PSIHIJATRICA UPOZORAVA: 'Dolaze nam agresivne generacije kojima nitko ništa ne može'

Nakon što smo nemalo puta gledali slične slike u SAD-u, pa i nama susjednim zemljama, očito sve to nije bilo dovoljno da hrvatski školski sustav djeluje preventivno i spriječi potencijalnu tragediju. I sada je u napadu u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko ubijeno sedmogodišnje dijete, a još pet osoba je ozlijeđeno.

Dječja psihijatrica prof. Katarina Dodig Ćurković kaže nam kako smo se očito samo pravili da smo bolji od njih i da se to kod nas nikad neće dogoditi.

Zapuštanje djece

– Radim ovo 25 godina i dođe mi da kažem ekipi koja govori kako su to izolirani slučajevi – da konačno upitaju ljude u sustavu, u socijali, policiji, zdravstvu i drugdje, s čim se mi nosimo i koje su naše mogućnosti da išta djelujemo.

Oduzeli su nam sva prava i doista je ovo, nažalost, bilo pitanje dana. Policija je upravo rekla kako nisu iznenađeni, a moram vam reći i kako ja uopće nisam iznenađena što se to dogodilo. U sustavu sam 25 godina i svake godine se pitam što me motivira da dođem raditi.

Ne treba tu samo dijagnoza djece, nego dijagnoza društva koje je bolesno – debelo bolesno – prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković / Foto Arhiva NL

Ovo je totalno izmaklo kontroli.

Taj permisivni stil odgoja djece ja zovem – društveno prešutno prihvaćeno i odobreno zapuštanje djece, odgojno i pedagoški.

Znači, odgajanje djece je cjeloživotni angažman. Traži napor, traži ulaganje i traži angažman roditelja i svih nas, ističe naša sugovornica.

O tome misli li da se može nešto poduzeti u vezi s tim, kaže da može, samo da konačno netko sluša ljude iz sustava koji govore o problemima.

– Policajci se žale da nemaju ovlasti, sustav socijalne skrbi se žali da ih uništavaju do beskraja i i da nemaju gdje s tom djecom, mi se žalimo da smo preopterećeni odgojno zapuštenom, a ne bolesnom djecom, gdje se traži da svako dijete ima dijagnozu i da se propisuju psihoframacije da se djeca smiruju.

Znači, mi upozoravamo već koliko godina. Nije istina da se ne govori o tome i da struka na to ne ukazuje, govori nam.

Dijagnoza društva

Dodaje da ljudi »pljuju« po sustavu, no pita se što sustav tu može.

– Ne može onaj u socijalnoj skrbi stvoriti pet mjesta za djecu koja su odgojno-pedagoški zapuštena. I ne treba tu samo dijagnoza djece, nego dijagnoza društva koje je bolesno – debelo bolesno.

Najgore od svega mi je što je sada stradalo nečije dijete. Moglo je to biti moje ili vaše.

To me najviše smeta, što pošaljem dijete u školu i strepim hoće li mi se živo vratiti kući. A oni mlate praznu slamu o glupostima i ne mogu se dogovoriti o kurikulumu ovakvom ili onakvom, kaže.

Dodig Ćurković dodaje da smo u jednom trenutku jednostavno odlučili da pod krinkom prava djece, djecu doslovce prepustimo – pitaj Boga kome.

Tu dodaje i kako djetetu danas nitko ništa ne može, ni oni u zdravstvu, ni policija, a socijalni radnici i učitelji doslovce ne mogu ništa.

– Mene zanima tko može, rekla nam je.

Na pitanje ima li u svemu tome bitnu ulogu i dostupnost novih tehnologija mladima, pa ponekad i onim vrlo malima, odgovora: »Naravno.« Prema njezinim riječima, previše se toga njima »ne da«, a ako se digne ton – bit će uznemireni. Druga stvar je, kaže, da gledaju sve i svašta – gledaju gluposti i slušaju psihopate, agresivce koji njima imponiraju kao društveno prihvatljivi i uspješni ljudi.

PIŠE: IGOR BOŠNJAK