Djelatnici Centra za motrenje i obavješćivanje u Zadru uspjeli su održati vezu sa ostatkom Hrvatske

Punoš ističe da su se sredstva prvenstveno nabavljala od privatnih tvrtki i donacijama iseljeništva, a veliki doprinos nabavci potrebne opreme za vezu dale su i zadarske tvrtke Tankerska plovidba i Tankerkomerc

Početkom jeseni 1991. Zadar se našao u možda najtežim danima svoje povijesti. Velikosrpska ideologija na čelu sa Slobodanom Miloševićem pokrenula je ratni stroj koji je početkom listopada 1991. došao pred sama gradska vrata. Zadar je bio odsječenog od ostatka Hrvatske, a građani su ostali bez struje i vode. No istina je da je tih je dana radila veza, kako ona za potrebe obrane, tako i ona civilna. Djelatnici Centra za motrenje i obavješćivanje u Zadru uspjeli su održati vezu sa ostatkom Hrvatske. Što više, osiguran je radio i TV prijenos za one koji su ga mogli pratiti koristeći baterije ili napajanje putem agregata.
Centar preseljen na Veliku Glavu
– Zanimljivo je da je centar veze najprije trebao biti ispod današnjeg Perivoja kraljice Jelene u prostoru bastinoina i nekadašnjeg Maraskinog skladišta pića. No naši tehničari ubrzo su shvatili da je centar otkriven, pa se užurbano pristupilo pronalasku druge lokacije, rekao nam je tadašnjih šef tehničke službe Ureda za narodnu obranu Zadra Rade Punoš.
Kako je JNA još u kolovozu 1991. otkrila namjere hrvatskih snaga, tako je kasnije cijeli taj prostor oko perivoja pretrpio snažna bombardiranja koja su za posljedicu imale izravne pogotke u Kneževu palaču gdje se nalazio tadašnji Radio Zadar, ali i Glazbena škola i Gradska knjižnica. Stoga je, kaže Punoš, u tajnosti napravljen centar u skladišnom prostoru Doma Hrvatske mladeži koji je izgrađen na temeljima srednjevjekovne citadele. Centar je radio sve do 10. listopada kad je napušten i preseljen na Veliku Glavu, kotu na otoku Ugljanu nedaleko od brda Sv. Mihovil. Misleći da hrvatske snage koriste postrojenja unutar tvrđave Sv. Mihovil, 4. listopada 1991. zrakoplov JNA raketirao je to područje i umalo ubio Punoša i njegove kolege, te 50-tak djelatnika Hrvatskih pošta. On i njegovi prijatelji koji su preživjeli to bombardiranje, svake su godine privatno obilježavali taj dan kao dan svog drugog rođenja.
Plava veza
Nažalost, vjerojatno zbog recesije, ove godine neće biti obilježavanja. Službeno ga neće obilježiti niti Općina Preko, koja inače obilježava 30. rujna kao Dan Otočkog bataljuna. Načelnik Ivo Jerolimov podržava i ovakva privatna obilježavanja, ali ne smatra ih značajnim datumima budući da su pripadnici Otočkog bataljuna prošli kroz puno teže ratne okršaje, pa ih pojedinačno ne obilježavaju.
– Još otprije, točnije od svibnja 1991. uspostavljena je tzv. “plava veza” kojom se omogućavao prijem TV signala. Ta je veza zaobišla zauzete odašiljače Ćelavac na Velebitu i Plješivicu, a protezala se od Sljemena, Mirkovice, Učke, Paga, Sv. Mihovilča, preko Labištice do Srđa ponad Dubrovnika. Preko te “plave veze” ili link-off veze išle su i telefonske veze s slobodnim djelom Hrvatske, dodao je Punoš. Punoš
Na drugu stranu, Punoš po prvi put otkriva zašto je zadarska veza bi toliko sigurna i zašto je odigrala važnu ulogu u obrani grada.
– JNA je pred rat raspolagala s 400 MHz vezom, a Zadar je je nabavio 1,3 GHz kodiranu vezu. Neprijatelj nije znao da radimo na toj frekvenciji nego nas je tražio na tzv. 2 metra opsegu. Na tom opsegu servirali smo im lažne informacije posebice one koje se odnose na opskrbu hranom i pićem. Tako je neprijateljska prislušna služba “upila” onaj famozni podataka da Zadar brani 50.000 do zuba naoružanih ustaša, naglasio je Punoš dodajući da su se sredstva prvenstveno nabavljala od privatnih tvrtki i donacijama  iseljeništva, a veliki doprinos nabavci potrebne opreme za vezu dale su i zadarske tvrtke Tankerska plovidba i Tankerkomerc, ispričao nam je Rade Punoš.
Neprijatelj je varan i na takav način da se dio podataka potrebnih za obranu grada prenosio korištenjem pomorskih veza koje je koristila Lučka kapetanija Zadar. Kapetanija je na krovu svoje zgrade instalirala antenski sustav s repetitorom tako da je bila u izravnoj vezi s Rijekom. Zanimljvo je, kaže Punoš, da brodovi Jugoslavenske ratne mornarice nisu koristili “pomorski band” ili pomorske veze za komuniciranje.
Na drugu stranu, signal Radio Zadra osigurana je na način da se tih listopadskih dana program emitirao iz gradskih bedema u neposrednom susjedstvu Elektre. Program se emitirao zahvaljujući tome što je na vrijeme s Ćelavca sklonjen rezervni odašiljač Radio-Zadra. Uz sve to, besprijekorno je radila služba motrenja koja je pokrivala zadarske otoke Ist, Molat, Silbu, Sestrunj, Ugljan te naselja u zaleđu: Zemunik, Poličnik, Rupalj, Slivnicu i Ražanac. Zadaća službe motrenja bila je obavještavati centar u Zadru o svim kretanjima u prsotoru, posebice zrakoplova i brodovlja JRM. U tome su im pomagali nekadašnji piloti JRV-a, koji su odbili letjeti i bombardirati Sloveniju i Hrvatsku. Na kraju, Rade Punoš posebice ističe odličnu suradnju centara veze u Šibeniku, Zadru, Pagu i Gospiću koji su izvanredno surađivali i dali svoj doprinos obrani ovog dijela Hrvatske.