Arbanasi su se doselili kao dvojezičan narod?!

Mnoge nas stvari navode da su Arbanasi, barski doseljenici izvorno prakticirali dvogovor, dvojezičje. Uz pogranični govor, šćavsku besidu, albanskog jezika, oni su vjerojatno pripadali i našem jeziku, jer su se odmah po dolasku uključili u glagoljašku liturgiju, a i barska nadbiskupija je pripadala u 18 biskupija koje spadaju u jeronimski Ilirik, imaju povlasticu glagoljanja, otkriva Tikulin
U Gradskoj knjižnici, ogranak Arbanasi, upravo je okončana izložba “Arbanaška ruka glagoljalica” koju je u suradnji s Gradskom knjižnicom – ogranak Arbanasi priredilo Društvo zadarskih Arbanasa, odnosno Čehuljica za glagoljsku knjigu. Izložba je organizirana u povodu Dana pismenosti, a izlošci su nastali u obiteljskom bašćinstvu Darija Tikulina CALMETTICVLIANVM – Bile kuće/Bilanovo.
Voditelj sekcije Čehuljica za glagoljsku knjigu Zmajević, Dario Tukulin podjsetio je na dosadašnje akcije i projekte, a to su dosada bili lani “Zač se Zadar zove”, povodom 500.-te obljetnice Petra Zoranića. Zatim drugi projekt je bio o hrvatskoj glagoljskoj bašćini o kojoj je predavao Darko Žugrinić iz Zagreba, a priređena je i izložba s glagoljaškim motivima iz Arbanasa. Treći projekt je bio Arbanaška knjižna zavičajnica u okviru dana Gospe Loretske. Izložene su stare knjige iz nekih arbanaških obitelji, od kojih je najstarija bila iz 1700. godine.
I grad ima folklor
– Ovaj projekt nazvali smo “Arbanaška ruka glagoljalica” i u njoj prvenstveno želimo prikazati matične knjige pisane glagoljicom u župi Gospe Loretske Arbanasi. Mi dosta držimo i do predajnih uvjerenja tako da glagoljskoj baštini, baštini naših predaka, pristupamo i folklorno. Folklor je narodna predaja, a kako se radi da smo po podrijetlu pučani, iz Varoša, to bi bio suburbani folklor koji neki ljudi još ne shvaćaju. Misle da se folklor može samo plesati, da su samo neki pastirski plesovi folklor tako da našu varošku sredinu nitko ne prikazuje kao folklorno vrijednu, a to je po meni grješka. Ne samo Varoš, nego i grad ima svoj folklor. Naravno, Varoš i Grad nije isto; u zadarskom slučaju Varoš je naselje unutar Grada, a to je iznimno. Varoši su obično izvan zidina, suburbian, s vanjske strane zidina. Varoški je žiovt takav da objedinjuje seoski i gradski način života. To je treća vrijednost koja se u današnjem dvojnom gledanju na urbano i ruralno, potpuno izgubila. Za jadranske gradove je propust to neshvaćanje da postoji i nešto treće između urbanog i ruralnog. Također kod nas ni sela nisu uvijek sela. Imamo sela, mista, kaštele, vesi ili vasi, gradine… Te nijanse su se danas zagubile, kazao nam je Dario Tikulin koji o toj trećoj vrijednosti kaže slijedeće:
-Suburbani folklor podrazumijeva da je obični pučanin više uključen i u umjetničko i u književno stvaralaštvo grada. Postoji gradska mitologija, gradska predaja, postoji zanimanje za učenost i za knjigu kod običnih ljudi. Ni ja nisam iz plemićke obitelji ali mi smo imali uvik doma knjige i knjižnicu. Uvik je postojalo zanimanje za učenost i za prošlost, ističe Tikullin koji nam je posebno prokomentirao i izložke s ove izložbe među kojima se ističe reprodukcija freske Sv. Jeronima.
– U Dalmaciji je vjekovno uvjerenje da je Jeronim vezan za glagoljsku knjigu i to uvjerenje ne vlada samo kod nas u Dalmaciji, čiji je on nebeski zaštitnik, kao i zaštitnik knjižničara jer birao suhe spilje da se knjige ne oštete, nego je to uvjerenje da je Jeronim, pismenik povezan s glagoljicom bilo prošireno stoljećima. Može se reći od Lisabona do Vladivostoka. Jeronim za glagoljicu, a Ćiril za ćirilicu. Znanost to, naravno, opovrgava i kaže da su to izmišljotine naših glagoljaša. No, ako su to stvarno izmišljotine, onda smo jaku uspješni lažljivci jer ta su uvjerenja trajala do polovice devetnaestog stoljeća, ističe Tikulin koji o tim prijeporima ima svoju uzrečicu: znanstvenicima je znanstvovati, a baššincima baščiniti.
– A to znači: bez obzira na znanstvena otkrića i dokazivanja, mi moramo na jedan folkloran način čuvati našu tradiciju. Budući da su o glagoljici očenito pisali pretežito znanstvenici, oni su izbjegavali prikazati izvore u kojima se navodi da se Jeronima vezuje za glagoljicu. Iako je poznato da je u vatikanskoj Apostolskoj knjižnici velika freska od četiri metra na kojoj je Jeronim prikazan s azbukom koju je on stvorio Dalmatincima, tu su fresku, kao i mnoge druge, izbjegavali prikazivati. Ali kako se u ovo doba knjige sve vieš ilustriraju, počinju na vidjelo izlaziti i takve stvari kao što je prikaz Jeronima na bukvarima. Zanimljivo da je njima u Vatikano na toj freski bilo važno istaknuti da je Jeronim vezan za glagoljicu, a nisu istakli Vulgatu. Da smo mi to napravili, bili bi nam rekli da je to pretjerivanje ali ovo ej napravljeno u Italiji, priča Tikulin koji na primjedbu da se iz Rima često glagoljicu i glagoljaše napadalo i priječila im služba ovako odgovara:
Pod proskribiranom freskom
– Od najvišeg crkvenog ustrojstva i samih papa, često je dolazilo da se glagoljica branila. Zahtjevalo se u skladu s jerolimskom učenošću poštuje i slovo i verbum. To je jeronimsko dvoknjižje i to se zahtijevalo od naših redovnika i svećenika. Kroz te dvije knjige, latinsku i glagoljsku, oblikovana je naša učenost. Tadašnji naš opći jezik zasnivao se na slovima i prozlazi iz jerolimskog dvoknjižja. Slova su latinska, a slaganje slova i glasovni sustav riječi su iz glagoljskog jezika. Latinica je zamijenila glagoljske znakove, ali je ostala glagoljska riječ. Ta zamjena se popularno zove šćavetica. Šćaveto ili schiavetto bi popularno bila “glagoljičica”. To je isto jedna vrsta glagoljice. Umanjenica kao što imamo Bog i Božić. I tako smo mo mi nabavili tu fresku i iako nije baš najkvalitetnija jer ne daju to snimati, ipak nam resi predoblje.
O ostalim izlošcima Tikulin kaže da su stavljeni tu da bi se prikazala šira tradicija zadarskoga kraja pa je tu i misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića za kojeg se predpostavlja da ga je pisao Butko Zadranin koji je djelovao u samostanu Sv. Krševana u petnaestom stoljeću, a naravno da je na ovoj izložbi misal otovren na mjestu gdje se nalazi prikaz Sv. Jeronima u drvenom klabuku kako drži crkvu u rukama.
– U čitanju na blagdan Sv. Jeronima, 30. rujna se kazuje da je on uzglasio božje tajne resnote, a resnota je istina. Tajna se obično povezuje i sa slovima, a Jeronim je poznat i po snažnom glasu kao šđto i lav s kojim se prikazuje predstavlja rikanje, snažan glas. Ispada da su sama pismena od boga, a glas da je ljudski. Uzglasiti znači staviti jedno uz drugo, kazao nam je Tikulin koji u postavu izložbe nije mimoišao ni Alberta Fortisa.
– On u svojoj knjigi 1774. nas Dalmatince predstavlja Talijanima te prikazuje dalmatsko troazbučje: jerolimica, ćirilica i murlačica. Murlačicu on piše kao corsivo de morllachi. To troje su po njemu iskonska slova Dalmacije, a murlačica je ustvari hum-bosansko-dalmatska azbuka, poznata pod imenom bosančica ali to je znanstveno ime i mogla bi joj se i neka druga imena dati, misli Tikulin te upućuje i na Petra Zoranića koji je kazao “tumačenje blaženog Jeronima da ga je uvižbalo u pisanju” te dalje kaže da je Jeronim “stanovita klonda našega jazika i vire karstjanske”.
Strida kao srida?
– To su uvjerenja i temelji hrvatske ideje i našega naroda, po predaji, naravno, tvrdi Dario Tikulin te nas dalje vodi do knjige Branka Fučića u kojoj je prikazana glagoljska ploča iz Arbanasa i glagoljski čestitnjak iz kojeg su pričešćivali arbanaški župnici na svetkovinu Male gospe u Sv. Ivanu kad su imali povlasticu da na taj dan drže misu u deset sati. Na glagoljskom čestitnjaku je upisana godina 1580.
– Izložio sam i knjigu Sergia Lorita “Oprosti mi bože što sam Dalmatinac” koja je prevedena kod nas. Zanimljivo je da se Jeronim u svojim poslanicama ruga Dalmatincima, odnosno Stridonjanima. A glagoljaški Strida je srida jer on je na međi Panonije i Dalmacije. Ismijava se njihovoj vjeri i kaže da je pobožniji onaj koji je bogatiji. Ali zanimljivo je da u jeronimskoj hrvatulji bog i bogat imaju isti korijen, što nije slučaj u drugim jezicima, naglasio je Tikulin.
Dio izložbe prikazuje fotografije današnjih lokaliteta ovoga gradskoga predjela o čemu nam predsjednk Društva zadarskih Arbanasa, Enio Grdović kazuje:
– Ovo su lokaliteti svima nama poznati.. Sve je to povezano s glagoljaškom tradicijom u Arbanasima i Zadru da te tradicije i današnje generacije isto držu te istražuju kako je odšlo do nekog imena ili toponima.
– Folklorno gledajući, po predaji, iz knjige hrvatulje, glagoljice je izišao naš pučki jezik. Pučki jezik je posljedica rasprškavanja one knjige koja je na žrtveniku hrama. Naravno, znanost ima drukčije mišljenje o tome. Taj pučki jezik na kraju se uknjiževnio i to je ta štokavica i čakavica, kako Vuk Karadžić navodi. Ne znam zašto koristimo vukovska imena kad imamo svoja, pita se Tikulin te opisuje i druge svoje ideje koje su ga vodile u kreiranju ove izložbe.
– Ovdje imamo niz zanimljivih toponima. Primjerice “dar”. Stari Arbanasi ga spominju i to otprilike di je arbanaška škola, di je bunker.To se naslanja na tradiciju koju zapisuje Zoranić jer to “misto za dar bi dano”. Baraković također povezuje isti prostor s pojmom darivanja, a to je iskon imena za grad i to se povezuje s tim mistom u uvali Kolovaršćici.
Posebno su obrađeni i toponimi Kruzi, Pod Brig i Jazi i Kod križa.
– Kod križa je starovaroški predjel koji je početak Puta Murvice. Tu je bila crkva Sv. Križa. Spomenuta je u misalu Bartola iz Krbave koji je nastao 1402. no lokalitet je spomenut kad je misal došao u posjed glagoljaša trećoredaca koji su bili u Varošu te je fra Petar Bogdanić to upisao 1440., a on je uveo i nove stranice s novim tektovima. Dakle, na tom mjestu bili pustinjaci glagoljaši i bavili se karitativnim radom, pomagali nemoćne, bolesne i siromašne, previjali gubavce. Tu je uvijek bilo i mnogo bunara pogodnih za tu svrhu i službu. Naravno da je na toj tradiciji nastala i nova bolnica i poliklinika, kazuje nam Dario Tikulin, ne zaboravivši spomenuti i sudbinu misala Bartola iz Krbave.
– Ta se knjiga danas nalazi u Berlinu. Prvi put je spominje naš biskup Matej Karaman u svojoj knjigi “Identita de la lingua litterale slava”, 1753. U to je vrijeme ili nešto prije misal odnesen u Rim da bi se po njemu tiskali novi misali ali se iz Rima nije vratio u Zadar nego je prodan u London pa je tko zna kojim putom stigao u Berlin i oni nam ga, jasno, ne daju natrag nego se oni s tim ponosu i hvalu. A mi se trudimo zabilježiti to glagoljaško mjesto kod Križa.
Ova izložbas problematizira i još jedno intrigantno pitanje, a to je podrijetlo zadarskih Arbanasa o kojem Tikulin kaže:
– Mnoge nas stvari navode da su Arbanasi, barski doseljenici izvorno prakticirali dvogovor, dvojezičje. Uz pogranični govor, šćavsku besidu, albanskog jezika, oni su vjerojatno pripadali i našem jeziku jer su se odmah po dolasku uključili u glagoljašku liturgiju, a i barska nadbiskupija je pripadala u 18 biskupija koje spadaju u jeronimski Ilirik, imaju povlasticu glagoljanja, otkriva Tikulin, a Enio Grdović dodaje kako se u Baru i dan danas služi misa na hrvatskom jeziku.
Zadrani se smijahu čepuricama
Šteta je što je znanstvenike zanimala samo ta fjalska besida, ističe Dario Tikulin, a onaj drugi govor, škenski ili škeništ, s njim se nije nitko bavio.
-Taj govor ima ui sebi osobine barskog govora, naših Barana katolika i osobine nekih južnih dalmatinskih govora. Satari Varoš u gradu se kaže Voroš, a stanovnik “Vorošoanc”, a ne varošanac. jer ovaj a na kraju se izgovara kao popluglas, a to je upravo osobina južinih dalmatinskih govora, kao što Dubrovčani kažu grod, a ne grad. A u Arbanasima i danas kažu brojda, broda, a ima još osobina koje sam zapisivao od svoje pokojne matere, i koje ne pripadaju ovom zadarskom hrvatskom govoru. Neki su uvjereni da su Arbanasi tek u Zadru naučili hrvatski jezik, a ja držim da to nije istina, iznio nam je Dario Tikulin.
Potvrde ovome mišljenju Tikulin nalazi i u matičnim knjigama, kao i u liturgijskim obredima koje su čuvale bratovštine.
– Matice rođenih, krštenih i vjenčanih u Arbanasima 1734. – 1836., a prikazao sam one koje su čitljivije. Pisane su na glagoljici i na latinici, a ima nešto i na talijanskom.Te su knjige glagoljske čak i kad ona izostaje, kad su na latinici jer isti župnik piše i jedno i drugo, a koristi i slova bosančice kad treba napisati ž, što se vidi iz primejra pisanja prezimena Prenđa. Tako je don Jure Jović za to napsiati uzeo češljato đ iz bosančice, odnosno hum-bosansko-dalmatinske azbuke. Možda je on to prezime shvaćao kao neku tuđicu te je na jedan način, pretvorio to prezime u Prenža, kao i druge riječi džep-žep, Sandžak – Sanžak.Drugi način pisanja je kako piše kapelan iz Arbanasa, don Šime Marac. On za glas đ koristi slovo čarv ali malo drugačiji tako da nema repić doli koji bi trebao završiti s viticom. Kad se to slovo zrcalno prikaže to je slovo červ iz bosančice čime se otkriva podrijetlo tog slova. Ono je slovo čarv iz glagoljice, samo zrcalno prikazano. Uziuma ga i Karadžić da bi napisao njihovo dž. Ali mi smo to imali sto godina prije, pokazuje nam Tikulin otkrivajući da je Zadar bio posljednji grad koji je prihvatio Gajeva, tzv “čepurasta” slova.
-Ante Kuzmanić je bio zaslužan što se čuvala stara grafija koja je ustvari praktičnija jer se s 24 latinična slova može prikazati naš glasovni sustav, naravno s dvoslovima. Ali ovo stavljanje tih kuka je isto dvoznak! Slovo i još jedan znak iznad slova. I to “v” iznad slova to je iz bosančice č. I nije to nikakvo “v” nego razvoj slova čarv. U današnje doba svjetkse otvorenosti se vidi da ta naša izmišljena latinica s tim dodatnim čepuricama kojima su se Zadrani rugali, da je ona krajnje nepraktična. Bolje bi bilo da je ostala stara šćavetica, kao je htio i Ante Kuzmanić