sve počelo“, nije dočekalo da mu se sudi za njegove žrtve.