Bijegu Branimira Glavaša u BiH kumovao Sabor

Prošla je godina, kad je riječ o suđenjima za ratne zločine, bila godina pospremanja. Takvom je ocjenjuju udruge Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u svom izvještaju za 2009. o praćenju suđenja za ratne zločine.
Prije svega, radi se o ispravljanju pogrešaka pravosuđa iz devedesetih godina kada je “brojnim neprofesionalno i etnički pristrano vođenim postupcima velik broj osoba osuđen u odsutnosti”. U pozitivne bi se pomake moglo ubrojiti to što se kazneni postupci i suđenja revidiraju od pravno neutemeljnih optužnica i ažuriraju, a DORH upotpunjuje bazu podataka o ratnim zločinima. U to se također može ubrojiti razvoj sustava potpore svjedocima i žrtvama.
Udruge upozoravaju da se navedeni napori sporo realiziraju i nedostatni su, a to, pak, smatraju neodgovornim kako prema žrtvama ratnih zločina tako i prema okrivljenicima u slučajevima pravno neutemeljenih optužnica, ili onih koje su nedostatno potkrijepljen dokazima. U ozbiljne minuse ubraja se i nepostajanje strategije u kojoj bi procesuiranje oko 400 još neistraženih ratnih zločina kao i velik broj okrivljenika bez presude (oko 670) bio prioritet.
U izvještaju se spominje i Branimir Glavaš, odnosno njegov bijeg u BiH prije izricanja presude i to u kontekstu utjecaja politike na pravosuđe. Glavašev se bijeg ocjenjuje kao “posljedica političke odluke Hrvatskog sabora o uskrati odobrenja za njegovim pritvaranjem”.
Udruge smatraju da bi se postupci za ratne zločine trebali voditi isključivo pred četiri županijska suda (Zagreb, Osijek, Rijeka, Split) čija je nadležnost u tim slučajevima fakultativno propisana, a smatraju i nedopustivom praksu prema kojoj se u vijeća za ratne zločine i dalje imenuju suci koji nemaju dugogodišnje iskustvo i kaznenim predmetima. Posebno se upozorava na brojne slučajeve (više od 50) u kojima su obitelji žrtava privatnim tužbama pokušale ostvariti naknadu štete zbog ubojstva člana obitelji, u tome nisu uspjeli, a što ih je izložilo dodatnim traumama i velikim sudskim troškovima koje država u nekim slučajevima i prisilno naplaćuje.