“Bilo je to vrijeme za umiranje i za življenje”

– Osjećaj da smo zajedno u tom trenutku, puno je značio. Taj osjećaj zajedništva, kojeg danas nemamo. Jedan za drugoga sve učiniti. Danas jedan protiv drugoga sve, prisjetila se Haberle
“Nisam sigurna mogu li nositi oružje, ali sam sigurna da nekome mogu zaustaviti krvarenje. Zovite me što prije” – te je rečenice Ivana Haberle, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu Zadar, napisala na dnu svoje pristupnice u Zbor narodne garde 1991. godine, netom maturirala u Medicinskoj školi. Danas je zaposlena u Zavodu za javno zdravstvo Zadar, a civilni angažman Udruge predstavila je na susretu  Večer u knjižari u knjižari Verbum.
Kod ljudi na cesti u Zadru Haberle se raspitivala gdje se treba prijaviti i  tako je počeo njen ratni put. Kad joj je kurir donio mobilizacijski poziv,  sutradan se, bez znanja roditelja, prijavila u bazu u Sukošan.  Imala je 48  kg i bila toliko mršava da nije bilo uniforme za nju.
– Tada je za mene jedini osjećaj bio kako pomoći. Shvatila sam da to  mogu ako se angažiram i postanem hrvatski vojnik, kaže Haberle. Prvi  zadatak “odradila” je kad je granata s brda Križ pogodila debeljački autobus. Putnici su pobjegli, a jedan gluhonijemi nije čuo upozorenje i poginuo je.
Osjećaj zajedništva
– To je bilo moje prvo puzanje, dovlačenje žrtve, fijukanje metaka. Šok  je vidjeti mrtvog čovjeka,  osjećaj nemoći, da ljudi ginu, prisjetila se. Branitelji bi je uzimali sa sobom kao sanitetsko osiguranje kad bi išli postavljati protutenkovske mine kod Zemunika.
– Svaki put sam se pitala što ću ako netko nagazi na minu? Nisam znala ni kako izgledaju te naprave. Dečki bi rekli, ‘Hvala Bogu da si s nama’.  Mislila sam, mogu li ja njima uopće pomoći? Ali osjećaj da smo zajedno  u tom trenutku, puno je značio. Taj osjećaj zajedništva, kojeg danas nemamo. Jedan za drugoga sve učiniti. Danas jedan protiv drugoga sve. Bilo je predivno živjeti u tom vremenu. Vjerujem da je bilo prekrasno i  umrijeti u tom vremenu. Ne bi mi bilo žao da sam tada i umrla. Ono je  bilo vrijeme za umiranje, kao i za življenje, ističe Haberle.
Mužu je, kad ju je zaprosio odgovorila: “Može, ionako nećemo ovaj rat  preživjeti”, no nikad nije pomislila otići u inozemstvo.
Istaknula je da je hrvatska stvarnost da se još ne zna točan broj poginulih u Domovinskom ratu, a  402 djece ubijenih u agresiji na Hrvatsku  još uvijek nema dostojnog spomen-obilježja. U knjizi ‘Krhotine djetinjstva’ koju je Haberle uredila zapisi su četrdeset svjedočanstava odraslih  iz Hrvatske koji su bili djeca u Domovinskom ratu.
Imena se moraju čuti
Članice njene Udruge čitaju imena poginulih branitelja na svakom  spomen-obilježju pogibije kada komemoriraju stradanje. Ističe kako  američki predsjednik tri sata mirno stoji dok se čitaju imena 3.000 stradalih za napada 11. rujna, a kod nas se polaganje vijenaca svelo na dobivanje političkih bodova.
– Najviše me iritira redoslijed po kojem se polažu vijenci. Ne može nijedan gradonačelnik, župan i predsjednik države položiti vijenac i upaliti  svijeću prije majke, supruge i djeteta poginulog branitelja.  Ako se položi  vijenac, a nemate pojma tko je tamo, zar postoji osjećaj žrtve?  Prije dvije  godine na Dan obrane Grada Zadra na Gradskom groblju smo počeli  čitati imena 487 poginulih branitelja s područja Zadarske županije. To je  najmanje što možemo. Vidimo da neki počnu cupkati, jer to točno traje  25 minuta. I ipak im je malo teško, kaže Haberle.
Udruga je prisutna u javnosti i po nizu reakcija, no Haberle napominje  kako nisu političarke, iako prate politiku. Tijekom svog gostovanja u Verbumu upozorila je i kako ne postoji SOS služba za branitelje koji se nađu  u kriznim situacijama i pred počinjenjem suicida. Kad su demobilizirani,  za branitelje država nije pronašla rješenje da ih aktivira i animira za  društveno koristan rad, rekla je Habrele zaključivši kako su rat preuzeli  mediji i dio populacije koji ne priznaje Hrvatsku kao svoju domovinu.