Uloga vinskih radionica u razumijevanju kulture vina

U vremenu kada je svijet vina postao gotovo lifestyle kategorija, a čaša dobrog vina simbol društvenog statusa, vinske radionice niču poput gljiva nakon kiše. Od Zagreba do Dalmacije, od urbanih vinoteka do hotelskih kongresnih dvorana – edukacija o vinu nikada nije bila dostupnija. S razlogom se postavlja pitanje: što zapravo polaznici očekuju od tih radionica i koliko su ta očekivanja realna?

Iluzija brzog znanja

Mnogi dolaze s idejom da će nakon jedne ili dvije radionice »naučiti sve o vinu«. Da će razlikovati terroire, razumjeti kompleksne stilove i samouvjereno baratati vinskim vokabularom. Istina je, naravno, nešto drugačija. Vinske radionice mogu biti iznimno vrijedan alat za usvajanje znanja, ali one su, kako i treba biti, tek uvod ili nastavak na dugotrajan proces učenja koji se postiže formalnim edukacijama u vinskim certificiranim školama.

Bez temeljnih osnova, polaznici često s radionica odlaze s osjećajem da su nešto čuli, ali nisu u potpunosti razumjeli. Naime, vino je kompleksna materija koja zahtijeva vrijeme, iskustvo i kontinuitet. Shodno tome, radionice su tek iskra, ali ne i plamen.

U eri kada je »in« biti dio vinskog svijeta, sve više pojedinaca ulazi i u prostor edukacije. To samo po sebi nije loše -svježina i entuzijazam su dobrodošli. No problem nastaje kada kompetencija ne prati ambiciju. Vino nije tema koju se može površno obraditi, niti publika zaslužuje polovične informacije.

Zato je važno istaknuti organizatore koji dosljedno drže visoku razinu kvalitete u odabiru predavača. Za današnji primjer poslužit će nam Vinart, tvrtka kojoj je organizacija vinskih događanja temelj poslovanja. Njihove radionice redovito okupljaju vrhunske predavače – enologe, somelijere i vinske stručnjake s dugogodišnjim iskustvom. Upravo takav pristup čini razliku između radionice koja educira i one koja samo zabavlja.

Zašto se radionice plaćaju?

Jedna od čestih dilema među publikom jest zašto se vinske radionice naplaćuju? Odgovor je jednostavan, ali višeslojan.

Sponzori radionica, najčešće vinske kuće ili distributeri, ne traže masovnost po svaku cijenu. Njihov cilj je doprijeti do publike koja je istinski zainteresirana, koja želi učiti i koja će dugoročno postati lojalni konzument. Plaćanje, makar simbolično, filtrira publiku. Razlika između posjetitelja koji dolazi na besplatnu degustaciju i onoga koji je spreman izdvojiti određeni iznos, pa makar i mali, često je golema. Nije riječ o elitizmu, već o percepciji vrijednosti. Ono što je besplatno nerijetko se doživljava kao manje vrijedno, a to može imati negativan učinak i na same vinske brendove.

Naravno, postoje i iznimke – događanja koja sufinanciraju državne institucije ili lokalne zajednice. No i tada je ključno jasno komunicirati stvarnu vrijednost programa, kako bi se izbjegla pogrešna percepcija.

Split nadmašio očekivanja

Jedan od recentnijih primjera kvalitetno organiziranih radionica dogodio se u AC Hotel by Marriott Split, gdje je Vino Dalmacije u suradnji s tvrtkom Vinart organiziralo niz edukativnih radionica.

Interes je bio ogroman, radionice su se rasprodale u vrlo kratkom roku, što jasno pokazuje da publika itekako prepoznaje kvalitetu kada joj se ona ponudi.

Među njima bila je i radionica »Decanterovi laureati«, koju sam osobno vodila. Fokus je bio na vinima nagrađenima zlatnim i platinastim medaljama na Decanter World Wine Awards (DWWA) u Londonu u razdoblju od 2023. do 2025. godine.

Posebna vrijednost radionice ležala je u činjenici da neka od tih vina više nisu dostupna na tržištu. Time je samo iskustvo postalo mnogo ekskluzivnije. Iako je cijena radionice bila simbolična, vrijednost koju su polaznici dobili bila je mnogostruko veća.

Ako se nešto može zaključiti iz ovakvih događanja, to je da interes za vinom raste. Ljudi žele razumjeti što piju. Žele čuti priče, upoznati kontekst, razvijati vlastiti ukus. No, upravo zato je odgovornost organizatora i predavača još veća. Vinske radionice ne smiju biti samo trend, već platforma za istinsku edukaciju.

U sljedećoj podrubrici Vino tjedna, zadržat ćemo se na jednom od vina predstavljenih na radionici – arhivskom izdanju koje je oduševilo i najiskusnija nepca: Plavac Mali, Reuben’s Private Reserve iz 2013. godine vinarije Korta Katarina, vino koje je odnijelo impresivnih 96 bodova na prestižnom DWWA.

Korta Katarina, Reuben’s Private Reserve, 2013

Arhivska vina često nose dvije priče, onu koju su zapisali kritičari i onu koju otkrivamo sami, u čaši, bez unaprijed postavljenih očekivanja. Upravo takvo vino je Reuben’s Private Reserve iz 2013., plavac mali koji je suvereno ovladao publikom na radionici.

Na DWWA ovo je vino nagrađeno s impresivnih 96 bodova, uz opis koji naglašava njegovu dugovječnost, svježinu i profinjenost. I dok se između redaka može naslutiti svojevrsno čuđenje nad postojanošću, možda je upravo to najbolji podsjetnik da kod velikih vina dugovječnost nije iznimka, već prirodan slijed njihove kvalitete.

U čaši, ovo vino ne djeluje kao relikt prošlosti, već kao živa, pulsirajuća interpretacija sorte i terroira. Otvara se slojevito. Aromatika je bogata, ali nenametljiva: crno bobičasto voće, decentna šljiva, duhan, sušeno bilje, dalmatinska makija koja kao da priziva sunce i kamen. Sve je zaokruženo finom, decentnom notom vanilije koja se izvrsno integrirala u cjelinu.

Na nepcu – elegancija. No, ono što posebno fascinira jest ravnoteža između: svježine koja nosi vino, mineralnosti koja mu daje vertikalu te inače tipičnih divljih sortnih tanina, ovdje dovedenih u stanje idealne pitomosti. Nisu nestali – samo su naučili govoriti tiše.

Slani dodir terroira ostaje u završnici kao podsjetnik zašto ovo vino ima izraziti gastronomski karakter.

U konačnici, Reuben’s Private Reserve 2013 nije vino koje iznenađuje za svoje godine – ono potvrđuje da vrhunski plavac mali, kada je napravljen s mjerom, razumijevanjem i bez forsirane zrelosti, može dostojanstveno starjeti i razvijati se.

MANUELA PLOHL