Sada su se na zadnje noge digli svi oni koji glumataju neke savjesne i dobre ljude

KAKO TO IZGLEDA KADA SE ISKORIŠTAVA TUĐA NESREĆA?

Jedna od vijesti na našim televizijama koja je malo uzburkala javnost je i slučaj hrvatskih državljana koji su uhapšeni u dalekoj zemlji Zambiji, navodno zbog trgovine djecom. Jako je važno u cijeloj priči da tu ima i članova neke stranke, a najbolje je kada napišu za jednog samo inicijale, a onda kažu da je dotični gitarist grupe »Hladno pivo«, kao da ta grupa ima deset gitarista pa ti sada pogađaj koji je od njih, a nema, nego ima samo jednoga pa svi znamo o kome se radi. I naravno, sada su se na zadnje noge digli svi oni koji glumataju neke savjesne i dobre ljude i već je krenula priča kako pojedinci uvoze male crnce da bi se s njima šepurili po nedjeljnoj špici u Zagrebu. Dugo nisam čuo nešto odvratnije od toga, jer osobno poznajem čak četiri obitelji u Zagrebu i Zadru koje su usvojili djecu iz Afrike i koji su im doslovno spasili živote, koji se o njima brinu i vole ih onako kako većina ovih dušobrižnika ne može, jer nemaju ni srca ni duše.

Veliki je to problem, jer nam je poznato kako se tamo živi, ali svi zatvaramo oči pred time. Pojedinci poput mene probaju slati pomoć pa im se dogodi da ne dobiju ni potvrdu da su uplatili, ali to je već jako tužna priča o kojoj bolje sada ne govoriti. U svakom slučaju, u cijeloj priči, najviše nervira ta briga afričkih vlasti o toj djeci, kao »ne damo našu djecu«, a u isto vrijeme ta djeca žive u nezamislivoj bijedi, a pomoć koju im šalje civilizirani svijet završava svugdje samo ne kod onih kojima je poslana. Jer, budimo realni… prvo, većina donacije završi u plaćama same humanitarne organizacije, onda kod predstavnika političke opcije koja je tamo na vlasti, pa sve niže i niže, sve dok i onaj zadnji seoski šerif ne dobije svoj dio, a onda za djecu ostane eventualno šaka riže, a dobro je ako im i to dadu. Grozna je ta hipokrizija, a onda još čujemo komentar – zašto trebaju ići po crnce, zašto ne usvajaju djecu po Hrvatskoj – i onda shvatim da zaista imamo idiota na bacanje. Užas.

BOLJE JE IĆI NA SKIJANJE NEGO GLUMITI HUMANITARCA

Oh, kako je to dirljivo kada slušaš na televiziji jednog predstavnika našeg skijaškog saveza ili kako se to već zove, kako se hvali i hvali, kako smo i ove godine organizirali »Snježnu kraljicu« i to bolje nego Nijemci tamo neki svoj garmišpartenkinken. Onda mu novinarka malo spusti da ona nema te podatke, a on se počne izmotavati kako su mu tako rekli neki ljudi i tako sve u tom stilu. Ta je manifestacija napravljena u vrijeme Janice i Ivice, dok nas je nosila euforija njihovih fantastičnih rezultata, a sada je nekako… Ma, sve vam je jasno. Fetišizacija preko svake mjere. Pazi ovo… Svečanost zbog biranja startnih brojeva. Ma koga je uopće briga za to? Ustvari, krivo govorim. Mi smo skijaška nacija. Toliko ih svake zime ide na skijanje da ja ozbiljno mislim kako se kod nas super živi pa kada smo već tako bogati onda nije na odmet ni Snježna kraljica. A problem je što je za Snježnu kraljicu, kao što joj i samo ime kazuje, potreban i snijeg, a snijega nema jer nismo u Alpama pa je tako sve propalo i to je sada nacionalna žalosti i tuga.

Ne znam što je to sa mnom. Tehnički, moja obitelj već stoljećima spada u ono što bi se moglo nazvati, ovako ili onako, »višom« klasom, a mene strašno nerviraju ti koji posipaju crvenu prašinu po patikama da bi mi mislili da su bili na tenisu, ili drže nosače za skije na krovu automobila da bi mi pomislili da su se netom vratili sa skijanja. A na skijanje se nosila od kuće i sarma, malo se zabavljalo u sauni, na bazenu i tko zna čime su se sve bavili ti dokoni ljudi. Ma naravno, ima onih koji zbilja vole skijanje pa idu radi toga, ali bar oni za koje ja znam pojma nemaju o tome i meni to nikako nije jasno. Vjerojatnije je da je sve to normalno, a da sa mnom nešto nije u redu