“Hipofiza u egzilu” Zadranke Sofije Kordić predstavljena u Beogradu

Sinoć je u Beogradu održana prezentacija knjige Hipofiza u egzilu, Zadranke Sofije Kordić. Sofija Kordić je novinarka iz Praga. No svi je znaju kao izuzetno nadarenu zadarsku gimnazijalku koja je završila međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Godinu dana provela je na novinarskoj specijalizaciji na fakultetima za novinarstvo u nizozemskom Utrechtu i danskom Arhusu te je magistrirala Europske studije u Pragu.
Novinarstvom počinje u beogradskoj "Borbi", a devet godina radi na Radiju Slobodna Europa, a nakon ukidanja hrvatske redakcije piše o Češkoj za hrvatske novine i portale. Uvijek je govorila kako ima dvije domovine, jedno dugoočekivano dijete – sedmogodišnjeg sina i supruga. Kad joj zafali more i udari nostalgija, otvori internet, pročita vijesti iz domovine i tješi se da je lakše biti stranac u stranoj državi nego stranac u vlastitoj.
Hipofiza u egzilu je roman o propasti druge Jugoslavije, o Beogradu devedesetih, o ratovima koji bjesne na prostorima nekadašnje zajedničke države, o uzburkanim sudbinama i identitetima, o ljudima podijeljenim između nove stvarnosti i svojih uvjerenja, o tome kako ljudi koji žive u istoj porodici ili u istoj ulici postaju smrtni i ratni neprijatelji, o životu pod pritiskom, o mladim ljudima koji odlaze iz zaraćene i unesrećene zemlje u emigraciju ne bi li tamo zasnovali novi život i pronašli izgubljeni mir i smisao svakodnevice. Za razliku od mnogih svojih sunarodnjaka, Sofija Kordić se nikad nije odrekla hrvatskog identiteta, iako je to u praksi značilo izgon iz obje domovine.
Zapravo, ona je junakinja romana Hipofiza u egzilu koja dolazi iz Zadra na studije u Beograd. Ubrzo njeni studentski dani postaju obilježeni raspadom zemlje, odjekom novih balkanskih ratova, bijedom i hiperinflacijom, političkom obiješću i slikama nasilja. Sofija je aktivna sudionica studentskog pokreta protiv režima Slobodana Miloševića što je u konačnici značilo da spas za sebe i svoga supruga hrvatske nacionalnosti, mora potražiti izvan balkanskih vjetrometina. Na drugu stranu, stvarnost rata i raspada zemlje potiskuju sva druga iskustva, a napetost etničkih odnosa u nekadašnjoj državi pogađa i pojedince i obitelji.
Odlazak u emigraciju postaje jedini mogući izlaz za mnoge mlade ljude koji u gradovima i zemljama egzila pokušavaju stati na vlastite noge i obnoviti iskustvo nenarušene privatnosti, ličnog spokoja i stvaranja novih obiteljskih i profesionalnih okruženja.
Paralelno s opisom doživljaja glavne junakinje, traje njena intenzivna i strasna prepiska s najboljim prijateljicama. Njihova pisma iz Beograda, Zadra, Londona, Zrenjanina i Tel Aviva predstavljaju uzbudljiva svjedočanstva o povijesnoj drami koja postaje drama običnih života.
Roman Sofije Kordić je svjedočanstvo protiv zaborava i protiv ravnodušnosti. Pišući o konkretnim iskustvima junakinje koje traumatično preživljavaju raspad zemlje i rat, roman Hipofiza u egzilu sugestivno pripovijeda o tome kako je teško prevladati mučna iskustva života, čak i kada se njegovi junaci hrabro otisnu u novo iskustvo egzila. Jednom doživljena povijest postaje iskustvo s kojim se neprestano živi, nezavisno od osobnih uvjerenja i od mjesta boravka.