Utorak, 28. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

BIVŠI MINISTAR TURIZMA

Hrvatska je pred slatkim mukama kako upravljati sve većim brojkama u turizmu

Autor: Alenka Juričić Bukarica

11.12.2022. 10:44
Hrvatska je pred slatkim mukama kako upravljati sve većim brojkama u turizmu

Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL



Hrvatska turistička zajednica (HTZ) proslavila je ove godine punih 30 godina od svog osnutka. Tri desetljeća nacionalna turistička organizacija radi na oblikovanju i stvaranju prepoznatljivosti i percepcije Lijepe Naše kao turističke zemlje i na tom je putu prošla veliku transformaciju. Od početaka kada je goste trebao uopće uvjeriti da dođu u Hrvatsku na odmor jer je riječ o ratnim godinama, do danas kada se Hrvatsku nastoji profilirati kao destinaciju visoke kvalitete i održivog turizma.


Prvi direktor HTZ-a je bio Željko Tončinić, nakon kojeg je na tom mjestu bio Marijan Bulat, a njega je 1999. godine naslijedio Niko Bulić, Dubrovčanin koji se na čelu HTZ-a najdulje zadržao, čak 13 godina. U svom profesionalnom djelovanju bio je i na funkcijama najprije zamjenika, a zatim i čelnog čovjeka ministarstva turizma, što su mu sasvim sigurno sjajne reference da upravo s njime popričamo o tome kako se stvarao brend Hrvatske.


Težak početak


Početkom 1990-ih bili ste među onima koji su, može se reći, stvarali turizam jedne nove mlade države, i to u ratnim vremenima. Što se u takvim okolnostima uopće moglo napraviti u smislu razvoja turizma?


– U to vrijeme, nakon prvih višestranačkih izbora i promjene vlasti, u prvoj hrvatskoj Vladi bilo je i Ministarstvo turizma na čelu kojeg je bio ministar Janko Vraniczany Dobrinović. Krenulo je s puno optimizma i entuzijazma. Prvi put se snažnije isticalo hrvatsko ime. Ministar Vraniczany donio je prvi znak hrvatskog turizma, i to tri crvena kvadrata preko imena Croatia, a Turistički savez Hrvatske pod vodstvom Nikole Bana izdao je tada prvu seriju plakata s motivima hrvatskih turističkih odredišta s natpisom Croatia. Sve to još u okviru bivše države.
Tada su se stvari počele ubrzano mijenjati događajima koje je diktirala pomahnitala velikosrpska politika. Usred ljeta 1990. krenula je otvorena oružana pobuna Srba u Hrvatskoj. Napetosti su rasle, turizam je preživio, ali neizvjesnost budućih događaja nadvila se nad cijelom domovinom, time i nad turizmom. Ipak, Ministarstvo turizma pod ministrom Vraniczanyjem uspjelo je tijekom 1991. godine donijeti u Saboru paket turističkih zakona koji su činili Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma, Zakon o boravišnoj pristojbi i Zakon o turističkim članarinama.




Tijekom ljeta 1991. ministar Vraniczany otišao je na novu dužnost u Bruxelles, formirana je Vlada nacionalnog jedinstva, a zbog stranačkih pregovora, tek u listopadu 1991. ministrom turizma imenovan je Anton Marčelo Popović. Nažalost, tada je turizam zbog brutalnih ratnih događanja otišao privremeno u drugi plan.



Potpisom sarajevskog primirja i međunarodnim priznanjem Hrvatske otvorile su se mogućnosti za ponovno turističko promišljanje i djelovanje. Ja sam od kraja 1991. godine bio zamjenik ministra turizma i dobio sam zadatak da neposredno vodim sve aktivnosti koje su potrebne za osnivanje Hrvatske turističke zajednice. Ministar Popović išao je u svijet, primjerice Beč i Berlin, zajedno sa Željkom Tončinićem iz odjela za promociju ministarstva na press konferencije i predstavljao Hrvatsku kao turističku zemlju.


U zemlji smo se pripremali za sezonu tamo gdje nije bilo neposredne ratne opasnosti, dakle u Istri i na Kvarneru. Doveli smo sa Slovencima u Portorož i Rovinj predstavnike svih važnijih turoperatora iz Njemačke, Austrije i Velike Britanije da im na licu mjesta objasnimo stanje i situaciju i pokažemo našu spremnost za sezonu i u tako teškim okolnostima. U zemlji smo rješavali operativne probleme oko smještaja prognanika i dnevne naknade hotelijerima za pansion-dan, kao i pitanje redovne opskrbe.


Nije bilo lako, ali nismo se predavali. Nosila nas je vjera da mora biti bolje, da ćemo uspjeti u turizmu i u obrani zemlje od agresije i nametnutog nam rata. Zahvaljujući našim hrabrim braniteljima, hvala Bogu, uspjeli smo.


Što je bila nit vodilja kada se krenulo u stvaranje imidža jedne nove turističke zemlje, usto zemlje zahvaćene ratom? Što ste tada željeli poručiti Europi i svijetu te potencijalnim gostima?


– Nit vodilja bila je objasniti svijetu da je sve ono što su oni znali o nama pod jugoslavenskim imenom najvećim dijelom u stvari i tada bio hrvatski turizam. U takvim okolnostima najprije smo na postojećim promidžbenim materijalima preko imena zemlje Jugoslavija stavljali naljepnice na kojima je pisalo Hrvatska, odnosno Croatia, Kroatien…


Htjeli smo objasniti svijetu da su sve naše turističke regije i destinacije koje su bile poznate i priznate na emitivnim tržištima do rata kao jugoslavenske, jer se hrvatski atribut uopće nije spominjao, ustvari uvijek bile hrvatske. Stoga smo bez odlaganja pristupili izradi novih promidžbenih alata. Izdali smo i prve brošure Hrvatske pod imenima »Mala zemlja za veliki odmor«, »Tisuću otoka hrvatskog Jadrana«, »Hrvatska kulturna baština«, prvu turističku kartu Hrvatske.


Na press konferencijama po svijetu to smo novinarima i partnerima detaljno objašjnavali i pokazivali. Nastupima na turističkim sajmovima, izgledom i opremom štanda, afirmirali smo hrvatske atribute, nekad i uz neshvaćanje medija. Jednom smo nakon sjajnog nastupa na ITB-u imali i otvorene primjedbe da je to bila više promocija državnosti nego turizma. Ali i danas mislim da je to bilo potrebno. A osnovne poruke bile su: »Dođite, zovemo vas tamo gdje je sigurno«.


Pri tome smo ukazivali na blizinu i spremnost, najviše Istre i Kvarnera, da ugoste turiste iz svijeta i pruže im cjenovno povoljan nezaboravan odmor. Nikad, pa ni u najtežim danima rata, tamo gdje je bilo moguće nismo prestali biti turistička zemlja. Inače, mogu dodati i kako je za mog ministarskog mandata, već u jesen 1993. godine, Hrvatska postala punopravnom članicom WTO-a, dakle Svjetske turističke organizacije.


Temelji HTZ-a


Kako je u tim prvim godinama bio ustrojen HTZ? I je li u startu postojao konsenzus da treba postojati jaka nacionalna turistička organizacija ili je postojala ideja o jakim regionalnim turističkim zajednicama?


– U prvim godinama sustav turističkih zajednica bio je ustrojen prema zakonu tako da je na nacionalnoj razini bio HTZ s Glavnim uredom, a na lokalnim razinama turističke zajednice općina. U mom mandatu ministra turizma, budući da je u Saboru 1993. proglašen novi teritorijalni ustroj Hrvatske, pripremili smo novi prijedlog zakona o turističkim zajednicama koji je stupio na snagu 1994. godine, u kojem su uvedene turističke zajednice županija, gradova i općina te izuzetno turističkih mjesta.


Mi smo se tada opredijelili za visokodecentralizirani sustav i uspjeli osigurati da prihodi od boravišne pristojbe i članarine ostanu izvorni prihodi turističkih zajednica. Također smo zakonskim rasporedom sredstava osigurali prihode svim razinama sustava. Svijest o zajedničkim regionalnim nastupima bila je najznačajnije izražena u Istri još iz predratnog vremena pa su i prvi nastupi HTZ-a u svijetu išli u njihovoj organizaciji.


Posebnost je, zbog svoje prepoznatljivosti u svijetu, imao i Dubrovnik koji je uz sebe vezao cijelu dubrovačku rivijeru. Ali sustav upravljanja s nacionalne razine, koordinacijom i učinkovitošću Glavnog ureda se vremenom potvrdio kao ispravan. Naravno, u suglasju i koordinaciji sa županijskim turističkim zajednicama i financijskom podrškom koju im je davao Glavni ured.


Nakon mandata u tri hrvatske vlade u Ministarstvu turizma, od 1991. do 1997., direktor Glavnog ureda bili ste od 1999. do 2012. godine, dakle gotovo punih 13 godina. Što biste izdvojili kao najveće pomake i uspjehe nacionalne turističke zajednice u tom razdoblju? Čini li vam se da ste na tom mjestu bili dugo ili kratko?


– I dugo i kratko. Imao sam još i snage i volje da s četvrtim mandatom odem u mirovinu. To sam i rekao u tadašnjem intervjuu u Novom listu u proljeće 2012. Međutim, događaji su otišli u drugom smjeru. Što bih istaknuo?! Najprije standarde kojih smo se držali u svom radu. Pravila i postupke koje smo razradili i kojih smo se uvijek pridržavali. Komunikaciju sa sustavom i koordinaciju sustava. Davali smo i sustavu i gospodarstvu pravovremene i stručne informacije s tržišta kroz naš HTZ glasnik, a po razrađenim modelima financirali smo nastupe sustava, gospodarskih subjekata i inozemnih partnera, u promidžbenim aktivnostima i programima za Hrvatsku.


Posebno želim spomenuti aktivnosti Glavnog ureda u zemlji kroz akcije Turistički cvijet s HRT-om, Plavi cvijet i Zeleni cvijet, Čovjek ključ uspjeha – djelatnici godine, Volim Hrvatsku – ekološko-edukativna akcija HTZ-a – više cvijeća, manje smeća, Dani hrvatskog turizma, prvo samostalno, a onda s HGK-om i HRT-om pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma, te Zlatna penkala. Danas još uvijek nije moguće zamisliti HTZ bez dobrog dijela tih akcija. U svijesti ljudi to stalno ostaje.


»Čarobne« riječi


Hrvatsku se kroz proteklih 30 godina predstavljalo kroz niz slogana. Nedavno ste spomenuli kako nekadašnji predsjednik Franjo Tuđman nije volio slogan »Mala zemlja za veliki odmor«. Što se kroz godine željelo poručiti turistima kroz slogane i kampanje, kako se mijenjao imidž Hrvatske kao turističke zemlje, što se isticalo u početku, a što kasnije, kada smo stasali u turističkom smislu? Koji je slogan vama osobno bio najdraži?


– Osnovna svrha svakog nacionalnog turističkog slogana jest da onima koji o nama malo znaju pokušamo poslati poruku o zemlji, ali i ljudima, koja će ih potaknuti da nam dođu. »Mala zemlja za veliki odmor«, slogan koji su osmislili pokojni Marko Goluža i Ivica Vidović, imao je namjeru osvijestiti istinu o Hrvatskoj u svijetu i ukazati na naše velike mogućnosti. Svjesno se išlo na kontrapunkt mala – veliki, da bi se ukazalo na naše turističke potencijale i odmaknulo vezivanje Hrvatske uz ratna događanja.


Slogan »Mediteran kakav je nekad bio« imao je svoj proces nastajanja. Radili smo novu razvojnu strategiju hrvatskog turizma s THR-om iz Barcelone i Eulogiom Bordasom te i Horwath Consultingom iz Zagreba i njihovim stručnjakom Mirom Dragičevićem, kao i strateški marketinški plan koji će afirmirati novo poslijeratno vrijeme. Nakon svih pripremnih radionica i danih inputa tadašnja ministrica turizma Pave Župan Rusković i ja bili smo pozvani u Barcelonu da nam se predstavi učinjeno, posebice prijedlog novog slogana, jer smo se oko strateških ciljeva već bili usuglasili.


Nakon svih uvodnih obrazloženja, od gospodina Bordasa očekivali smo »tri čarobne riječi« slogana. On je izgovorio samo »Mediterra« i nastavio obrazlagati zašto. Kad je završio, nastala je tišina. Pave i ja smo se šuteći gledali. Upitao sam ministricu, budući da sam osobno više sudjelovao u svim dotadašnjim konzultacijama, mogu li ja prvi dati svoj komentar. Ona se složila.


Rekao sam tada da nam je jasna namjera afirmirati ono što je izvorni, nepotrošeni, u mislima ljudi privlačni Mediteran, koji je jasno i kolijevka civilizacije, ima način života, ljude, toplinu, more, sunce, neposrednost, ali da smo mi Hrvati posebno osjetljivi i ponosni na činjenicu da konačno imamo svoju mladu državu i da je možemo zvati njenim imenom. Inzistirali smo zajedno i ministrica i ja, da u sloganu mora biti riječ Hrvatska, a da što je moguće izravnije, porukom od nekoliko riječi, sažmemo afirmativni sadržaj »Mediterre«.


Popodne je predlagač došao s prijedlogom »Croatia – the Mediterranean as it was«. Činilo nam se malo pretvrdim i ja sam predložio da se doda riječ »once«, dakle, nekoć, nekad, da malo pjevnije, poetskije zvuči. Tako smo došli do, za sada, najdugovječnijeg slogana.


Budući da smo tada modificirali postojeći znak hrvatskog turizma autora Borisa Ljubičića, koji je uz nacionalnu simboliku, kvadrate i boje, afirmirao i oslikao samo ime zemlje, dakle Hrvatska, na svim jezicima, od tada je uz novi znak uvijek išao i slogan »Mediteran kakav je nekad bio«. Na tom su nam sloganu mnogi zavidjeli, posebice konkurenti na Sredozemlju jer su smatrali da smo se pozicionirali u samo srce onoga čime se i oni ponose i što predstavljaju.


Kako smo se sve to vrijeme nosili s konkurencijom na Mediteranu koja ima, realno gledano, višestruko veće budžete za promociju? Kako ste nastojali pozicionirati Hrvatsku u odnosu na druge mediteranske zemlje i kakva je bila strategija »osvajanja« tržišta?


– Ma, nismo se mi postavljali u odnosu na njih. Mi smo ustrajali na punom povratku na tržišta vraćajući prostor koji smo zbog rata bili izgubili i pojačavajući svijest o novom nacionalnom subjektu koji sa svojim turističkim adutima, a za koje se već znalo, Istrom, Kvarnerom, Dalmacijom, otocima, Dubrovnikom, Plitvicama, Zagrebom, želi vratiti i povećati svoj udio u raspodjeli europskog, pa i svjetskog turističkog kolača.


Bili smo svjesni da je turizam velika šansa i da je odgovornost u našim rukama. Radili smo i postupno, nezadrživo napredovali. Konkurenti su nas počeli prihvaćati kao ozbiljnog igrača na strani receptivnih turističkih zemalja. To čine i danas. Išli smo prvo na tržišta u okruženju, dakle u Sloveniju, Bavarsku, Mađarsku, Slovačku, Češku, Austriju i Italiju, ali i nastojali održati veze s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Išli smo mi k njima i pozivali ih da dođu k nama. U zemlji smo ugostili i organizirali sve godišnje sastanke nacionalnih udruženja putničkih agencija, kao što su DRV, ÄRV, ABTA, ASTA, BTF…


Pokazivali smo da smo spremni i sigurni i poticali ih da krenu s programima. Bili smo sustavni i ustrajni. To je dovelo do snažnog uzleta hrvatskog turizma. Promocija na pojedinim nacionalnim tržištima doživjela je svoju svjetsku dimenziju TV oglašavanjem na CNN-u, Eurosportu, BBC Worldu i Euronewsu. Svijet je tada spoznao da je Hrvatska lijepa zemlja koju treba posjetiti.


Slatke muke


Kako vidite Hrvatsku kao destinaciju danas? Naime, usvojena je Strategija održivog razvoja turizma, govorimo o overturizmu, pandemija je nepovratno promijenila navike putovanja… A mi ipak i dalje govorimo o starim boljkama, premalom broju hotelskih kreveta, dominaciji privatnog smještaja…


– Hrvatska je danas dosegnula značajan obujam turističkog prometa, posebice fizičkog, i u nekim situacijama on je na gornjoj granici izdržljivosti, posebice kad dnevni posjetitelji okupiraju pojedine destinacije. Sad smo pred slatkim mukama kako da tim naraslim brojevima pametno upravljamo, kako da kvantitetu mijenjamo za veću kvalitetu, kako da pritisak na obalni pojas usmjerimo dublje u prostor u zaleđu.


Usvojena strategija razvoja održivog turizma stavila je u sam naslov »održivost« i to je naglasak koji ne treba zanemariti kad se uspoređuje s dosadašnjim strategijama. Ono što nije bilo sporno ni dosad, bili su ciljevi koji nisu bitno promijenjeni. Održivost, cjelogodišnjost, ravnomjernija vremenska i prostorna razina turističkog prometa, afirmacija autentičnosti, običaja, kulturne materijalne i nematerijalne baštine, očuvanje života u povijesnim jezgrama domicilnog stanovništva, ravnoteža zadovoljstva domaćina i gosta i njihova kvaliteta života, nesporni su i s pravom ponovo naznačeni ciljevi.


Kao društvo u cjelini polažemo ispit zrelosti, dakle, koliko ćemo uspjeti provedbenim politikama, i to od nacionalne pa sve do lokalne razine, odgovoriti životnim izazovima i proklamirane ciljeve ostvariti. Neće biti jednostavno, ali ja sam, kad je turizam u pitanju, nepopravljivi optimist.


Kada govorimo o »nekad i danas«, koliko je naprijed išao vaš Dubrovnik, sigurno najprepoznatljivija hrvatska destinacija od samih početaka?


– Dubrovnik se u većem dijelu uspješno nosi s izazovima današnjice. Prošao je ratnu kalvariju i potpuni nestanak turizma. Ali uspješno se uzdigao kao feniks iz pepela rata. Ponovo je svjetski priznata turistička destinacija i najpoznatiji hrvatski turistički brend u svijetu. Nosi se sve uspješnije s izazovima maksimalizacije turističkih ostvarenja nastojeći ih obuzdati u okvirima održivosti. Gradska vlast provodi program aktivnosti »Respect the City« odnosno »Poštujmo Grad«.


Traži se način uspostave ravnoteže zadovoljstva nas domaćina i turista koji nam dolaze. Na drukčiji način su na sceni prisutni svi subjekti turističkog života nego prije. Gradska vlast mora tražiti alate kako sinkronizirati interese velikog privatnog kapitala, dakle hotelijera sa sjedištem izvan grada, vlasnika turističkih agencija, vlasnika malih hotela, interesa iznajmljivača u domaćinstvu, vlasnika sve većeg broja apartmana…


Na tržištima je prije pandemije koronavirusa Dubrovnik bio na vrhuncu, zatim je dvije godine bio šok. Godina iza nas je vratila turizam blizu rekordne 2019. Sada treba biti dovoljno mudar i očekujuću kvantitetu rezultata održati u okvirima podnošljivosti pretvarajući je u veću kvalitetu i sadržajno i financijski. Dodatno tome, nadam se da će do 2030. biti obnovljeni hotelski kapaciteti stradali u ratu, hotel Belvedere, kompleks Kupari i kompleks Plat. Sve u svemu, Dubrovnik dobro plovi. A kako bi rekao Držićev Pomet, »ma se je trijeba s bremenom akomodavat«.


Turizam treba biti samostalni resor


Na svom profesionalnom putu bili ste i ministar turizma. Turizam je kroz mandate raznih vlada bio različito tretiran, od toga da je bio uklopljen u druga ministarstva i imao samo državnog tajnika, do samostalnog ministarstva, a trenutno je u resorno ministarstvo uklopljen i sport. Što se, po vašem mišljenju, pokazalo kao najsretnije rješenje?


– Svako vrijeme nosi svoje breme. Kad sam bio mjesec dana ministar turizma i trgovine, od travnja do svibnja 1993., tražio sam da se razdvoje turizam i trgovina i to se u svibnju dogodilo. Samostalno ministarstvo turizma bilo je do formiranja Vlade 2003. godine, kad je postalo dio velikog megaministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, pa nakon toga opet od 2007. samostalno ministarstvo. U zadnjem sazivu dodana mu je i nadležnost nad sportom. Kad bih ja odlučivao, ministarstvo turizma bilo bi samostalan resor u Vladi!


I dalje sam turistički aktivan


Kako je izgledao vaš profesionalni put u turizmu?


– Odrastao sam u Dubrovniku, završio Ekonomski fakultet, smjer turizam 1974., a magistrirao s temom prodaje turističkog hotelijerstva 1983. godine. Od 1975. radio sam u hotelu Croatia u Cavtatu, od recepcije do izvršnog direktora prodaje, zatim u HTC-u Dubrava – Babin Kuk počeo kao voditelj animacije, a završio kao direktor prodaje. Od 1985. bio sam zamjenik direktora Yugotoursa u Londonu do kraja kolovoza 1991., da bih u svibnju 1991. otišao na razgovor s predsjednikom Tuđmanom i stavio mu se na raspolaganje.


U kolovozu 1991. pri formiranju Vlade nacionalnog jedinstva, ponovo sam bio u Zagrebu na dogovoru i tada je u ime mandatara Gregurića sa mnom razgovarao Mladen Vedriš, tada nesuđeni potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, te mi je ponuđeno mjesto zamjenika ministra turizma.


Krajem prosinca 1991. godine predsjednik Tuđman imenovao me je zamjenikom tadašnjeg ministra Antona Marčela Popovića. Zamjenik ministra bio sam do 3. travnja 1993. godine, kad sam postao ministar turizma. Funkciju ministra obnašao sam do 15. rujna 1997. godine. Zastupnik u Žpanijskom domu Sabora bio sam od tada do gašenja Županijskog doma 2001. godine.


Direktor Glavnog ureda HTZ-a bio sam od 9. prosinca 1999. do 31. listopada 2012. godine, skoro punih 13 godina. Od tada bio sam nepunu godinu dana savjetnik dok sistematizacijom nije ukinuto to mjesto, pa voditelj odjela unapređenja proizvoda. Zbog odnosa prema meni i potpunog ignoriranja, bio sam u radnom sporu s Glavnim uredom.


Na kraju, u mandatu ministra Antona Klimana i direktora Ratomira Ivičića, spor je sporazumno riješen uz iskazano žaljenje HTZ-a da je do njega uopće došlo. U mirovinu sam otišao 31. prosinca 2016. s navršenih 65 godina života i punu 41 godinu radnog staža. Sada, zajedno sa suprugom, pružam usluge smještaja u domaćinstvu, tako da sam ostao turistički aktivan.