17. DAN NARCISA Cvijetom narcisa i edukativnim materijalima u borbi protiv raka

U organizaciji udruga Europa Donna Zadar i Liga protiv raka Zadar te Zavoda za javno zdravstvo Zadar jutros je na Narodnom trgu obilježen Dan narcisa, tradicionalna javnozdravstvena akcija posvećena borbi protiv raka dojke koja se u Hrvatskoj organizira 23. godinu za redom, a u Zadru već 17 godina.
Volonteri su i jučer sugrađankama darivali cvijet narcisa i dijelili edukativne materijale, ali ih ujedno i poticali da se odazovu na poziv na mamografski pregled u sklopu Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke za ciljanu skupinu žena rođenih u vremenu od 1950. do 1969. godine i to potpuno besplatno, bez čekanja i uputnice.
A koliko je važan redoviti pregled i rano otkrivanje raka dojke posvjedočila nam je odnedavno umirovljena Zadranka koja je cijeli svoj radni vijek provela u zadarskoj bolnici kao administrativni radnik.
– Odazvala sam se na mamografski pregled, ali on mi je bio uredan. Kako sam taman umirovljana, odmah sam otišla i na ultrazvuk i tamo mi je otkrivena kvržica promjera četiri sa četiri milimetra. Ja ju nisam uopće osjetila i mogu reći da se zdravstveno dobro osjećam. Sada bih trebala krenuti na terapije, ali su mi svi rekli da se ne trebam plašiti jer je karcinom otkriven na vrijeme. U društvu ove Zadranke zatekli smo i umirovljenu pulmologinju, dr. Tatjanu Vukelić-Baturić, inače predsjednicu Europa Donne Zadar. Karcinom dojke ona je pobijedila prije 40 godina.
– Imala sam 34 godine kad mi je dijagnosticiran karcinom dojke. Na pregled sam otišla zbog iscjetka iz bradavice nakon čega sam operirana. Odstranjena mi je cijela dojka zajedno sa svim limfnum žlijezdama ispod pazuha. U to vrijeme nije bilo ni zračenja, niti kemoterapija, ali eto… Preživjela sam, ispričala je dr. Vukelić-Baturić dodajući kako je cijelo vrijeme radila i obavljala sve drugo kao da bolest i ne postoji, a upravo to je istaknula i kao nešto što je jako važno.
– Kad se preboli rak dojke to vam mijenja pogled na život. Sve dobija neku novu dimenziju jer zapravo ste svjesni da ste dobili novu šansu za život, poručila je predsjednica Europa Donne gdje Zadranke s tom bolešću mogu doći i dobiti stručnu pomoć, kako za vrijeme liječenja, a tako i nakon. Slična je priča i Nives Kozulić, bivše ravnateljice Zavoda za prostorno planiranje i predsjednice zadarskog društva arhitekata.
– Važno je nastaviti normalno živjeti, raditi, družiti se, a ne se povući u kuću i ponašati netko tko je bolestan. Ja sam prije 15 godina napipala kvržicu na dojci. Ništa me nije boljelo i osjećala sam se sasvim zdravo i normalno. Kako je dr. Lozo u mom susjedstvu upitala sam ga za savjet. Gdje da idem jer sam napipala tu neku kvržicu i on me pozvao k sebi. Rekao mi je, pa ja sam ti za to. Napravio mi je ultrazvuk i sjećam se kao jučer kad mi je rekao to je rak, školski primjer. Otišla sam u Zagreb po drugo mišljenje i čula istu dijagnozu. U Zagrebu sam i operirana, prisjetila se Kozulić dodajući kako joj je bila ponuđena opcija potpunog odstranjivanja dojke i limfnih žlijezda ili dio dojke, ali s tim da onda mora na kemoterapiju i zračenje. Odabrala je drugu opciju, a na terapije je odlazila kombinirajući ih s poslom.
– Zakazala bi sastanak u Zagrebu pa je to onda bilo da ću usput na terapiju, kao nešto sporedno. Strašno mi je bilo kad mi je nakon druge terapije otpala sva kosa. To je užasno stresno, ali sam stavila periku i nastavila dalje. Važno je i povjerenje prema liječnicima, ali i preispitivanje samog sebe kako se osjećamo. Iza mene je još jedan strašno težak period koji mi je donio puno stresa i teških trenutaka. Nakon 12 godina pojavile su se metastaze na kostima, Ta dijagnoza teže mi je pala nego ona prvi puta ali sam opet smogla snage i evo me. Živa sam. Bitno mi je da me ne boli i da normalno funkcioniram, s osmjehom na licu govori Kozulić te poručuje svim ženama da redovito odlaze na kontrole što i ona sama čini već godinama.
– Treba znati da je svaki slučaj različit kao što i jesmo svi različiti. Ali rak dojke se može pobijediti, posebice kad se otkrije na vrijeme. Ja sam primjer da se može normalno živjeti i ako se kasnije pojave metastaze. Išla sam na terapije, još uvijek se liječim, ali nije onako kako se na prvi mah činilo da će biti. Upozoravali su me da ne smijem poskočiti jer bi mi mogla puknuti kralježnica, da ne smijem ovo i ono. A onda mi je jedna moja prijateljica rekla: Jel se ti želiš osjećati tako kako ti liječnici kažu ili kako se ti osjećaš?« i tad sam rekla, pa da, ja se dobro osjećam i idemo dalje, kazala je Kozulić.