Biografija ideologa srpskih zločina u BiH

Bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić optužen je prvi puta, gotovo 13 godina prije uhićenja, za genocid u Bosni i Hercegovini zajedno sa zapovjednikom vojske bosanskih Srba Ratkom Mladićem.
Prvi haški tužitelj Richard Goldstone u optužnici podignutoj 25. srpnja 1995. teretio ga je za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti i druge zločine koji su počinjeni od 1992. nad civilnim stanovništvom i vjerskim objektima na čitavom području Republike Bosne i Hercegovine. Tada je optužen posebno i za snajpersku kampanju protiv civila u Sarajevu te za uzimanje mirovnih snaga UN-a za taoce.
U toj optužnici zapisano je da su civili, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati progonjeni na nacionalnoj, političkoj i vjerskoj osnovi u cijeloj Republici Bosni i Hercegovini. Na tisuće ih je bilo zadržano u mjestima zatočenja gdje su bili podvrgnuti fizičkom i psihičkom zlostavljanju i neljudskim uvjetima poput Omarske, Keraterma, Trnopolja, Manjače, Sušice, KP Dom Foča i Luke s namjerom da ih se fizički uništi kao nacionalne, etničke i vjerske grupe.
Druga optužnica podignuta je 16. studenoga 1995 u jeku daytonskih pregovora i tada je Goldstone optužio Karadžića i Mladića za genocid počinjen masakrom tisuća muslimana u Srebrenici.
Genocid i istrebljenje
Nakon toga 31. svibnja 2000. podignuta je objedinjena optužnica koja je Karadžića teretila po osobnoj i zapovjednoj odgovornosti za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona ili običaja rata, teške povrede ženevskih konvencija i povrede ratnog prava i običaja a što je uključivalo genocid, suučesništvo u genocidu, istrebljenje, ubojstva, namjerno lišavanje života, progone, deportaciju, nečovječna djela, protivpravno teroriziranje civila i uzimanje talaca.
Prema toj optužnici djela su počinjena na području općina Bijeljina, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foča, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Srebrenica, Višegrad, Vlasenica, Zavidovići i Zvornik i srebreničku enklavu.
Karadžića se teretilo za ubijanje tisuća bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata tijekom i nakon napada te u logorima i zatočeničkim objektima kao i tisuće bosanskih Muslimana nakon njihovog zatočeništva na više raznih lokacija u srebreničkoj enklavi i u njenoj okolini. Karadžić je optužen i za prisilno premještanje ili deportaciju desetina tisuća bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba.
Radovan Karadžić je rođen 19. lipnja 1944. godine u selu Petnica nedaleko od Šavnika, na Durmitoru, u Crnoj Gori, gde je proveo djetinjstvo. U Sarajevo je došao 1960. godine gde je završio srednju medicinsku školu i 1971. diplomirao na Medicinskom fakultetu na kome je specijalizirao psihijatriju. Dio školovanja proveo je u Sjedinjenim Američkim Državama, gde je proučavao psihoterapiju i američku poeziju.  U vrijeme studentskih demonstracija u lipnju 1968. isticao se vatrenim govorima s krova sarajevskog Filozofskog fakulteta.
Do ožujka 1977. radio je u Centru za obrazovanje odraslih “Đuro Đaković”, a potom na Psihijatrijskoj klinici na Koševu u Sarajevu.  Zbog optužbi da je državnim novcem sagradio vikendicu na Palama, 1. studenog 1984. godine je otišao u sarajevski istražni zatvor, ali je, u nedostatku dokaza, pušten nakon 11 meseci.  U Sarajevu je 26. rujna 1985. osuđen na tri godine zatvora zbog pronevjere i prijevare, ali kaznu nije odslužio.
Osnivač SDS-a
Službeno se počeo baviti politikom 1989. godine kada je osnovao Srpsku demokratsku stranku (SDS). U srpnju1990. izabran je za prvog predsjednika stranke. Od ukupno 222 glasa on je dobio 221. Bio je član Predsjedništva BiH. Nakon proglašenja nezavisne Republike srpskog naroda u BiH 9. siječnja 1992, koja je kasnije preimenovana u Republiku Srpsku (RS), Karadžić je postao njen prvi predsjednik. U travnju 1992. Karadžić odlazi na Pale, a vlada RS počinje realizirati svoju odluku o formiranju oružanih snaga preuzimanjem srpskog vojnog kadra JNA iz BiH. Sve vrijeme rata u BiH bio je lider bosanskih Srba i zajedno s ratnim zapovjednikom Ratkom Mladićem, kreator ratnih operacija.
 
U studenom 1998. SAD su ponudile novčanu nagradu od pet milijuna dolara onima koji pomognu da se pred sud izvedu optuženi za ratne zločine, a četiri godine kasnije (siječanj 2002) na ulicama Sarajeva pojavile su se potjernice za Karadžićem i Mladićem. Nakon pojačanog pritiska međunarodnih sigurnosnih snaga u BiH na Karadžićevu porodicu i uhićenja njegovog sina Saše na Palama u srpnju 2005. (bio u desetodnevnom pritvoru), Karadžićeva supruga Ljiljana pozvala je Radovana Karadžića da se preda Haškom tribunalu. Tu poruku mu je poslala u ekskluzivnom intervjuu za televiziju AP 28. srpnja 2005.
Karadžić je napisao je četiri knjige pjesama: “Ludo koplje” (1968.), “Pamtivek” (1971.), “Ima čuda, nema čuda” i “Crna bajka” (1990.). Za treću knjigu dobio je nagradu “Staze detinjstva”. I u bijegu je nastavio pisati. Sredinom siječnja 2002. u Novom Sadu je predstavljenja njegova knjiga poezije “Od ludog koplja do crne bajke”, u ožujku 2004. u Beogradu knjiga “Ratna pisma”, u 2004. “Čudesna hronika noći”, te 2005. zbirka pjesama “Pod levu sisu veka”.