Boriti se za prava potrošača u Hrvatskoj jednako je borbi s vjetrenjačama

Boriti se za prava potrošača u zemlji poput Hrvatske jednako je borbi s vjetrenjačama, riječi su Zorana Kneževića, predsjednika udruge Zadarski potrošač, koja dnevno, ovisno o dobu godine, primi u prosjeku deset prigovora oštećenih građana. I dalje su, uvjerljivo, na prvome mjestu po broju pritužbi i uskraćenih prava korisnici usluga telekomunikacijskih tvrtki.
– Ne mogu posebno izdvojiti nijednu jer sve telekomunikacijske tvrtke koje posluju u Hrvatskoj podjednako zakidaju potrošače. Bilo da je riječ o visini i načinu zaračunavanja usluga, bilo da je riječ o neispravnim uređajima poput mobilnih aparata. Nedavno nam se obratio za pomoć muškarac koji već 90 dana traži povrat novca ili zamjenski uređaj jer mu se mobitel koji je kupio kod jednog operatera pokvario već nakon nekoliko dana. I sve što je dosad pokušao on osobno i mi kao udruga bilo je uzalud, kaže Knežević te ističe da nakon teleoperatera ljudi najviše muku muče s ovrhama, odnosno postupkom i načinom na koji doznaju da im je račun ovršen. A tu je, prema njegovim riječima, najviše zakazala država koja je donijela ovakav Ovršni zakon. Ipak, u moru crnih vijesti s kojima se volonteri u Zadarskom potrošaču susreću svaki dan, tračak nade donio je ulazak Hrvatske u Europsku uniju gdje su potrošači mnogo zaštićeniji, a i činjenica da je povjerenik Europske unije za zaštitu potrošača Neven Mimica.
Knežević podsjeća da od 1. srpnja u Zagrebu radi Europski potrošački centar čije su usluge besplatne, ali on ne rješava probleme naših potrošača nego stranaca, odnosno turista koji smatraju da su zakinuti. Ista prava imaju i naši građani u drugim zemljama članicama Europske unije.
– Samo prošle godine potrošački centri u zemljama Europske unije obradili su 32.000 zahtjeva, što dovoljno govori o razini zaštite i broju ljudi koji brinu o pravima kupaca. Primjerice, u jednoj njemačkoj udruzi koja se bavi zaštitom potrošača zaposleno je 80 djelatnika, više je od stotinu volontera koji su na usluzi oštećenim kupcima, a kod nas od registriranih 30 udruga jedva opstaje i djeluje još pet ili šest. Državi bi trebalo biti u interesu postojanje udruga za zaštitu potrošača, kao u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Švicarskoj gdje je potrošač svetinja i zakoni za kršenje njihovih prava vrlo su rigorozni. Mi životarimo s jedva 30.000 kuna godišnje! Vjerujte, u takvoj se situaciji nije jednostavno boriti za prava potrošača, nezadovoljan je Knežević, ali najavljuje da će već od ove jeseni s još nekoliko udruga ući u projekt o zaštiti potrošača kako bi na terenu mogli bolje djelovati i zakinuti kupci i volonteri u udrugama koji im nastoje pomoći.