Ubijanje kao zabava i liječenje kompleksa

Jedna mala vijest se provlači kroz medije pa je na kraju završila i na televiziji i izazvala mnoge komentare, a u velikoj većini jednostrane, tj. svi se zgražaju. Radi se o problemima jedne obitelji, a to nije obična obitelj već jedna mama sa svojom djecom. Od običnih se obitelji razlikuje po tome što su svi dlakavi, što hodaju na četiri noge i što su medvjedi. Problem je što se šeću po otoku Krku i što tamo izgleda postoji i lovačko društvo i već vam je jasno što se događa. Medvjedica s mladima je naravno potencijalna opasnost i trebalo bi je, da se stručno izrazim, dislocirati tj. uspavati i prebaciti negdje gdje joj je mjesto i gdje će mirno živjeti sa svojim mladuncima. Ali, ALI… naravno da se tu uvijek umiješa nekakvo “lokalno lovačko društvo” koje se pita za mišljenje, a to je onda, kao da si mog mačka Marka pitao što napraviti sa svježom oradom donesenom s ribarnice. Poznata je glasina po kojoj lovci imaju izrazito malene spolne ograne i da im je puška kao neki supstitut za taj problem (slično je i s jako velikim automobilima koje voze maleni ljudi), a vjerojatno prilikom ubijanja doživljavaju i nekakvu ekscitaciju u seksualnom smislu, jer je malo teško opravdati nečiju želju za ubijanjem bez potrebe egzistencijalnog tipa.

Da na tom otoku postoji lovačko društvo poznato nam je od prije par godina kada su junaci uspjeli ubiti jednog medvjeda, a onda su njegov leš uz glasnu glazbu (možete samo pretpostaviti kakvu su glazbu takvi tipovi mogli slušati) na kombiju vozili kroz mjesto i hvalili se svojim junačkim činom. To su sve gledala i djeca i na taj se način doprinijelo odgajanju novih patoloških struktura ličnosti, ali, s obzirom što sve ta djeca gledaju, bolje je da ovu temu prekinemo. Bilo kako bilo, nešto treba učiniti, što humanije i bezbolnije, a ovakvi primjeri nam pokazuju kakvih sve ljudi ima oko nas… A hodaju na dvije noge.

ZAPRAŠIVANJE LETEĆIH MONSTRUMA

Evo su nam javili kako će sljedećih dana zaprašivati komarce. Veselim se tome jer mrzim komarce i sada će netko reći da nisam ništa bolji od ovih protiv kojih sam pisao maloprije. A nije isto, jer međedi žive po šumama i gorama naše zemlje ponosne (hmmm. Malo sam zastranio…), ne ulijeću mi u sobu dok spavam, ne zuje mi oko ušiju i ne piju mi krv koje mi nakon 36 dobrovoljnih davanja (na čemu mi nitko nikada nije rekao ni “hvala”, čak ni onaj komad papira nisam dobio, a da ne spominjem primanje kod gradonačelnika) i nije baš previše ostalo pa moram paziti. A ja vam ovo pišem u pet sati ujutro jer ne mogu spavati iako sam legao tek iza ponoći, a ne mogu zaspati jer su se vjerojatno svi galebovi na svijetu sjatili iznad poluotoka i sada se deru kao da su pomahnitali. Meni je jasno da moraju nešto jesti, da im je lakše kopati po smeću nego loviti ribe na morskoj pučini dok im Oliver pjeva s “puste lažine”, da su grozni oportunisti, ali mi nikako nije jasno zašto se moraju toliko derati. Stanu mi na krov dignu one svoje kljunove prema nebu i deru se da te Bog sačuva, a imam osjećaj da to s posebnim užitkom rade iznad moga krova. A možda im je cilj nadglasati dostavne kamione koji divljaju po gradu ili onog nekakvog dostavljača nečega koji vozi motor-kotač praznim ulicama u pet sati ujutro. Bilo kako bilo nešto bi se ipak trebalo učiniti po tom pitanju jer se ne deru samo meni već i po drugim dijelovima grada, a možda bi bilo pametno dovesti onu medvjedicu s Krka da ih prirodnom selekcijom uništava po krovovima. Pametnom čovjeku zbilja svašta ponekad padne na pamet.

P.S. najgore mi je to što zbog njih više ne mogu slušati već pomenutu “Moj balege” od Olivera, a da i ne spominjem meni omiljenu “More, more” iako su na njoj ti galebovi snimljeni prije skoro 50 godina nekako kulturniji i tiši nego ovi monstrumi danas.