Bašić: Bitka za javni prostor jedna je od temeljnih zadaća arhitekture

Trenutak svečane iluminacije gotovo ne postoji u arhitektonskom iskustvu stvaranja. On je najčešće rezultat mukotrpnog istraživanja u sinkronom procesu koji treba sjediniti elemente racionalnog, utilitarnog ili tehničkog, s elementima duhovnosti, kreativnosti, pa čak i iracionalnosti
Hrvatski arhitekt Nikola Bašić dobio je Europsku nagradu za urbani javni prostor, i to za projekt Morskih orgulja u Zadru. Ova nagrada smatra se iznimnim uspjehom hrvatske arhitekture na europskoj sceni, budući je za nju bilo nominirano 207 projekata iz cijele Europe, a na samom natječaju sudjelovala su mnoga imena suvremene arhitekture. Svečana ceremonija dodjele nagrade bit će 30. lipnja u Centre de Cultura Contemporania de Barcelona (CCCB) u Barceloni. Ova prestižna bienalna nagrada dodjeljuje se četvrti put za redom. Za tu nagradu arhitekta Nikolu Bašića nominirao je časopis Oris.Podsjetimo, promišljanje obale na drugačiji i originalan način dovelo je arhitekta Nikolu Bašića do ideje o morskim orguljama. Za razliku od običnih orgulja, njima energiju daje more, odnosno valovi, pri čijem djelovanju orgulje proizvode zvukove. Orgulje su u kratkom vremenskom periodu postale omiljeno okupljalište Zadrana, kao i nezaobilazna lokacija turista koji posjećuju naš grad. Veliki kameni blokovi i jednostavna plastika tehnički dovedena do savršenstva, glavne su odlike ovoga projekta.”Koncerti” koji se mogu čuti na orguljama uvijek su jedinstveni i neponovljivi, mijenjaju se s prolascima trajekta, plimom i osekom, te jačinom vjetra. U drugoj fazi uređenja novog pristaništa naći će se prostorna instalacija nazvana Pozdrav suncu. S kružnim oblikom u obalnom podu, fotonaponske ćelije će akumulirati sunčevu energiju tokom dana, da bi nakon zalaska sunca senzori emitirali svjetlo u krug, omeđen rasvjetnim tjelima. Za taj projekt upravo je napravljena projektna dokumentacija, i očekuje se kako će radovi početi na jesen.Nužnost uređenja javnog prostora Povodom osvajanja ove prestižne nagrade, o orguljama i urbanizmu grada kao i o budućim projektima razgovarali smo s arhitektom Nikolom Bašićem. Gospodine Bašić, što za Vas znači ova nagrada ? – Nagrada mi znači jako puno. Znači mi, utoliko više, jer je to nagrada za jedan projekt u javnom prostoru, a on je u našem tranzicijskom vremenu izložen upravo najjačem ataku, najjačoj degradaciji i svakoj vrsti obezvređenja. Dapače, bitku za javni prostor i za njegovu rekvalifikaciju držim jednom od temeljnih zadaća društvene uloge arhitektonske struke danas. U kolikoj mjeri smatrate da to ide u smjeru u kojem bi trebalo?– Naziru se već težnje i nastojanja i arhitekata i gradskih vlasti da se u tom smislu doista ostvari napredak. Činjenica je da se sada u našem gradu uređuje nekoliko značajnih javnih površina, počevši od Zrinko Frankopanske ulice pa na dalje. To svjedoči da je prepoznata nužnost uređenja javnog prostora grada, u svrhu podizanja opće kvalitete života i urbane kulture. To držim značajnim pomakom. Kada ste zamislili ovaj projekt za koji Vam je dodjeljena nagrada?– Orgulje su u mojoj imaginaciji nastajale postupno. Trenutak svečane iluminacije gotovo ne postoji u arhitektonskom iskustvu stvaranja. On je najčešće rezultat mukotrpnog istraživanja u sinkronom procesu koji treba sjediniti elemente racionalnog, utilitarnog ili tehničkog, s elementima duhovnosti, kreativnosti, pa čak i iracionalnosti. U samom procesu dolazi do različitih situacija, od stanja gotovo euforičnog razvitka ideje, do kriza koje prizemljuju stvar, i onda opet do novih uzleta. Orgulje kao posebno mjesto Jeste li od početka imali zamišljen projekt s orguljama kao idejnim rješenjem? – Nisam se sjetio orgulja kao instrumenta, pa tada rekao idem ih sagraditi. Htio sam u javnom prostoru grada napraviti jedno posebno mjesto. To se mjesto nalazi na obali, na crti gdje se razdvajaju dva elementa: more i kopno, voda i tlo. Na tom najznačajnijem planetarnom razgraničenju događaju se spektakli i drame. Pristupajući oblikovanju obale htio sam na jedan specifičan način riješiti sraz tih dvaju elemenata. Susret mora i kopna uvijek je obilježen zvukm. Znao sam iz svog bodulskog djetinjstva da more škripi, stenje, riče, puše i zviždi u škrapama. Ako napravim umjetne škrape, more će proizvoditi iste takve zvukove. Ali to nije bilo dovoljno! Htio sam proizvesti zvuk koji će biti oblikovan. Arhitekti moraju prepoznati trenutak kreativnog procesa u kojem moraju zatražiti ekspertnu pomoć. Kad sam shvatio da je artikulirani zvuk element kojim želim obogatiti prostor, obratio sam se specijaliziranim stručnjacima. Najprije sam otišao kod profesora Vladimira Andročeca, sa zagrebačkog građevinskog fakulteta, eksperta za hidrauliku mora. Iznio sam mu svoju ideju i pitao ga što mogu očekivati ako na određeni način postavim cijevi u obalu. Kazao mi je da ću, ukoliko okomito na obalu postavim ljevkaste cijevi koje su na jednoj strani uže, tako da zrak u njima pod naletom valova dobije ubrzanje, dobiti i zvuk. Razmišljao sam o tome što će biti ako taj zvuk bude jeziv i neugodan tako da ljudi bježe od njega. Počeo sam razmišljati o negovoj artikulaciji i obratio se drugom ekspertu, glazbeniku i akustičaru Ivici Stamaću, koji je dotad za mene u projektima crkvi radio provjeru prostorne akustike. Nakon nekoliko dana konzultacija s različitim stručnjacima, kazao je da je u razgovoru sa gospodinom Hefererom iz čuvene zagrebačke orguljarske obitelji, došao do potvrde da se u našem projektu mogu primijeniti klasične orguljske svirale. Uslijedila je nakon toga tehnička razradba cijele ideje, i rezultat toga je projekt u svom konačnom obliku kakvog ga danas imamo na Novoj rivi. U kolikom se vremenskom periodu cijela priča događala?– Od same ideje do početka radova prošlo je oko godinu dana, a otprilike isto toliko je vremena prošlo od početka realizacije pa do završetka radova.Jeste li se nadali ovakvim odjecima orgulja?– Mladi ljudi su odmah prepoznali projekt. Još je gradilište brujalo od zvukova različitih strojeva, a mladi su već okupirali onaj dio koji je bio gotov i pristupačan. Znao sam i osjećao da sam ostvario nešto zaista snažno. Pozornost koju izazivaju orgulje vidljiva je svaki dan. Oblici u kojima je taj projekt prezentiran u svijetu kroz različite medije su nesagledivi. Dao sam brojne intervjue različitim medijima koji su o projektu izvještavali u svojim zemljama, i sve je to skupa napravilo jednu nevjerojatnu promociju našeg grada koja je po vrijednosti odavno premašila sredstva uložena u projekt. Znači orgulje su se već, na posredan način, komercijalno isplatile. Bojite li se da će se orgulje pretvoriti u kupalište?Promisliti prostor Nove rive – Ne bojim se toga. Ako se to i dogodi, ne mislim da bi to bilo nešto strašno. Pitanje je sada kako ćemo promišljati ukupni prostor Nove rive. Mislim da ga trebamo promišljati upravo kroz scenarij takvih sadržaja kao što su orgulje. Tako bi se ostvarila nova prepoznatljiva mjesta na obali koja dobivaju svoju snažnu osobnost i koja se onda afirmiraju u nove elemente urbanog identiteta. To su mjesta na kojime nešto počinje ili završava, na koja ljudi odlaze i sastaju se. Kad su te slike guste poput mozaika, onda grad bljesne u svakoj od njih. Kako ste reagirali kada ste vidjeli da su na naslovnici turističkog vodiča Zadra Morske orgulje zamijenile sv. Donat?– Bilo mi je jako drago. Neki su to doživjeli kao atak na kulturu grada. Ja mislim, naprotiv, da je to bio jedan hrabar iskorak. Sv. Donat neće nigdje pobjeći, njegovu vrijednost nitko nije umanjio. Bio je to presedan u kojem je jedna aktualna tema zamijenila njegovo zajamčeno mjesto na naslovnici vodiča. To upravo upućuje na sposobnost grada da proizvodi nove metafore. Mislim da su oni koji su se zabrinuli zbog te činjenice, smatrali da je to jedna provincijalna i primitivna gesta. Orgulje ipak Sv. Donatu ništa nisu oduzele, kao što mu ni ništa drugo, ma kako veliko bilo, ne može umanjiti stvarnu veličinu. Međutim, mi moramo stvarati nove vrijednosti i u našem vremenu. Velika je spoznaja da ako nešto prepoznamo i stvarno želimo, možemo zaista i ostvariti. Ta spoznaja nas liječi od kompleksa inferiornosti i vraća nam samopouzdanje. Često sam se pitao, baveći se pozivom koji sam odabrao, jesmo li mi doista potomci ljudi koji su u povijesti stvarali ovu kulturu, kada danas radimo ove užase. To je pitanje koje se neminovno nameće svakom čovjeku koji ima racionalan odnos prema prostoru u kojem živi i u kojem djeluje. Oni su u prošlosti stvarali ovakav sklad i o toj ljepoti nam ostavljali prekrasna materijalna svjedočanstva. A što se to dogodilo s nama? Kao da nismo ništa baštinili od njihove kulture, znanja i umijeća. Kako ćemo mi svjedočenje o sebi i svom vremenu odaslati u budućnost ? Upoznati ste vjerujem, i sa prvom nagradom koju su osvojili osmoškolci iz Osnovne škole Šimuna Kožičića Benje koji su Orgulje predložili na televizijskom natječaju za sedam hrvatskih čuda, i pobijedili?– Da, i to je jedan primjer koji svjedoči na moje veliko zadovoljstvo, da su i najmlađi među nama prepoznali projekt i oduševili se njime. Grad u oblikovanju svog identiteta treba snažne metafore. Čini mi se da identitetska snaga morskih orgulja doseže do vrlo visokih razina, poput naše košarke i sv. Donata. Posebno sam sretan što je ta identitetska ikona stvorena u našem vremenu, što smo mi pored svih nesreća koje su pogodile ovaj grad, svih devastacija i izokrenutosti urbanog razvitka, napravili protutežu kojom smo dokazali da danas možemo stvarati nove vrijedne i snažne slike grada koje postaju dio njegova identiteta, a istodobno i snažan element poistovjećenja građana s tim slikama. One se prepoznaju kao osobnost grada, osobnost koja naš grad čini različitim od svake druge urbane osobnosti. Upravo ono što jedan grad čini snažnim jest spoznaja svoje vlastite osobnosti, po kojoj uvijek možemo reći da smo takvi kakvi drugi nisu. Ta identifikacija se razvija jednako kroz pozitivne gospodarske, sportske i kulturne elemente, i to je zaista jedno veliko bogatstvo. Moja je velika želja da budemo svjedoci kontinuiranog nastojanja da kroz oblikovanje i rekvalifikaciju javnog prostora našeg grada budemo bliski upravo onom gradu iz kojeg dolazi ova nagrada, a to je Barcelona. Barcelona je sebe, zapravo, najviše promovirala kao moderni i kulturni grad, oblikujući svoj javni obalni prostor. Taj prostor postao je paradigma uređenja javnog prostora suvremenog mediteranskog grada. Paradigmatske bijele zgrade Što se još u našem gradu može usporediti sa tom slikom?– Spomenut ću zgrade na prostoru bivšeg TIZ-a koje snažno participiraju u oblikovanju obalnog identiteta našeg grada. Smatram da su te zgrade paradigmatske u smislu oblikovanja suvremenog mediteranskog Zadra. Dakle, to nisu kuće koja se referiraju na slike iz našeg tradicijskog ili ambijentalnog naslijeđa, pa ih sada na neki način transformiraju i prenose u suvremeni izraz. To su zgrade koje po mom uvjerenju u sebi sadrže duh Mediterana. Transparentnost i pulsirajuća bjelina, optimistička svježina, to je moj doživljaj medeteranske esencijalne spiritualnosti ugrađene u ovaj projekt. Dakle, to je ono što priželjkujem kao atmosferu i ambijent suvremenog Zadra, a ne repliciranje oblika iz našeg naslijeđa, koji ustvari, ne mogu biti sredstvo identifikacije suvremene generacije. Pa ona gotovo više ne živi u stvarnom, nego u virtualnom svijetu! Što je sa studijom uređenja obalnog pojasa od Vitrenjaka do đige?– Nasuprot komercijalizaciji tih uvala, u smislu nautičkih sadržaja koja ih onda pretvaraju u parkirališta brodova, treba stvarati i promišljati javne sadržaje koji podižu kvalitetu obalnog prostora, vraćajući ga pješacima, oblikujući ga za domicilne ljude, a prvenstveno rekvalificirajući taj prostor u onom smislu da ga vraćamo u namjenu kupališta koju je nekad imao. Mi smo taj prostor do sada, nažalost, prepuštali vulgarnoj komercijalizaciji. Sada sa korištenja zvuka s Pozdravom suncu prelazite i na svjetlo?– Da, sve opet polazi od ishodišnog stava da hoćemo uspostaviti dijalog s prirodom. Kao što sada idemo na koncert valova, ići ćemo i na predstavu svjetla. Sretanje s prirodom, koje je sve teže ostvariti u našem civiliziranom svijetu, zaista će sve više imati karakter kulturnog događaja, poput odlaska u kazalište. Želio bih da punta poluotoka bude mjesto intenzivnih doživljaja prirode, jer su oni u novom načinu života rjeđi i sve teže ostvarivi. To je svjetonazor koji nas može potaknuti da drugačije gledamo na život i naš životni prostor. U Zadru kakav je danas, što držite najvećim promašajem u smislu arhitekture?Katastrofa gradskog ruba – Prvo, Zadar je prošao kroz teško vrijeme nasilne proletarizacije i deagrarizacije, odnosno izgona ljudi iz njihovih autentičnih prebivališta. To je bila ideološka prisila koja je proizvela stihiju i razorila urbanu strukturu grada, pretvarajući ga u kvaziurbani ambijent. On je metastazirao poput zloćudnog tumora, i prožeo svekoliki gradski prostor. Gotovo sve osim onog što prepoznajemo kao povijesnu gradsku jezgru. Naravno, u našem vremenu ne može se očekivati nekakav radikalni zahvat kojim bi se to tkivo rušilo i nekim drastičnim, da tako kažem, kirurškim metodama odstranjivalo. Ono jednostavno mora proći kroz proces urbane transformacije i poprimiti oblike i kvalitete urbane opremljenosti, urbanog standarda i uređenja, koje je u skladu s onim što traži suvremeni život. To je najveći izazov razvitku našega grada. Grad se, naravno, ne prezentira kroz taj prostor, dapaće gotovo ga skriva kao sramotu , a promiče se slavnim spomenicima graditeljske baštine. Na taj način, područja grada u kojima se odvija stvarni život bivaju marginalizirana i zanemarena. Predstoji, dakle, veliki napor urbane zajednice i lokalnih vlasti da zajedno s arhitektonskom strukom, u multidisciplinarnom pristupu, promijene to stanje. Mi se moramo boriti za urbani kvalitet u svim njegovim dijelovima, i na svim razinama grada. Drugo, za mene je vrlo bolna, traumatična i razočaravajuća spoznaja da nismo u stanju ni danas zaustaviti skandalozne, ekscesne gradnje koji se odvijaju u samom srcu grada, mimo svih urbanih pravila i važeće legislative, pa i mimo važećih gradskih planova kojima se utvrđuju način, pravila i kvaliteta urbanog razvitka. I struka i grad nijemi su svjedoci tog stanja. Umjesto otpora sve se oportunistički gura pod tepih. Koji je po Vama najkritičniji dio grada, što se toga tiče?– Pored nekih recentnih «arhitektonskih kreacija» u središtu grada, koje su i struku i grad srozale ispod svake kulturne razine, i koje su usporedive s najgorim nesrećama što ih je ovaj grad doživio u svojoj burnoj povijesti, istakao bih katastrofalnu zapuštenost rubnih gradskih područja, a posebice Bilog Briga. Ovo što se događa na Bilom Brigu je sramotno i ravno Bronxu. Bili Brig je dio grada u kojem žive pretežno mladi ljudi. Ne žive mladi ljudi u zgradi TIZ-a. U TIZ-u nitko nije kupio svoj prvi stan, tamo će živjeti ljudi koji imaju mogućnost svoj stari stan zamijeniti novim i kvalitetnijim. Oni koji tek ulaze u život krenuli su ili s Bilog Briga ili s periurbanih područja koja okružuju ovaj grad. Upravo su ti dijelovi grada vitalni, a ne Poluotok. Poluotok je reprezentativna scena s povjesnim kulisama, a stvarni život se ćesto odvija iza kulisa. Taj život je vrlo snažan, dinamičan, i on ustvari nosi ovaj grad. Primjerice, BAGAT u proizvodnom smislu više ne postoji, a u njemu je nekad radilo preko tisuću ljudi. Taj život nije zamro, on se samo raspršio u novo tkivo grada, gdje ti ljudi, sada u individualnoj poduzetničkoj aktivnosti, pronalaze mogućnost rada. Ljudi koji skrbe o ovom gradu i njegovom razvitku moraju omogućiti da se ta urbana i gospodarska transformacija odvija što kvalitetnije i što brže. To nisu projekti koji se odvijaju preko noći, nego se moraju uočiti pojave i definirati stanja, a onda tek inicirati stanoviti procesi koji mogu biti dugoročni, ali će na kraju polučiti rezultat Imate li kakvu povratnu informaciju od ljudi koji odlučuju o tim pitanjima, dijele li Vaše mišljenje?– Pokatkad sam u prigodi da mogu razgovarati s ljudima koji o tome brinu i odlučuju. Dapače, član sam jednog stručnog tima koji će kroz radionice, seminare i specijalističke studije sa stajališta raznih disciplina razmatrati urbanu problematiku Zadra, a to će sve služiti kao osnovica za izradu novog generalnog urbanističkog plana. Mislim da je ta koncepcija pripreme plana, i duboko analitički sektorski pristup problemima grada, koje inaugurira kolegica Nives Kozulić, članica poglavarstva Grad Zadra, gotovo bez presedana u našoj suvremenoj praksi. On predstavlja izazov za sve sudionike u tom pionirskom i uzbudljivom pothvatu. Očekujem da upravo takve aktivnosti i pothvati mogu, ako ne dati rješenja, onda definirati nova problemska stanja o kojima ovisi skladan i uspješan razvitak našeg grada. U kojem je smislu taj projekt bez presedana u nas?– Utoliko što se planovima u pravilu pristupa kao pragmatičnim, gotovo legislativnim aktima, a vrlo rijetko im prethode stvarna istraživanja koja u sebi sadrže dimenziju kreativnog. Dakle, kreativni pristupi kod planiranja su marginalizirani i potisnuti od strane birokratiziranog pristupa poslu, gdje se sve želi podrediti nekim regulama. Ta pravila su, nažalost, često nerazumljiva, nerazgovjetna, gotovo pitijska, pa onda otvaraju mogućnost da ih se različito interpretira, a onda da se s njima manipulira.