Vojni mimohodi

Jutros je kroz otvorena vrata u knjižnicu u Salima uletjela mala lastavica. Malo letjela među knjigama i izletjela kroz otvoreni prozor. »Kada Bog zatvara vrata, otvara prozor«, kažu u Portugalu. Otvorena vrata, otvoren prozor, dobrodošlica su i ljudima i životinjama, i kiši, i suncu. Otvoriti se. Otvaraš se, kada si duševan, duhovan, pun darova Duha Svetoga, kada smanjuješ ego, a ego je križ koji nosiš ti, koji nosim ja. Ego je moj neprijatelj koji potire moje istinsko ja.

Pišem ne kako bih se svidio, pišem javno, ne kako bih pripadao. Pišem kako bih rekao što mislim. Moja misao kreirana je iz moga unutarnjeg izbora: umanjujem li ego iz kojeg izvire taština i sebičnost, a povećavam li svoje ja koje izvire iz moga duha koji je obitavalište Duha Božjega. Podržavam li ego zalijevam taštinu koja hoće moć i vlast nad drugim.

Vojni mimohodi: u Zagrebu, Beogradu, Moskvi, Pjongjangu, Washingtonu, ispunjavaju me tugom. Što su kićeniji, tuga je jača. Ti se mimohodi konfiguriraju tako da oružjem »veliki« potiru i uništavaju manje. To je logika ega i taštine. To je konstantna vladavina zla, to je umješnost vraga koji se oblači u ruho zamamnog anđela.

To je: kada je Crkva gomilala vojsku jer je htjela vlast i moć ovoga svijeta, u stvarnosti se odrekavši Evanđelja. Znam, bez Božje volje nijedna mi vlas, doduše ćelav sam, neće otpasti s glave.

Biram biti evanđeoski, makar ostao i sam.

Volim vas.