Borio se za bolju, pravedniju i liberalniju Hrvatsku

Maras je Saljane uvelike zadužio svojim nesebičnim zalaganjem za sveobuhvatni boljitak rodnog otoka
Žitelji Sali su se u petak, na 10. godišnjicu smrti, dostojnom komemoracijom prisjetili svog zaslužnog sugrađanina Marija Marasa, prvog načelnika saljske Općine u suverenoj RH i ravnatelja Parka prirode Telašćica. Ovaj istinski zaljubljenik u svoj rodni kraj i otok tog je nadnevka tragično je završio svoj život i nesretno zaronivši „ukotvio se poput bisera u modroj pučini, tom središtu ljepota ovdašnjeg krajobraza”, kako to reče prof. Ante Mihić u poetski nadahnutom slovu oproštaja od Marija onog tužnog rujanskog dana 2000.
I u petak je sve podsjećalo na onaj zlosretni dan te godine i misa zadušnica u Svetoj Mariji s molitvenim sjećanjem brojnih mještana, goruće svijeće, mnoštvo cvijeća, molitva odrješenja na grobu, zahvalni skup u Općini uz birane i emotivne riječi njegovih suradnika, općinskih čelnika, poštovatelja njegova djela… To je bila prilika zahvalnosti Bogu na uspomenu čovjeka koji je ovdašnje ljude uvelike zadužio svojim nesebičnim zalaganjem bez ostatka za sveobuhvatni boljitak rodnog otoka, kako je to istaknuo u uvodu mise župnik don Filip Kucelin.
U jednakom tonu nastavljeno je i u općinskoj Multimedijalnoj dvorani gdje je uslijedio protokolarni čin komemoracije prvom načelniku ove Općine koji je uspješno znao broditi na njenom kormilu na često uzburkanom moru njenog novog početka u recentnoj povijesti. Aktualni načelnik Zoran Morović je podcrtao duboki pečat što je Mario utisnuo svojim efikasnim rješavanjem infrastrukturnih problema na polju vodoopskrbe, kvalitete energetskog napajanja, napose nautičke rive u Salima po kojoj je najnovija vizura mjesta postala prepoznatljiva i kojom je ova općina dobila istinski koristan turistički brend.
Marino Buturić, nekadašnji saljski načelnik i Marijev poslovni suradnik u JU PP Telašćica, izložio je neke Marasove karakterne osobine po kojima je svoju šansu u politici vidio u motivaciji borbe za bolju, pravedniju i liberalniju Hrvatsku o kojoj je sanjao još od svojih studentskih dana i koju ideju je stavio ispred svojih osobnih interesa. Buturić je govorio i o Marasovim poslovnim kvalitetama pri rukovođenju Parkom kojima je nastojao poboljšati imidž i postići maksimalni brend ove ustanove i svoga školja. Pritom je maksimalno skrbio o perfekciji obrazovnih, stručnih i ljudskih kvaliteta svojih djelatnika te njihovoj tehničkoj osposobljenosti za povjerene zadatke na terenu.
Izuzetno zanimljivim i dosad nepoznatim činjenicama Ante Beneti je evocirao dane svoje suradnje s pok. Marasom u često turbuletnom i zahtjevnom vremenu ustrojavanja Parka prirode na prostoru Telašćice i njegova samostalnog poslovnog hoda neovisnog od NP Kornati. Beneti je tada, kao dužnosnik u tadašnjoj SO Zadar te republičkim i saveznim zastupničkim tijelima bivše države, s jedinim ciljem ostvarenja spomenute projekcije konstruktivnom koordinacijom s Marijem kao netom imenovanim ravnateljem PP Telašćica, neumorno i ustrajno lobirao ulažući korisna poznanstva kod svih relevantnih političkih i gospodarskih krugova ondašnjih miljea moći i utjecaja.
Govorni program u općinskoj MMD je bio ilustriran kraćim, 10-minutnim dokumentarcem u produkciji knjižnice u Salima. Film sadrži poetski prikaz životne svakodnevice Marija Marasa s naglaskom na njegovu vezanost za rodni otok, njegovu izdašnu ljepotu kraških udolina i dubine modre pučine koja čudesnim spojem sve to zaokružuje.
Emotivnim riječima na kraju je, vidno ganuta, zahvalila svima nazočnima Marijeva supruga, Majda Maras, iskazujući im priznanje za dostojanstveno sjećanje i uvažavanje kojim njenog supruga stavljaju uz bok saljskih velikanima koji su trasirali budućnost otoka suvislim kolosijecima.