Nismo botovi, ljudi smo!

Botovi sasvim sigurno neće odlučiti nedjeljnje predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Iskreno, teško da će bitno promijeniti i bilo čije mišljenje, bez obzira je li riječ o botovima koji su (možda) kupljeni kako bi „bildali” anketne prednosti ili onima koji su (is)koristili nečije javno izrečene stavove kako bi promovirali vlastite ideje i stavove.

Ni jedni ni drugi neće sasvim sigurno bitno utjecati na krajnji ishod nedjeljnjeg izjašnjavanja o tome tko će narednih pet godina sjediti na Pantovčaku.

Na 6.755 biračkih mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu nije, naime, pozvano 3.769.598 robota upravljanih umjetnom inteligencijom, nego 3.769.598 misaonih bića kojima – vrijedi još uvijek vjerovati – upravlja njihova vlastita inteligencija.

Možda su, istina, pomalo zatrovani pomoću tehnoloških oruđa za oblikovanje koje vješto primjenjuju kreatori javnoga mišljenja, ali sasvim sigurno ne živimo (barem još uvijek!) u distropijskom društvu u kojemu „nadinteligentni” strojevi upravljaju ljudskim umovima. Koliko se god neki trudili da to nametnu. Ili vjerovali da je tako.

I zato je opravdano pitanje je li zaista novinarski (ne)profesionalno izvijestiti (ili ignorirati) da je ugledna organizacija na koju se pozivaju i najugledniji svjetski mediji – a što su na kraju priznali i oni koji su u početku dovodili u pitanje njezinu autentičnost i kredibilitet – objavila istraživanje koje ukazuje da je i Hrvatska dio „globalnog sela” u kojemu se mišljenja i stavovi – u konačnici možda i društveno uređenje – pokušavaju oblikovati na demokratskim društvima ne baš prihvatljiv način.

Ima to izvješće, naravno, svojih manjkavosti. Da, možda nije slučajan niti tajming kada je ono objavljeno. Ima sasvim sigurno i onih koji su ga željeli (i pokušali) iskoristiti za svoje političke i ine ciljeve.

Opravdano je i pitanje je li zaista „opasno” u takvom tekstu ukazati da to nije nešto što se događa samo u našem „sokaku”, nego da je u naš „sokak” došlo nešto što se drugima već događa, bez ikakvih insinuacija o mogućem ponavljanju sličnog scenarija.

Nije, naravno, nemoguće da netko – u slučaju „nepovoljnih” izbornih rezultata – pokuša kao argument koristiti rješenja iz, primjerice, Rumunjske. No, i dalje vjerujem da je takav scenarij u Hrvatskoj nije izgledan.

Baš kako je to rekao Ross Burley, jedan od suosnivača i čelnika CIR-a, organizacije objavljivanje čijih izvješća je jučer diglo prašinu, Hrvatska sasvim sigurno ima „puno čvršći izborni i politički sustav, kao i jače civilno društvo” od zemalja u kojima „botovski mozgovi” značajno utječu na oblikovanje stvarnosti.

Još uvijek volim vjerovati da živimo u društvu u kojem se Winston Smith, sitni službenik Ministarstva istine zadužen za režimsku propagandu, bori – barem u sebi – protiv vizije koju nameće Veliki brat.

Da nismo došli do one mučne scene u kojoj shvaća da zapravo voli Velikog brata. I da je njegova istina – jedina.