A domoljubni zanos?

VELIČANSTVENI SPORTSKI DOGAĐAJ U NAŠEM GRADU
Sada kada imamo novu dvoranu, red je brate da je i iskoristimo. Tako smo ovih dana na Hrvatskoj televiziji mogli pratiti jedan svjetski sportski događaj, a radi se o “Prvenstvu svijeta u pikadu”. Prvo sam mislio da ne čujem dobro, ali zbilja se radilo o natjecatenju u pikadu. Dobro, mislim ja, pa zašto ljudi ne bi odmjerili snage. S druge strane, zašto se ta smotra odigrava u dvorani od osam tisuća mjesta? Pa nisu valjda zbilja mislili da će im trebati toliki kapacitet. Koliko sam vidio na televiziji, dvorana je bila prazna, a iskreno govoreći, nisam nikada čuo da tu igru prate i gledatelji na tribinama. Ali, nema veze. Neka se mali sportovi šire, i neka ih prenosi državna televizija iz velikih sportskih dvorana. Važno da je besplatno, da ne ide iz našega džepa (bar se nadam da je tako). 
NEVJEROJATNA, DRSKA PROVOKACIJA
Eto, nakon što već tjednima na vijestima gledamo i slušamo o strašnim ekscesima i nemirima u bijelome svijetu, o nemirima u Iranu, o ludostima koje radi Sjeverna Koreja, i o sličnim lijepim stvarima, došao je red da i naša mala Hrvatska zasjedne na naslovnice svjetskih tiskovina i u prve minute dnevnika. O čemu se zapravo radi? Radi se o strašnom međunarodnom incidentu koji smo izazvali kada su naša dva Miga povrijedila slovenski zračni prostor, i na taj način uznemirili susjednu nam i prijateljsku Sloveniju. Moš´ misliti incidenta. Još bi shvatio da su letjeli onako bez veze i trošili gorivo, ali ovako, to što su pratili kinesku delegaciju i slučajno jednim krilom prešli na slovensku stranu uistinu nije razlog za protestne note i uzbuđivanje. Ali, ovako je to vijest koja je puno “važnija” od stvarnih problema, pa bilo kako bilo.
POVIJESNI USPIJEH HRVATSKE POD IMENOM AUSTROUGARSKE
Svako se malo u Tv-kalendaru, inače i dalje jednoj od najboljih emisija na našoj televiziji, spominju neke bitke, putovanja i otkrića u kojoj su veliku zaslugu imali naši ljudi. Problem je u tome što smo mi Hrvati, malo dulje vrijeme bili pod tuđinskom čizmom (ah kako sam ovo lijepo sročio, kao da se bavim politikom i držim govor negdje u pasivnim krajevima), pa nismo mogli sami organizirati vojne i mirnodopske pohode, ali smo vrlo rado sudjelovali ako bi ih netko drugi organizirao. Ova priča o putovanju austrougarskog istraživačkog broda Tegetof, posebno je zanimljiva. Naime činjenica je da je tzv. “Zemlja Franje Josipa” bila kolonija koja je u ono vrijeme izazivala sprdnju (čitali ste valjda Hašeka), s obzirom da je za raziku od onih britanskih, francuskih ili nizozemskih bila totalno neprofitabilna, pa kao takva nikoga nije ni zanimala. A i samo naglašavanje uloge hrvatskih pomoraca je totalno deplasirano s obzirom da su sve organizirali i vodili “strani” ljudi, a naši samo manovalili. Možda je bolje i ne spominjati.
NEDOSTATAK EMOCIJA
Evo koristim priliku da čestitam svim građanima Dan državnosti, a i onaj praznik od par dana ranije. Na televiziji je to isto dostojno popraćeno. Ispostavilo se da većina građana i ne zna što se to slavi, a da je najvažnije da jedan praznik pada u ponedjeljak, a drugi u četvrtak, tako da se lijepo mogu spajati. Hrt je imao poseban prenos svečanosti sa središnjeg trga u Zagrebu. Problem je u tome što je falilo svijeta koji bi to gledao, tako da je spiker spominjao loše vrijeme koje u Zagrebu vlada tih dana (bio sam gore dan prije – vjerujte, sasvim je ugodno), kako je temperatura samo 22° (dakle idealna), i da se zbog toga okupilo samo nekoliko stotina ljudi, što će reći manje nego običnim radnim danom. Ja sam doduše gledao samo početak. Možda se kasnije skupilo više ljudi, možda je sve bilo svečanije, ali moramo priznati da ljude, kao što sam već rekao, više zanima kada slave, nego što slave. Nekako su se izgubile emocije.
VIŠAK EMOCIJA
Dugo nisam vidio Vrdoljaka na tv-u, još od onoga dana kada je obećao da će gol trčati po Zagrebu ako naši ne osvoje 5-6 medalja na Olimpijadi, pa se poslije (kada smo osvojili samo dvije ili tri) vadio da ona koju su dobili rukometaši vrijedi deset jer je toliko igrača dobilo medalje oko vrata. Iskreno, nakon toga sam ga izbjegavao gledati jer ne volim ljude koji ne drže obećanja. Ne zato što bi ga želio gledati gologa, već više onako, iz principa. Ali, vratimo se temi. Gostovao je kod Vlahova i žalio što je nestao domoljubni zanos jer se u njegovoj ulici za praznik zavijorilo samo nekoliko hrvatskih zastava. E pa to je vrlo diskutabilno. Gdje to stanuje Vrdoljak? Sigurno ne u nekoj četvrti sa puno dvosobnih stanova i balkona i prozora. Vjerovatnije je da se smjestio u nekoj finoj ulici gdje su velike kuće i gdje ljudi više ne vješaju zastave. Ali to je već neka druga priča.