Zbogom, nogometu

Kako sam znao pratiti nogomet. Hrvatska reprezentacija i Barcelona. Svako Europsko i Svjetsko prvenstvo bili su prilika za fantastično slavlje života. Ispred naše knjižnice u Saljskom portu stari i mladi, žene i muškarci razvaljeni po kamenoj rivi, obojani u hrvatske barjake i grbove. Djevojke su moju ćelavu glavu obojale kao nogometnu loptu sa crvenim i bijelim poljima. Radost pobjeda i suze poraza.

Ove godine izabrao sam muk, tišinu. Ne sudjelujem. Svjetsko nogometno prvenstvo igra se u gradovima u kojima je umrlo, od loših, nehumanih uvjeta rada 2600 radnika. Polazim od čovjeka pojedinca, osobe koja negdje ima svoju obitelj, svoje prijatelje i svoj stil života.

Sve to zasjenjuje »feštu od baluna«. Kada se zaboravljaju temeljna prava pojedinca, jedne osobe, polako, ali uporno i neizbježno, nastaje teror. Teror je dijete nečinjenja, šutnje i komformizma.

Neću navijati ni za Hrvatsku, ni za Messija. Ono što mi je nekada bio blagdan, pretvorilo se u Dan žalosti.

Protočna bi bila Hrvatska da je odustala od Svjetskog nogometnog prvenstva. Lijepa i dirljiva zemlja bila bi Hrvatska koja oživljava solidarnost za male, nezamjetljive i žrtvovanu braću i sestre, ljude.

Ne mogu zatvarati oči i neću, pred stradanjima čovjeka pojedinca.

Ponekad osjećam nelagodu što sam s druge strane barikade euforije, narodnih fešti i nogometne groznice.

Sklanjam se u knjige, biram tišinu prirode koja o meni nema nikakvo mišljenje, samujem i slavim život mimo glavnog nacionalnog toka.

Zbogom, nogometu!