Gibonni: 'Jedini resurs do kojeg mi je stalo su dobri i plemeniti ljudi'

Foto: Manjgura

Činjenica da smo tjedan dana daleko od lokalnih izbora, činjenica da je kampanja u punom jeku natjerala je Krešu Macana da Špicu s Macanom na tren odvede daleko od politike, koliko god istina bila da je politika sve i svuda. Stoga je u Špici, ponešto drukčijoj od onih uobičajenih, gost bio Zlatan Stipišić Gibonni, ali ne toliko zbog njegovih pjesama koliko zbog knjige »Drvo« u kojoj su Gibonnijeve pjesme i stihovi bili inspiracija vrsnim piscima da o njima, ili zbog njih, napišu priču.

Da Gibonniju bude ugodnije uz njega je u studiju bio i Ivi Šćepanović, novinar, prijatelj, pratitelj, no u fokusu ipak ponajviše Gibonni.

Nego, knjiga, knjiga koja se itekako čita u ovo moderno vrijeme kada se ne čita s papira ništa, ali se zato u ekrane povazdan bulji. Taman da Macan otvori razgovor s pitanjem kako je knjiga nastala.

– Spontano – na to će Gibonni.

To spontano na neki se način, kako reče, začelo 2016. s osvrtom na pjesmu »Udica« što ga je napisao Miljenko Jergović.

– Tekst je toliko bio vrijedan da je u stvari mogao i bez pjesme. Pomislio sam, da ima ovakvih tekstova više, trebalo bi ih ukoričiti, priča Gibonni.

Ideja je zatim putem malo isparila, a i nije tekstova poput Jergovićevog baš nešto ni bilo, da bi u Beogradu 2022. nagradu za najbolju novelu dobila ona Dejana Stojiljkovića nastala po motivima Gibonnijeve pjesme »Kiša«.

To je pak ponukalo Đorđa Matića, pjesnika i esejista, da p(r)omisli kako bi knjige bilo vrijedno kad bi novela poput Stojiljkovićeve bilo recimo makar šest.

– On je počeo kontaktirati neke ljude, a ja sam ga samo molio da to ne piše netko tko to ne voli, tko nešto ne osjeća – ističe Stipišić. Jer pjesma je, ne sumnja on, forma uz koju se, u mašti, moglo i može negdje otputovati.

– Ja sam puno prije vidio Ameriku kroz pjesme nego što sam je vidio s putovnicom kada sam prelazio granicu. Puno prije sam kroz pjesme vidio Englesku, London. I u glavnom su bili bolji u pjesmama (smijeh) – priznaje Gibonni. Tako je knjiga, reklo bi se, povukla autore za jezik, ili ruku da se upute na mjesto koje, ne dvoji Gibonni, nikada i nismo smjeli napustiti.

– Mislim da i je srž i svrha pjesme da imaš svoju malu kinodvoranu u svojoj glavi i u svome srcu – reče Gibonni.

– I u njoj svoj film – složio se s tim Macan.

Knjiga je uvelike već promovirana kojekuda, ali kako su odrađene neke velike promocije u velikim gradovima, tako Gibonni, primijetio je Macan, ne bježi ni od malih kružoka, susreta s malim brojem ljudi. I bude to njemu, priznaje, doživljaj za cijeli život.

– Nekako sam mišljenja da mi je trenutno jedini resurs do kojeg mi je stalo dobri i plemeniti ljudi. Dva i pol sat provesti s nekim tko te čuje i da ti čuješ njega, razlog je da poslije toga idem sretan leć’ – iskreno će Gibonni.