Femicidu često prethode jasni znakovi opasnosti: Uhođenje, prijetnje i ljubomora moraju biti alarm za institucije

Broj žena ubijenih u Hrvatskoj nije se promijenio, ali više nego udvostručen broj stradalih od intimnih partnera otvara pitanje je li nasilje prepoznato na vrijeme.

Hrvatska je 2025. zabilježila 18 ubijenih žena, koliko i godinu ranije, no broj žrtava intimnog partnerskog nasilja porastao je s pet na 12. Takva promjena ponovno upozorava na ključno pitanje: može li sustav prepoznati trenutak u kojem nasilje eskalira i reagirati prije nego što završi ubojstvom?

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u Hrvatskoj je prošle godine evidentirana 39 ubojstava, dok ih je 2024. bilo 37. Iako je ukupan broj ubijenih žena ostao isti, porastao je broj onih koje su ubile bliske osobe, s 12 u 2024. na 18 u 2025. godini.

Najizraženiji rast odnosi se na ubojstva koja su počinili sadašnji ili bivši intimni partneri. Njihov se broj u godinu dana povećao s pet na 12. Ostali slučajevi uključuju ubojstva koja su počinili članovi obitelji te slučaj u kojem je, prema dostavljenim podacima, počinitelja angažirao bivši intimni partner žrtve. Deset slučajeva policija je evidentirala kao teško ubojstvo ženske osobe. Riječ je o policijskoj kvalifikaciji koja se tijekom kaznenog postupka može promijeniti, pa će konačna pravna ocjena biti poznata tek nakon pravomoćnih presuda.

Opasni okidači

Na porast broja žena ubijenih od sadašnjih ili bivših partnera upozorila je i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Njezin Ured od 2017. koordinira rad Promatračkog tijela za sveobuhvatno nadgledanje ubojstava žena, Femicide Watch, koje prati takve slučajeve i nastoji pridonijeti boljem razumijevanju okolnosti koje im prethode. Na njihovom sastanku prošlog prosinca Ljubičić je upozorila na potrebu bolje koordinacije nadležnih institucija i snažnijeg usmjeravanja na prevenciju.

– Ključno je, pritom, na vrijeme prepoznati znakove eskalacije nasilja i osigurati da se informacije o prijetnjama, ranijim prijavama i policijskim intervencijama pravodobno razmjenjuju i uzimaju u obzir pri procjeni rizika i određivanju zaštitnih mjera. Sami podaci ne mogu pokazati je li svako pojedino ubojstvo bilo moguće spriječiti, no rast broja žena koje su ubili sadašnji ili bivši partneri nameće pitanje koliko učinkovito sustav prepoznaje opasnost i reagira na nju. Odgovor ne ovisi samo o postojećim zakonima i ovlastima institucija, nego i o tome koliko brzo i usklađeno one djeluju kada je žena izložena nasilju, istaknula je Ljubičić za naš list.

No zakonske izmjene i strože kazne same po sebi nisu dovoljne za zaustavljanje femicida. Presudni su pravodobno prepoznavanje rizika, razmjena informacija, procjena opasnosti i učinkovita zaštita žrtava, uz kontinuiranu edukaciju stručnjaka koji dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja. Dvanaest žena koje su ubili intimni partneri u jednoj godini nije samo zabrinjavajući statistički podatak. To je upozorenje da se nasilje u bliskim odnosima ne smije promatrati kao niz nepovezanih incidenata. Ključno je pitanje koliko će upozorenja sustav morati evidentirati prije nego što ih počne dosljedno pretvarati u pravodobnu zaštitu.

O tome smo razgovarali s dr. Petrom Šprem, docenticom kaznenog prava s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, koja je empirijski istraživala nasilje u obitelji na više od 500 sudskih predmeta. Kad se postavi pitanje može li se femicid predvidjeti, Šprem odgovara oprezno.

– Ne postoji jedan čimbenik na temelju kojeg možemo predvidjeti femicid. Uvijek se radi o kombinaciji okolnosti i još važnije, dinamici njihova razvoja. Drugim riječima, ne treba promatrati samo pojedinačni incident nego cjelokupni obrazac ponašanja počinitelja prema žrtvi, pojasnila je.

Istraživanja kaže, prilično dosljedno izdvajaju niz okolnosti povezanih s povećanim rizikom od smrtonosnog nasilja: prethodno partnersko nasilje, njegovo ponavljanje i eskalaciju, prijetnje ubojstvom ili teškim nasiljem, uporabu ili dostupnost oružja, raniji pokušaj davljenja ili gušenja žrtve, uhođenje, izrazito kontrolirajuće i posesivno ponašanje, seksualno nasilje te razdoblje prekida veze ili najavu da žena želi otići. Gotovo identičan popis nalazi se i u zaključcima Femicide Watcha, koje navodi pravobraniteljica: sve vrste ovisnosti (alkohol, droga, kocka), prisilna kontrola, posesivnost, ljubomora, odluka žene da napusti nasilnog muškarca, psihičke smetnje, posjedovanje oružja te prijetnje ubojstvom ili samoubojstvom, pri čemu rizik posebno raste kad se dva ili više takvih čimbenika pojave u kombinaciji.

Procjena rizika

Pravobraniteljica pritom ide korak dalje i tvrdi da su nadležna tijela, pa i sudovi, te signale »vrlo rijetko« shvaćala kao ključne alarme za zaštitu žrtve.

– Nerijetko i same najave ubojstva ili prijetnje ubojstvom ili samoubojstvom od strane potencijalnih počinitelja i dalje nisu u dovoljnoj mjeri prepoznate od strane nadležnih tijela na način da bi isti na njih brzo i adekvatno reagirali, kazala je pravobraniteljica.

Takav stav institucija i bliže okoline, ocjenjuje, upućuju na nepostojanje društvene svijesti o opasnosti obiteljskog nasilja kao šireg društvenog problema, ali i na neprepoznavanje femicida kao jednog od najpredvidljivijih ubojstava.

Šprem posebno naglašava jedan čimbenik koji se, tvrdi, i dalje ponekad doživljava kao manje ozbiljan od fizičkog nasilja – kontrolirajuće ponašanje.

– Kontinuirano ograničavanje kretanja, izoliranje žene od obitelji i prijatelja, provjeravanje, praćenje, uhođenje, prijetnje, financijska kontrola i izrazita posesivnost mogu pokazivati da nasilje nije izolirani konflikt nego odnos u kojem počinitelj nastoji uspostaviti i održati moć i kontrolu nad žrtvom, a takva se kontrola može nastaviti i nakon prekida veze, upozorila je.

U njezinu istraživanju nasilja u obitelji upravo je psihičko nasilje, koje uključuje spomenuta ponašanja, nađeno u gotovo 80 posto predmeta, bilo samostalno bilo u kombinaciji s drugim oblicima.

Koliko često femicidu zaista prethodi evidentirano nasilje? Neke naznake pruža empirijsko istraživanje koje je Šprem provela, gdje je u kaznenim predmetima 34 posto počinitelja već bilo kažnjavano za nasilje prema istoj žrtvi. No kad se promatraju ne samo ranije osude nego i podaci iz sudskih spisa o prethodnom nasilju, slika je znatno mračnija: čak 80 posto počinitelja u kaznenim predmetima već je ranije bilo nasilno prema žrtvi.

– Taj podatak istodobno upozorava na problem neprijavljenog nasilja i pokazuje zašto je povijest ponašanja počinitelja važnija od pukog podatka postoji li ranija pravomoćna osuda, istaknula je Šprem.

Posebno osjetljivo razdoblje dodala je, jest trenutak separacije.

– Za dio nasilnih odnosa upravo najava prekida, stvarni prekid ili razdoblje neposredno nakon odlaska predstavljaju fazu povećanog rizika jer počinitelj gubi kontrolu nad žrtvom. Novija istraživanja intimnopartnerskih ubojstava separaciju, uz povijest nasilja, prijetnje i kontrolu, navode među važnim pokazateljima rizika, istaknula je Šprem, a odluku žene da napusti nasilnog partnera kao čimbenik visokog rizika izdvaja i pravobraniteljica.

Jednako tako, kršenje ranije izrečenih zabrana približavanja ili kontakta nije tek formalno nepoštivanje odluke: ono može pokazivati da počinitelja prethodna institucionalna intervencija nije odvratila od kontakta sa žrtvom, pa tu okolnost treba uključiti u ukupnu procjenu budućeg rizika.

Nedosljedni sudovi

Šprem pritom jasno naglašava da nam je nužno bolje povezivanje informacija među institucijama. Policija zna za jednu intervenciju, državno odvjetništvo za kaznenu prijavu, sud za raniji postupak ili mjeru, socijalna služba za obiteljske okolnosti, zdravstvo možda za ozljede, a sama žrtva opisuje prijetnje i eskalaciju.

– Problem nastaje kad se svaki incident promatra zasebno, umjesto da se prepozna obrazac nasilja. Istraživanje pokazuje da se 96 posto prekršajnih predmeta odnosilo na jedan događaj, dok se u 82 posto kaznenih predmeta nasilje ponavljalo kroz dulje razdoblje. Potvrđena je i povezanost trajanja nasilja s njegovom pravnom kvalifikacijom, navela je.

Šprem upravo u tome vidi jedan od većih problema hrvatskog sustava. Istraživanje za njenu disertaciju pokazalo joj je da sudska praksa nije dosljedna u razlikovanju obiteljskog nasilja kao prekršaja i kaznenog djela.

– Kad se dugotrajno nasilje promatra kroz niz odvojenih incidenata, gubi se ono najvažnije – činjenica da se nasilje ponavlja i može postajati sve teže, navela je.

Europski standardi, dodala je, zahtijevaju da institucije same aktivno i cjelovito procjenjuju rizik, umjesto da se oslanjaju samo na ono što im žrtva prijavi. Važno je utvrditi postoji li ozbiljna opasnost te razmjenjivati informacije među nadležnim tijelima.

Koliko je to važno, pokazuje i predmet Tomašić i drugi protiv Hrvatske, u kojem je Europski sud za ljudska prava utvrdio da je Hrvatska povrijedila pravo na život. Nadležna tijela bila su upoznata s ozbiljnim prijetnjama i rizikom ponavljanja nasilja, ali nisu poduzela dovoljne mjere zaštite žene i djeteta.

– Taj predmet dobro pokazuje razliku između toga da sustav raspolaže informacijama i toga da na temelju njih pravodobno reagira, istaknula je.

Slično iz Femicide Watcha stiže i konkretan prijedlog: razvoj zajedničke digitalne platforme na koju bi sva tijela uključena u rad sa žrtvama i počiniteljima slala svoje procjene rizika, a koje bi bile istodobno dostupne svim dionicima koji sudjeluju u suzbijanju i procesuiranju obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja. Pravobraniteljica kaže da bi takva platforma potaknula pravovremeno prepoznavanje i reagiranje na rizike karakteristične za femicid.

Pravobraniteljica naglašava da svaki slučaj nasilja treba sagledati u kontekstu njegove povijesti i razvoja, a ne kao izolirani incident. Već pri prvom kontaktu sa žrtvom potrebno je detaljno procijeniti njezine potrebe i rizike te procjenu redovito ažurirati, sukladno članku 43.a Zakona o kaznenom postupku.

– Uz pritvor počinitelja, važnu ulogu imaju zaštitne mjere i mjere opreza, ali samo ako policija njihov nadzor provodi aktivno i dosljedno, rekla je Ljubičić i dodala kako Ured pravobraniteljice upozorava i na preblage kazne te zagovara strože sankcioniranje počinitelja.

Kazna nije zaštita

Šprem, međutim, upozorava da stroži zakoni i veće kazne sami po sebi ne jamče bolju zaštitu. Hrvatsko zakonodavstvo već je opsežno, a ključno je kako postojeći mehanizmi funkcioniraju u praksi, na što je upozoravalo i stručno tijelo Vijeća Europe GREVIO. Nova evaluacija Hrvatske je u tijeku, a budući da je država svoje izvješće dostavila u rujnu 2026., nova konačna ocjena još nije poznata.

Šprem pritom naglašava da procjena rizika nije predviđanje budućnosti. Ni alati poput međunarodno poznatog Danger Assessmenta ne mogu sa sigurnošću utvrditi tko će počiniti femicid. Njihova je svrha pomoći stručnjacima da sustavno prepoznaju opasnost i donesu informiranije odluke, a ne zamijeniti njihovu procjenu.

Pravobraniteljica, s druge strane, femicid opisuje kao »vrlo predvidljivo«, a time i sprječivo kazneno djelo, jer se dinamika nasilja i rizični čimbenici često ponavljaju. Ta dva stava nisu nužno proturječna: oba polaze od toga da znakove opasnosti treba prepoznati na vrijeme. Razlika je u tome koliko se pouzdano na temelju tih znakova može predvidjeti smrtonosan ishod.

Šprem je pozvala i na realna očekivanja od kaznenopravnog sustava. Kazneno pravo, objašnjava, po svojoj naravi najčešće reagira nakon što se štetno ponašanje već dogodilo, a obiteljsko nasilje i događaji koji prethode femicidu često se odvijaju u privatnom prostoru, izvan dosega institucija i bez njihova saznanja.

– Sustav ne može procjenjivati rizik na temelju informacija koje nema. Zato su, uz učinkovitu kaznenopravnu reakciju, od presudne važnosti i izvanpravni mehanizmi: dostupna podrška žrtvama, razvijena mreža stručnih službi, kvalitetan rad zdravstvenih i socijalnih službi, edukacija stručnjaka te spremnost obitelji, prijatelja i susjeda da reagiraju kad postoji razlog za zabrinutost. To ne oslobađa institucije odgovornosti. Hrvatska praksa pokazuje i slučajeve u kojima je sustav doista zakazao – zbog tromosti, nedovoljne razmjene informacija, pogrešne procjene rizika ili pasivnosti nadležnih stručnjaka. Takve propuste treba prepoznati, analizirati i iz njih učiti, poručila je Šprem, uz upozorenje da će i u dobro postavljenom sustavu postojati pogrešne procjene jer se procjenjuje buduće ljudsko ponašanje.

Pravobraniteljica u istom smjeru ide kad govori o obrazovanju. Nedostaje, tvrdi, sustavan pristup obrazovanju na svim društvenim razinama o ravnopravnosti spolova i o pogubnosti rodno utemeljenog nasilja, kao i kontinuirana edukacija policije, pravosuđa i državnog odvjetništva. Zagovara uvođenje redovite, sustavne i cjeloživotne edukacije pravosuđa te programa učenja o spolnoj i rodnoj ravnopravnosti na svim razinama obrazovanja, počevši od najranije dobi – s ciljem da se fokus pomakne s isključivog kažnjavanja posljedica na otklanjanje samih uzroka nasilja, kroz ranu prevenciju i psihosocijalnu podršku obiteljima prije eskalacije.